Đani i Buca (Jefimija)

Ovo je priča o pjesmi koja svoj početak ima prije šest i po stoljeća. U priči se isprepliću sudbine tri Jelene i dvije Katarine, tri carstva i četiri religije. Prvi put pjesma je otpjevana prije nepunih pola stoljeća. Pjesme će se mnogi brzo sjetiti, ali je priča o pjesmi i o ženi kojoj je namijenjena ostala skoro nepoznata. Ovo je pokušaj da se podsjeti na vanvremensku pjesmu i nevjerovatnu ali istinitu priču o njoj.

Prije nekih pola vijeka … ljetno je veče 1970. godine, negdje na obali Jadranskog mora. Grupa izviđača iz cijele Jugoslavije sjedi kraj logorske vatre. Dva mladića sa gitarama i djevojka čudesnog soprana, sve troje iz Niša, pjevaju a ostali koji sjede oko njih pjevuše zajedno sa njima. Jedan mladić iz grupe, Mostarac je oduševljen glasom djevojke. Savjetuje djevojci i mladićima sa gitarama da po povatku u Niša osnuju grupu. Trio ga posluša i po povratku to i čine.

Dugo se ne mogu složiti oko naziva grupe. Čak uspiju i snimiti dvije pjesme a da bi objavili i svoj prvi singl sa tim pjesmama, moraju se konačno odlučiti za naziv grupe. Od naziva pjesama sa prvog singla sklapaju ime grupe. Započinje prilično uspješna karijera za tako mladu grupu. Učestvuju 1972. godine na tada prestižnom muzičkom festivalu "Omladina"u Subotici i osvjaju prvu nagradu žirija i publike. Tekst pjesme je takođe proglašen najboljim.

Sudbina je tako htjela da mladi Mostarac koji ih je 1970. godine nagovorio da osnuju grupu dođe u Beograd na studije a da se 1973. godine i mlada niška grupa nađe u Beogradu. Između pjevačice iz Niša i studenta iz Mostara rodila se ljubav. Osim ljubavi nastala je i saradnja na muzičkom planu jer je mladi Mostarac uz studiranje u slobodno vrijeme pisao i pjesme.

Približavao se jedan od u tadašnjoj Jugoslaviji mnogobrojnih muzičkih festivala. Grupa iz Niša je htjela učestvovati na jednom od tih festivala ali nije imala pjesmu. Mladić pjevačice je imao tekst i muziku za pjesmu ali niko nije htio da na festivalu izvodi tu pjesmu. Tako su se Mostarac i grupa iz Niša "ujedinili" i učestvovali na festivalu. I desilo se malo čudo – na festivalu su osvojili nagradu stručnog žirija Saveza kompozitora Jugoslavije koji je nagradu ovako obrazložio:

"U pjesmi se susreću vanserijski vokal pjevačice sa senzibilnom poezijom tekstopisca, dok se korijen melodije može prepoznati u slavnom djelu klasične muzike, kompozicije „Air“ Johanna Sebastijana Bacha."

Ta vanvremenska pjesma se zove "Jefimija". Festival na kojem je 1973. godine u sarajevskoj Skenderiji prvi put pjesma izvedena bio je “Vaš šlager sezone”, najveće muzičko takmičenje u Bosni i Hercegovini.

Jefimija

Uz staro platno i staro vino

i stara pjesma ide

na drevnoj slici ženu i ružu

još samo oči pijane vide

Ti više nisi ovdje da traješ

i točiš blago sa usana svojih

ti više nikom ništa ne daješ

a nemaš ni kome jer nema njih

Ref. 2x

Jefimija, Jefimija

Jefimija, sama si ti

Junaci s mačem, brkati i strašni

nježno su ljubili tvoje skute

i dalje nijemo na slici traješ

a rđa jede mačeve ljute

I nisi više ovdje da tiho

mladiću nekom blagoslov ti predaš

i samo s ružom na grudima svojim

nijemo i tužno neprestano gledaš

Ref. 2x

Grupa se zvala „Lutajuća srca“. Pjevala je Spomenka "Buca" Đokić, a u grupi su bili i Milan Marković (gitara, klavir, violončelo, prateći vokal) i Miroljub Jovanović (gitara, prateći vokal). Neki od velikih hitova ove grupe su, pored pjesme "Jefimija", pjesme "Još malo", "Putnik", "Starac i more"…

Miroljub Jovanović je danas muzički urednik na niškoj televiziji Bell Amie, a Milan Marković svira violončelo u simfonijskom orkestru.

Spomenka "Buca" Đokić, danas udata Krstić, je još 1975. godine napustila bend "Lutajuća srca", a zadnjih godina radi kao kao nastavnik muzike u Osnovnoj školi "Sveti Sava" u Nišu. Sa svojim dječijim horom često posjeti i tamošnji Gerontološki centar:

"Tamo uvek najstariji i najmlađi zajedno pevaju. Jedna bakica mi nedavno reče:

'Spomenka, vi nam sa ovim lepotanima donosite sunca' ", priča Buca...

Pisac teksta i muzike za pjesmu "Jefimija" bio je Dženan Đani Salković. Đani je bio jedan od najsvestranijih među mostarskim pjesnicima. Po struci doktor otorinolaringolog, Đani Salković se podjednako uspješno bavio i pjesništvom, a pored toga bio je i pilot u mostarskom Aeroklubu. Osim u Mostaru, Salković je kao ljekar radio i u Iraku i Libiji, ali je široj javnosti najpoznatiji ostao po svojim pjesmama. Iz njegovog repertoara se uz pjesmu"Jefimija" izdvaja pjesma "Hej, hej! Prođe ovaj dan" koju kasnije obrađuje zagrebački sastav "Drugi način".

Salković je u julu 1989. doživio nesreću pilotirajući jedrilicom na Glamočkom polju, te je poslije nekoliko dana preminuo u splitskoj bolnici.

Iza Buce i Đanija je ostala vanvremenska pjesma "Jefimija".

Ali, ko je zapravo bila Jefimija? Slijedi dio priče koji nas vodi nekih šest stoljeća u prošlost…

Jefimija je Jelena Mrnjavčević (rođena Vojinović), poznata kao prva srpska i jedna od prvih evropskih književnica. Rođena je oko 1350. — umrla je poslije 1405.

Jelena je bila vrlo sposobna i svestrana– znala je grčki, kretala se u društvu učenih ljudi, bila je izuzetna vezilja. O njenom obrazovanju i talentima svjedoče tekstovi koje je sastavila. Tri njena djela su sačuvana u originalu, tako da predstavljaju spomenike ne samo književnosti, nego i primijenjene umjetnosti koje je Jelena izradila. Prva dva njena djela, tekstovi Tuga za mladencem Uglješom i Moljenje Gospodu Isusu Hristu, čuvaju se danas u manastiru Hilandar na Svetoj Gori (Grčka). Njeno treće djelo, izvezeni pokrov Pohvala knezu Lazaru se danas nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

Jelena je bila udata za despota Uglješu Mrnjavčevića, rođaka cara Dušana (Silnog) i strica Marka Kraljevića. Despot Uglješa poginuo je u bici na Marici 1371. godine. Jelena, ostavši sama u dvadeset i drugoj godini, zamonašila se i uzela ime Jefimija. Došla je u Kruševac (kod Niša) na dvor kneza Lazara Hrebljanovića i kneginje Milice (rođene Nemanjić), budući da je bila Miličina rođaka. Na dvoru kneza Lazara, Jelena je puno uticala na vaspitanje Miličine dece, od kojih su naročito sin Stefan i kćerka Jelena bili obrazovani i veoma naklonjeni književnom radu.

Priča se upravo nastavlja sa Jelenom (Lazarević), kćerkom kneza Lazara i kneginje Milice. Rođena je između 1366. i 1371. godine kao njihova treća kćer. Jelena je zauzima važno mjesto u istoriji književnosti zbog svoje prepiske s Nikonom Jerusalimcem, sačuvane u rukopisnom Goričkom zborniku iz 1441/42. godine, koji se sada čuva u Arhivu SANU, pod brojem 446. Zbornik je sastavljen po Jeleninoj želji i dobio je ime po njenoj zadužbini na Skadarskom jezeru.

Jelena se prvi put udala za zetskog gospodara Đurđa II Stratimirovića Balšića 1386. godine. Sa njim je bila u braku do njegove smrti 1403. godine. Sa njim je imala jednog sina, Balšu III

Po drugi put se Jelena udala 1411. za Sandalja Hranića, bosanskog vojvodu, jednog od najvećih velikaša bosanske države sa kojim nije imala djece. Sandalj Hranić je naslijedio njegov bratić, herceg Stjepan Vukčić Kosača, koji je 1424. godine oženio Jelenu Balšić, unuku strine Jelene i kćerku Balše III. Njihova djeca su bili: Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko Hercegović Kosača i Katarina Kosača kojom se produžava ova priča.

Katarina je rođena 1424. godine u Blagaju (kod Mostara) na dvoru njenog oca, hercega Stjepana Vukčića Kosače. Tražeći suprugu, tadašnji bosanski kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći bogumilstva i prihvatiti rimokatoličanstvo.

Kralj Stjepan Tomaš i kraljica Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić su živjeli na dvoru Bobovac kod Kraljeve Sutjeske. Katarina je ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim vezenim maramama kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve marame.

Kralj Stjepan i kraljica Katarina su imali troje djece od kojih je jedno rano umrlo a drugo dvoje su bili Sigismund i Katarina sa kojom se ova priča završava.

Princeza Katarina Tomašević Kotromanić je odrasla na kraljevskom dvoru Bobovac. U trenutku pada Bosne Katarina je sa bratom i majkom boravila u tvrđavi Kozograd kod Fojnice. Prema legendi Katarina i Sigismund su uhvaćeni negdje u blizini Konjica, gdje su ih presreli Osmanlije. Osmanlije su ih odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Princeza Katarina je dobila ime Tarihi Hanuma Emine. Prema legendi, živjela je, umrla i sahranjena je u Skoplju, gdje joj je Isa-beg Ishaković, koji je brinuo o njoj, kasnije podigao turbe.

Turbe je sačuvano do danas i nalazi se na brežuljku Urjan Babi, u mezarju pored puta zvanog Hadžilar Jolu. Turbe je poznato u narodu kao Turbe Kral K'zi, odnosno Turbe bosanske princeze i nalazi se na obroncima današnjeg skopskog naselja Gazi Baba, u blizini Prirodno matematičkog fakulteta. Turbe je oštećeno u zemljotresu 1963. godine. Obnovu turbeta su finansirali Ministarstvo kulture Makedonije i Ministarstvo kulture i sporta FbiH. Radovi na obnovi turbeta su počeli 2010, a završeni su 2013. godine.

Turbe je svečano otvoreno na Božić 25. decembra 2014. godine.

  

izvori:

https://bs.wikipedia.org/wiki/

YouTube

http://old.barikada.com/vremeplov/mostarenje/2009-07-15_primarijus_prijateljstva.php 

https://mondo.ba/Magazin/Showtime/a548735/Prica-o-pjesmi-Jefimija-Lutajuca-srca.html

http://knjizenstvo.etf.bg.ac.rs/sr-lat/authors/jelena-mrnjavcevic-jefimija

Ida i Izet (Mala, velika moja...)

IZET i IDA
Mala, velika moja, za njih ćemo večeras voljeti

        Šesnaestog marta 1930. godine u Doboju u porodici Elmasa Sarajlića, nadzornika željezničke pruge, kao peto dijete, rodio se Izet. Porodica Sarajlić se u Izetovom rodnom gradu zadržala samo dvije godine, pa je budući pjesnik, pošto u Doboju nije prebolovao ni jednu od dječjih bolesti, isticao da on nema rodnog grada. Zato je naglašavao da ima rodni grad svoje smrti, a to je, naravno, Sarajevo.

        Porodica Sarajlić seli u Trebinje, koje je pjesnik dugo smatrao svojim zavičajem zbog radosnog djetinjstva. Ali te sretne dane ubrzo 1938. zatamnila je rana smrt srednjeg brata Ene u desetoj godini. Drugi svjetski rat donosi nove nesreće: italijanski fašisti hapse učenike trebinjske gimnazije, među njima i brata Ešu 22. juna 1941. Brat Ešo strijeljan je na Mamuli, logoru u bokokotorskom zalivu. Ovi gubici će biti presudni za buđenje pjesnika Izeta, sada jedinog sina porodice Sarajlić, da progovori srcem i perom.
Porodica je prisiljena da se preseli u Dubrovnik, ali već 1944. u zatvor, ovoga puta njemački, dospijevaju pjesnikove sestre Nina i Raza. Sredinom 1944. godine, nakon izlaska iz zatvora, obje sestre prelaze na oslobođenu teritoriju u Slano.
Devetog maja porodica Sarajlić je ponovo na okupu. Kasnije će pjesnik često isticati da 9. maj smatra najvažnijim datumom u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. 

        U zimu 1945. godine porodica seli u Sarajevo. Upisuje se u Drugu mušku gimnaziju. Pri omladinskom kulturno-umjetničkom društvu "Miljenko Cvitković" osniva literarnu sekciju ali prelazi u horsku sekciju kad se zaljublji u svoju muzu Idu Kalaš, članicu hora. Mnogo kasnije, u eseju 'Rani Sarajlić' njegov gimnazijski drug Josip Lešić će u jednom članku napisati: 
"... Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje."

        Sam Izet je o tom vremenu jednom rekao:
"A sjećate li se vremena kad se nisu birale ljepotice? Nekrunisane, one su naprosto bile negdje između apoteke 'Prvi maj' i crkve na Marindvoru. Mis svijeta za 1949. godinu stanovala je na broju 4 u Ulici Ognjena Price i pjevala je u omladinskom horu."

        U svijet njegove poezije Ida ulazi 1954. godine a pjesme su objavljene sljedeće godone u knjizi "Sivi vikend". U jednoj pjesmi Izet je napisao: "Da nije bilo neba, naša ljubav ne bi imala krova nad glavom". Nakon 12 godina maštanja o zajedničkom životu, svoju ljubav krunisali su brakom 1962. godine, te im je dodijeljen jednosoban stan te iste godine. Imali su kćerku Tamaru, rođenu 1963. godine, i unuka Vladimira, rođenog 1991. godine.

        Ida, ili Mikica, kako je Izet od milja zvao, je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: "Volim te do brezice", to jest do groba.
Prvog februara 1998. iznenada je umrla Ona, koja je 50 godina bila njegov nepresušni izvor inspiracije, dio većine njegovih pjesama. 
Poslije saznanja o njenoj smrti, pjesnikov život se potpuno promijenio. Kada je bio u Sarajevu, svakodnevno je odlazio na njen grob. Jedne prilike je izjavio: "Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!"

        Obistinile su se riječi koje je njegov drug Josip Lešić jednom napisao: 
"... Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje.", 
Duboku tugu zbog gubitaka svoje Ide, Mikice, on izražava onim čim najbolje umije - stihovima. U "Volim puno" 1999. godine pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti. Stihovi pjesme "Druga ljubav" ostaju kao uspomena na veliku ljubav Izeta prema njegovoj Mikici:

Druga ljubav  

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak. Isti prćasti nos. Istu boju očiju.
Isti hod. Iste navike. Istu čak i adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi, moje jedine ljubavi.  

        Drugog maja godine 1999+3 umire, kao i njegova Ida, iznenada u svom stanu. Sahranjen je pored nje na sarajevskom groblju, uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života. Josip Pejaković je na sahrani čitao njegovu pjesmu "Sarajevo". Grad Sarajevo u svojoj istoriji nije imalo pjesnika sarajevskijeg imena. Postojala je ideja o davanju imena Izeta Sarajlića jednom dijelu (ne cijele!) Tvrtkove ulice, ulice gdje su Izet i Ida živjeli 50 godina. Nažalost, tu ideju koju je potpisalo preko četiri hiljade osoba, svojom zavišću i spletkama poništilo je 14 "intelektualaca". 

Sjetimo se zato Izeta Sarajlića barem kroz njegove stihove i njegov glas dok recituje: "mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti"...

Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

Izet Kiko Sarajlić, 1953