Jablani se povijaju (Pobro i Rade)

"Jablani se povijaju
Kao da mi tajne znaju
Što mi srce željom more

Pa provodim cijele noći
Pod jablanom tugujući
Čekam zrake rujne zore..."

Tako govore stihovi sevdalinke "Jablani se povijaju" koje se često sjetim kada prođem pored ova dva jablana. Fotografije su snimljene otprilike na sredini puta između željezničke stanice i osnovne škole u Modriči.

Put se dugo zvao jednostavno i kratko - "Novi put", a i dan-danas ga tako mnogi nazivaju. Tim putem su mnoga djeca, a među njima i autor ovog teksta, napravila svoje prve školske korake od njihovih domova u ulicama Riste Mikičića, Đure Đakovića, Bosanskoj, Željezničkoj... i drugim ulicama koje se protežu lijevo i desno od željezničke stanice u Modriči. Neka mi oproste svi oni čije ulice nisam gore pomenuo - rado ću ih ovdje dopisati ako mi jave nazive tih ulica...

Na "Novom putu" je osim ova dva stabla duž puta, sa obje strane, bila zasađena divna aleja jablanova. Početkom '80-tih je veći dio te aleje nestao zbog polaganja cijevi glavnog kolektora za kanalizaciju. Nekoliko jablanova je nestalo i zbog starosti ili bolesti, tako da su od nekada prelijepe aleje danas preostala samo još ova dva jablana. Jedan od onih koji su prije 50-60 godina zasadili jablane bio je i Abdulah Mešanović Pobro. 

Pobro je živio u ulici Riste Mikičića, u dijelu kuće koju je kupila njegova porodica kada su se par godina nakon 2.svjetskog rata sa padina Vlašića, iz jednog sela u blizini Turbeta, doselili u Modriču. U desnoj polovini kuće je Pobro živio sa svojom suprugom Fatom a u lijevoj polovini kuće njegov brat Meho, sa suprugom Hamšom i sinovima Enesom i Nijazom. Pobro i Fata nisu imali djece, ali je mnogoj djeci u Modriči i okolini, Pobro ostao u prijatnom sjećanju po njegovim džepovima, skoro uvijek punih bonbona koje je Pobro rado dijelio djeci koju bi susretao. Pobro je skoro čitav svoj radni vijek proveo u preduzeću "PaMo", a mnogima je ostao u sjećanju i po tome što je nakon što je otišao u zasluženu penziju, dugo godina popravljao njihova bicikla, oštrio mlinove za kafu, popravljao kišobrane… 

Pobro nas je napustio 2007.godine a ostao je zapamćen razgovor koja se vodio tog dana, kada je posljednji put napustio kuću odlazeći u modrički Dom zdravlja. Njegova Fata ga je nerado pustila da u Dom zdravlja ide onako obučen kako je bio tog dana u kući, govoreći mu: "Abdulahu, ne možeš tako obučen ići, pa nema smisla…", a Pobro joj je onako polušeretski samo kratko odgovorio: "Fato, znam da nema smisla, al' ima razloga!". 

Ovaj prvi dio priče je, eto, moj pokušaj da se bar djelić sjećanja na Pobru, jednog od dva "jablana" sačuva od zaborava. Drugi "jablan" iz ove priče nije doduše iz Modriče, iz Goražda je, ali za mene on itekako pripada ovoj priči.

Stihove za sevdalinku s početku ovog teksta je napisao Rade Jovanović, jedan od najplodonosnijih pisaca tekstova bosanskih sevdalinki, i što je mnogima nepoznato, autor i sljedećih hitova:

Jablani se povijaju
Negdje u daljine
Malenim sokakom ne prolazim više
Kad sretneš Hanku
Prođoh Bosnom kroz gradove (koautorska sa Dragišom Nedovićem)
Šta se ovo Bosnom čuje
Ah, meraka u večeri rane
Ne pitaj me stara majko
Tebi, majko, misli lete
Svjetla moga grada
Prolazi jesen
U tuđoj zemlji…

Na groblju Kolijevke iznad Goražda, one iste 1986. godine, kad je uz pratnju oko 15.000 ljudi sahranjen Rade Jovanović, pored njegove grobnice posađena su dva jablana. Oni su danas ogromni i na svakom vihoru se povijaju, kao u jednoj od njegovih najljepših pjesama - "Jablani se povijaju". Ta dva jablana pored grobnice jednog od najvećih bosanskih sevdalija su i jedina dva drveta u okolini koji tokom rata '90-tih nisu posječena sjekirama ili pokošena granatama.

Jablani se povijaju

Jablani se povijaju
Kao da mi tajne znaju
Što mi srce željom more

Pa provodim cijele noći
Pod jablanom tugujući
Čekam zrake rujne zore

Haj, moj jablane, srce vehne
Zbog djevojke iz mahale
Esme majkine

Crne kose raspletene
Medne usne neljubljene
Bujne grudi želja živa

Stasa vitka i visoka
Dva vatrena crna oka
Gdje se za me’ tajna skriva

Haj, to je ona ljubav moja
Za kojom me želja mori
Srce izgori

Za me’ nema mira više
Jarani se oženiše
Svaki svoje zlato ljubi

Samo moje srce pati
Ah da ti je Esmo znati
Gdje se moja mladost gubi

Haj, Esmo dušo, ljubav daj mi
Da sa srca tugu skinem
Il’ da umirem

Na morskome plavom žalu (Saša Zurovac)

Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se svake godine na današnji dan, 10.10, s ciljem podizanja svijesti o problemima mentalnog zdravlja.

Ovo je priča o Aleksandru Saši Zurovcu, čovjeku koji nije mogao psihički izdržati sve ono što mu je život donio i mentalno je obolio. Ovo je i prilika da se čovjek zapita gdje je, ako uopšte postoji, granica između zdravog uma i onoga koji je to prestao biti, i da se uplaši koliko je ta granica često tanka i jedva vidljiva...

Saša Zurovac je rođen 1948.godine u Mostaru, od oca Pere i majke Anke, kao najstariji od četvoro djece. Bezbrižno djetinjstvo i odrastanje je proveo u rodnom Mostaru sa sestrom Dobrilom i braćom Nenadom i Draganom. Bilo mu je dvanaest kad se porodica preselila u Sarajevo, u novi stan koji im je dodijeljen. 

U to je doba prvi put čuo pjesmu “Na morskome plavom žalu” i odmah je zavolio kao da je znao da će ga, posve drugog, dubljeg značenja, pratiti cijeli život. Učio je za molera (ličioca/soboslikara), a živio za umjetnost. Vrata filmskog svijeta Saši su se odškrinula potkraj sedamdesetih kada ga je 1966.godine njegov dobri susjed, sarajevski reditelj Tomo Janjić, angažovao za svoj film “Glineni golub”, rame uz rame s tadašnjim zvijezdama jugoslavenskog filma Zoranom Radmilovićem, Batom Živojinovićem i drugima. Saša je u svom filmskom debiju u nekoliko kadrova vukao sanke. No, i to je bilo dovoljno za njegov najveći filmski zalogaj, o kojemu nije niti mogao sanjati. Sredinom '80-tih, tada mladi reditelj Emir Kusturica, kojemu su i struka i kritika predviđale blistavu budućnost, okuplja glumce za svoj prvi veliki projekt pod radnim naslovom “Sjećaš li se Dolly Bell”. Angažovao je tada prvu postavu glumačkih zvijezda poput Slavka Štimca, Slobodana Aligrudića, Mire Banjac i Pavla Vuisića, ali na setu je okupio i dvanaest naturščika koji će filmu dati poseban šarm. Među njima, u ulozi Vlade Klikera, našao se i Saša Zurovac, ne slučajno.
U jednom intervjuu, početkom 2002.godine, Saša se prisjećao:
"…Kusturica me je vidio u filmu "Glineni golub" i pozvao na razgovor. Bio je zadovoljan, pa sam odmah dobio knjigu snimanja. Prije svakog kadra Kusta je glumcima davao upute, ali meni to nije trebalo. Marljivo sam učio kod kuće pa sam svoju ulogu već znao napamet. Ništa meni nije trebalo dvaput reći. Bio sam inteligentan, odmalena dobar glumac, ali je Kusta u meni razotkrio taj dar..."

Scenarista filma, Abdulah Sidran, se i danas sjeća da je jedna od izmjena, koja se dogodila "na putu" od scenarija do ekranizacije, vezana uz pjesmu "Na morskome plavom žalu". Kao nosivu pjesmu filma u scenariju je prvobitno predvidio "Ostala si sama" Adriana Celentana. No, u priču se upleo Saša Zurovac. 
"Emir i Saša dogovorili su se da umjesto Celentanove pjesme, na kojoj sam inzistirao, Saša otpjeva ‘Na morskome plavom žalu’, meni tada posve nepoznatu pjesmu. Kada je ipak pobijedila njihova opcija, nerviralo me to što Saša ne može izgovoriti pravilno riječ ‘žalu’, pa je na kraju ispalo ‘žaru’. No, ne samo da to nitko nije zamjerio, nego se filmski pokazalo i vrlo uspješnim…" – prisjeća se Abdulah Sidran.

Snimanje filma je trajalo tri mjeseca, a na setu, koji je znao potrajati od zore do kasno u noć, Kusturica je tražio veliku disciplinu. Glumce koji su došli iz drugih republika tadašnje SFRJ smještalo se po hotelima, a Saša je smještaj u svome domu ponudio Slavku Štimcu, pa ga je imao prilike dobro upoznati. Pamte se i večeri u Udruženju filmskih radnika nakon napornih snimanja. Mnogi se još dobro sjećaju 1981. i premijere u sarajevskom kinu Mladost, ovacija i snopova svjetala kojima su Sašu obasipali. Uspjeh filma prešao je granicu ondašnje države. Kusturica se vratio ruku punih prestižnih priznanja filmskog svijeta, a Saši je za dlaku izmakla pulska Zlatna arena za najbolju sporednu ulogu. Tu nepravdu teško je prebolio.
"…Raja je to znala bodovati. Počeli su me prepoznavati na ulici, tapšati po ramenima, plaćati piće. Govorili su da sam zvijezda, a ja njima da zvijezde svijetle gore, na nebu. Htio sam ostati to što sam uvijek bio. Bila su to vremena. Mogao sam karijeru nastaviti u inozemstvu. Želio sam biti kao Gary Cooper i John Wayne ili čak Richard Burton koji je volio Elizabeth Taylor. Mislim da bih bio dobar u vesternima…" - prisjećao se kasnije Saša.

Uloge pljušte! Sjetio se Kusturica opet svog Klikera pa ga je 1985. pozvao na snimanje novog filmskog hita, "Oca na službenom putu", gdje je Saša ostvario malu ulogu vojnika koji negdje u Zvorniku čavrlja s glavnim glumcima, Mikijem Manojlovićem i Mirjanom Karanović. Kako je, zahvaljujući stvorenim vezama, dobio posao molera na sarajevskoj televiziji, jednom je, pripremajući interijer studija za novogodišnji doček zapeo za oko reditelju Miroslavu Mandiću koji ga je angažirao za svoj kratki film "Brak radnika". Dvije godine kasnije, 1987., Saša nastupa i u dugometražnom "Životu radnika", a uloge pljušte jedna za drugom: u "Mirisu dunja", potom u "Vanbračnom putovanju" s Mirom Banjac...

A onda se sve preokrenulo… Što se, zaista, dogodilo? Godine 1988. umrla mu je majka Anka. Slomio se, nije kamen. Nakon gubitka oca majčina smrt bila je kap previše. Sljedeće što je izgubio bilo je samopouzdanje, pa onda vjera, a na kraju je izgubio i želju za životom. I tada je počeo njegov strmoglavi ples prema dnu. Smješten je u SMU (Socijalnomedicinsku ustanovu) Jakeš, a boravio je većinu vremena u Garevcu gdje je ta Ustanova imala objekte za smještaj i radnu terapiju svojih pacijenata. 

Sašu je tu u Garevcu zatekao i rat u proljeće 1992.godine. U ljeto 1992. vojnici VRS-a su, kako se kasnije pričalo, bolesnike iz SMU Jakeš autobusima prevezli i iskrcali u predgrađu Tuzle, puštajući ih da lutaju bez hrane, lijekova i medicinske pomoći. Niko ne može pouzdano reći koliko su tako lutali dok ih jednog po jednog nisu smjestili na psihijatrijski odjel tuzlanske bolnice.

Ratne 1993.godine, Sašu je u Tuzli pronašao novinar jednog njemačkog lista i o njemu napisao kratku priču. Novinar je opisao žalosnu Sašinu sudbinu i teške uslove u kojima je boravio u memljivoj sobi sa još 13 ljudi uz zajednički toalet i kupatilo za još 110 ljudi. Duže od 300 dana, Saša je kao i svi bolesnici preživljavao sa dnevno porcijom graha i dvije kriške hljeba.
Na pitanje novinara: "Gdje želiš biti ukopan?", Saša mu je odgovorio: "U Sarajevu! Svi su ukopani u Sarajevu!".

Saša je u Tuzli dočekao kraj rata. Tuzlu je napustio u februaru 1996, potom je nešto više od godine boravio kod sestre Dobrile u Sarajevu, no kako se njezin suprug u međuvremenu teško razbolio, u ljeto 1999. sestra Dobrila je bila prisiljena Sašu smjestiti u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidskih osoba u Bakovićima pokraj Fojnice. 

Tamo, u Zavodu u Bakovićima, Saša je proveo zadnje godine svog života.

Kad je neko jednom pitao njegovog brata, Dragana Kikija Zurovca, "Kakav je bio čovek tvoj brat?", odgovorio je: "Bio je svestran. Bio je talentovan i za muziku i za glumu. Nenametljiv tip. On je na svojim cipelama nosio zvončiće da bi plašio i upozorio mrave da ide i da ih ne bi slučajno zgazio. Do te mjere je on bio dobar čovjek. Nije znao za zlo. I zato je bio toliko omiljen… Ta njegova dobrota je ostavila trag i sve novine u cijeloj bivšoj Jugi su objavile vijest da je preminuo. Nije mogao da preživi šlog. Dobio je jaku upalu pluća i samo se ugasio jer telo nije moglo da izdrži mjesec dana na infuziji. Samo se smirio i otišao da sa anđelima sreću deli."

Saša Zurovac je umro 8.10.2016. a sahranjen je na Gradskom groblju Bare u Sarajevu 12.10.2016. Između ta dva datuma je 10.10., dan koji se svake godine obilježava kao Svjetski dan mentalnog zdravlja s ciljem podizanja svijesti o problemima mentalnog zdravlja. To je i prilika da se čovjek bar taj dan zapita gdje je, ako uopšte postoji, granica između zdravog uma i onoga koji je to prestao biti, i da se uplaši koliko je ta granica često tanka i jedva vidljiva...

Pjesmu "Na morskome plavom žalu" koju je u filmu "Sjećaš li se Dolly Bell" otpjevao Saša Zurovac, kasnije su izvodili mnogi slavni izvođači, poput Jure Stublića, Momčila Bajagića Bajage, grupe "Kraljevi ulica" i Bore Čorbe. Nikad i niko nije uspio da nadmaši Sašinu jedinstvenu, neponovljivu i genijalnu izvedbu!


Saša Zurovac, u filmu "Sjećaš li se Dolly Bell"

Na morskome plavom žalu

Na morskome plavom žaru
Gdje ćarlija vjetrić mio
Plavušu sam bajnu snio
O, kako sam sretan bio

I dok sam joj govorio
Drhtale su usne njene
A u mome zagrljaju
Plakala je ljubeć' mene

Oh, da mi je još jedared sresti
Da je pitam dal' me ona voli
Da joj kažem da me srce boli
I da je bez nje tužan život cijeli

Uvijek sam usamljen ja

Uvijek sam usamljen ja, usamljen ja
što lutam po dalekom svijetu, k'o mjesečev sjaj
Uvijek sam usamljen ja, 
i samo je daleka prošlost moj jedini san

Ti, samo ti, ti si jedino biće na svijetu
i jedina utjeha u srcu mom
Ti, samo ti, ti si stvorena samo za mene
i moja ćeš ostati zauvijek ti.

Za tebe pjevam sad ja, pjevam sad ja
jer znam da si oduvijek htjela da čuješ moj glas
Za tebe pjevam sad ja, 
jer onda je ljepši i duži sa tobom i dan.

Ti, samo ti, ti si jedino biće na svetu
i jedina utjeha u srcu mom
Ti, samo ti, ti si stvorena samo za mene
i moja ćeš ostati zauvek ti.


izvor:

JUTARNJI, Renata Rašović, https://www.jutarnji.hr/life/zivotne-price/najtuznija-prica-ikad-ispricana-o-legendarnom-klikeru-usamljen-sam.-predao-sam-se-zivotu.-zelim-umrijeti.../5141808/

DER SPIEGEL 16/1993, Walter Mayr, http://www.spiegel.de/spiegel/print/d-13680350.html 

NEDELJNIK, Dragan Kiki Zurovac, http://www.nedeljnik.rs/nedeljnik/portalnews/dragan-kiki-zurovac-vidio-sam-facu-bradatu-i-drsku