Balada o Pišonji i Žugi (Jasmin i Predrag)

Pjesma "Balada o Pišonji i Žugi", grupe "Zabranjeno Pušenje", govori o dvojici tinejdžera iz Sarajeva, koji su oteli autobus gradskog prevoznika i sa njim probali da stignu na more. U tome ih je spriječila policija postavivši barikadu koja je zaustavila autobus. Pjesma je bzo postala veliki hit i do današnjih dana je rado slušaju sve generacije.

Likovi iz pjesme su zaista postojali! Bili su to klinci autsajderi iz sarajevskog naselja Koševo, Jasmin Nišić i Predrag Žustrić a događaj koji je opjevan u pjesmi se zaista zbio u ljeto 1981.godine, kada je Jasmin imao 15, a Predrag 17 godina.

Kako su nastali njihovi nadimci?

Jasmina Nišića su zvali prvo Jasko, pa Šonjo a tek kasnije je dobio nadimak Pišonja. Kuma mu je bila iz Australije i jednom mu je došla u posjet. Jasmin se igrao sa drugom djecom, i strašno mu se piškilo. Došla je ta kuma i počela ga grliti jer ga nije dugo vidjela. Jasko je vikao da ga pusti i pritom se popiškio u gaće. Tako je Šonjo postao Pišonja. U početku mu je to smetalo, ali kasnije se naviknuo. Kazao je da mu je lakše bilo da ga zovu Pišonja nego Jasko.
Predrag Žustrić je zapravo imao nadimak Žustra, koga je naslijedio od oca, ali mu je u srednjoj školi profesor geografije skratio nadimak na Žuga.

Kako se odigrao događaj po kome je nastala pjesma?

Davor Sučić - Sejo Sexon, autor pjesme, je ispričao da su Pišonja i Žuga bili školski drugovi njegovog mlađeg brata, te su bili zajedno sa njima u društvu. Kao mlađi obavljali su "šegrtske" poslove donošenja piva, jer se u ta vremena po riječima Sexona poštovala hijerahija. 
Pišonja i Žuga su bili djeca čiji su očevi radili u preduzeću Centrotrans. Jedne ljetne noći 1981.godine Pišonja i Žuga su se napili i krenuli provozati autobus. Znali su da iza vrata ima tipka kojom se ona otvaraju, jer im nije bilo prvi put da su tako ulazili u autobus.
Ono što nisu znali je da su uzeli autobus koji je trebalo da ide na remont. Praktično autobusu nisu radile kočnice. Krenuli su gdje je današnji hotel Holiday In, ubacili su u petu brzinu, gas do daske i pravac more... Milicija je između Hadžića i Pazarića napravila barikadu da ih zaustave, jer nikako nisu mogli drugačije. Pišonja je pobjegao iz autobusa, milicioneri su trčali za njim da ga uhvate. Žugu su doslovno izvukli iz autobusa. Uhapsili su ih i obojica su dobili "po rebrima" u stanici milicije. 

Kako je događaj opjevan u pjesmi?

Sejo Sexon je morao malo promijeniti tekst da ga tadašnja milicija ne bi tužila. 
Često su ljudi pitali Pišonju i Žugu zašto su ukrali taj kasetaš iz "Doma invalida", a oni ga zaista nisu ukrali. 
"Maznuli" su autobus "Bosna-Livno" a ne "Auto-prevoza" sa Hrida. 
Zaustavili su ih između Hadžića i Pazarića - nisu došli ni do Bradine.
Pišonju nisu unosili u hitnu - pobjegao je iz autobusa.

Šta se desilo nakon događaja opjevanog u pjesmi?

Bila su to druga vremena. Kad napraviš nešto tako, kao što su napravili Pišonja i Žuga, onda te milicija dobro "izbuba", završiš u zatvoru pa ti dođu otac i majka i kukaju. Bila je to za roditelje tada velika sramota. Govorili su im – šuti, nemoj da iko sazna. Međutim, kad je izašla pjesma, sve se saznalo i svi su vikali za njima po gradu – evo Pišonje i Žuge. Onda su im tek roditelji "sjeli na glavu" i vikali – kuku nama sramote! 

Kako su završili Pišonja i Žuga?

Žuga je od sredine '80-tih živio u Metkoviću gdje se brinuo o staroj majci. Iznenada je preminuo 29.12.2016. u 52. godini.
Pišonja je ostao u Sarajevu. 
Poginuo je tokom opsade Sarajeva septembra 1992.godine u 26. godini. 
Njegov sin, koji se takođe zove Jasmin, rođen je februara 1993.godine. 

   Jasmin Nišić Pišonja, Predrag Žustrić Žuga, Jasmin Nišić mlađi i Žuga

Dvije godine nakon ove pjesme, 1989.godine, grupa Zabranjeno Pušenje je snimilo svojevrsni nastavak - pjesmu Pišonja i Žuga u paklu droge.
O Pišonji i Žugi je 2010. napravljena pozorišna predstava "Zbogom žohari!".
2015. snimljen je i trailer za film "Balada o Pišonji i Žugi (Zbogom žohari!)".
Balada o Pišonji i Žugi još uvijek živi... a Pišonja i Žuga su sada zajedno "tamo negdje gore, gdje se smije Mjesec žuti".

 Balada o Pišonji i Žugi (Zbogom Žohari!)

 Pišonja i Žuga su pamtili dobro
 Šta im je te večeri govorio Lepi
 "More je provod, more su koke"
 "More je izvor života" je li tako Moke

 Moke je još dod'o i to
 Da se strankinje praskaju pravo
 I da je u Zaostrogu u kampu
 Svaku noć drugu jebavo
 Pišonja i Žuga mogli su ih slušati
 I noć cijelu
 Pišonja i Žuga imali su krv
 Sedamnaest godina vrelu

 Pišonja i Žuga

 Još istu noć su Pišonja i Žuga
 Maznuli kasetaš iz Doma invalida
 A malo zatim i autobus
 "Auto-prevoza" sa Hrida
 Pišonja ubaci u brzinu
 To vrelo ljetno veče oko dva'est i dva časa
 "A sada, pravac more!"
 Viknu Žuga iz sveg glasa

 Pišonja je vozio i pušio duhan
 Žuga voli crne, a Pišonja plave
 A poslije mora dalje u svijet
 Samo se hrabri dokopaju slave
 A onda zbogom barake na Breci
 Viknu Žuga i kasetaš odvrnu jače
 Dobit ćete razglednicu iz afričke zemlje Safari
 Zbogom žohari!

 Pišonja i Žuga, dva vjerna druga
 Krote opasne krivine
 Molim te čuvaj ih, Kraljice brzine

 Murija je blokirala cestu
 Negdje kod Bradine oko dva'es tri i pet
 U autobusu je svirao boogie-woogie
 Vidjevši drotove pri brzini
 Od osamdeset na sat
 "Vežite se, polijećemo", Pišonja reče Žugi

 Strahovit tresak zapara zrak
 Čak i iskre poletješe u mrak
 Pričali su ujutru i kleli se u majku
 Da su auspuh i retrovizor našli čak
 Pedeset metara dalje u jarku

 Pišonja i Žuga, dva vjerna druga
 Krote opasne krivine
 Molim te čuvaj ih, Kraljice brzine

 I dok su Pišonju unosili u hitnu
 On ugleda Mjesec iznad sebe i reče
 "Bože, kako neki mogu gore,
 A ja i Žuga ni na more"
 Poslije toga je pao u nesvijest
 I više nije mogao čuti
 Kako se još dugo na nebu
 Smijao Mjesec žuti

 Pišonja i Žuga 

izvori:

https://www.youtube.com/watch?v=rTAm8dvYZNg
https://www.vecernji.hr/showbiz/napustio-nas-je-junak-opjevan-u-pjesmi-zabranjenog-pusenja-1139112
https://www.kurir.rs/zabava/pop-kultura/1527873/video-ko-su-pisonja-i-zuga-ovo-je-prica-o-sarajlijama-koji-su-ukrali-autobus-i-krenuli-na-more

Teško meni u Saraj'vu

"Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"

( Zolj Mahmut, sin Sejfe i matere Zejnebe djevojačko Hatibović, rođen 1920-te, nastanjen u Sarajevu u ulici France Prešern broj 24. Supruga Sena, kćerka Meliha i sinovi Kerim, Sabahudin i Midhat. Idu u Faletiće na teferič kod tetke i tetka Besima....)

U avliji, pod kruškom, teferič je uveliko počeo. Sabahudin, sa začelja kolone, ugleda poznatu sliku: prostrte serdžade, sijaset sahana, tepsija, džezvi i tankih rakijskih staklenki nadžidžano sred ornamentalnog tkanja. Okolo: tanki jastuci na kojima će sjediti odrasli, vatra, rublje povješano na niskim kruškinim granama i hrđavi ekser u deblu o kojem visi nadaleko čuven saz tetka Besima. Dok kolona pristupa zbornom mjestu Sabahudin vidje kako se tetak maša prslučnog džepa i vadi svoj skupocjeni zlatarski sat:

– Pa jašta! Tako društveni sektor – u podne na teferić!

– Da je podne, nije! – uzvrati mu otac sjedajući na centralno, njemu namijenjeno jastuče.

– Nije, al' samo što nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad me, bogami, nije prevarila.

– Još bolje ako je dvanaest, jer: mi ti, iz društvenog sektora, ne pijemo prije dvanaest.

– Ma šta mi reče! Živio, stara kenjčino!

Dok se, pozdravljajući, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj oči pune suza i prije nego što shvati da je to od puhanja u dimljivu nerazgorenu vatru, pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji dopire sa serdžade. I mada mu je iskustvo govorilo da se muški razgovori, uz piće, uvijek kreću opasnom ivicom svađe, on zaključi kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca vezivalo je nešto mnogo više i jače nego što je sama činjenica da je tetak oženio njegovu najljepšu a najpametniju sestru. Šta je to nešto Sabahudinu nije bilo jasno, ali se sjećao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor u kući onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu braće Zoljevih. Sjećao se, mutno ali pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom krilu, i kako je tetak nešto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud, munjevita britva. Pamti i sad taj nagli bol, i pamti, još bolje, naredne dane u postelji, sa zdravom glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih novčanica. (Njegov je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kući jeo batine zahtijevajući od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)

Na serdžadi, već je trajala diskusija čiji su komadići do Sabahudinovih ušiju dopirali kao sa drugog svijeta:

– Ama, država se, Maho, o tome brine – šta ja imam tu?

– Kako, bolan, šta ja imam tu? Slobodan si čovjek!

– Ne drobi, života ti! Znaš kako Marks kaže: "Kad bude slobode, neće biti države!"

Na pomen riječi "država", "sloboda", "Marks" majka i tetka se zavjerenički zgledaše i progovoriše jednoglasno i istovremeno od čega se u Sabahudinovom sluhu izmiješaše njihovi glasovi:

– Ama, prekinite više te budalaštine!

– Imate l' vi o čemu drugom pričat'?

Sabahudin je znao da su uzaludne sve intervencije, makar ih upućivala i mudra tetkina glava. Otac i tetak se i ne osvrnuše:

– Nemaš ti, Besime, pojma. Da te Marks čuje prevrnuo bi se u grobu!

– Nema on više šta da se prevrće, Mahmute moj. Prevrnuo je njega onaj brko devet puta! Nego gledaj ti od čeg živiš – živio ti meni. Makar dvjesto-tristo godinica!

– Ne pretjeruj! – zaključi otac diskusiju podižući čokanjčić visoko iznad porodičnih glava. Sabahudin je znao, nakon toga pokreta, kakva je sudbina njegove tečne sadržine: tri će gutljaja skliznuti niz očevo grlo kao voda, onda će otac postaviti neku grlenu branu i ostatak rakije valjutati po ustima, zubima i desnima kao da je tek kuša, mjereći joj valjanost i snagu. Tih dvadesetak degustatorskih sekundi na eventualna pitanja odgovaraće pokretom ruke, kao da kaže: "Čekaj sad!" – a razgovor se može nastaviti tek kad svali niz grlo tu tečnost i cokne, potom, usnama.

Tetak, ne okrećući glavu, napipa saz iza leđa, metnu ga u krilo i, izvadivši koštanu trzalicu uturenu među žice nad kobilicom, prebra nekoliko puta preko njih prinoseći desno uho okrugloj rupi doboša:

– Hoćemo li?

– Šibaj! – izgovori otac ponovo potežući decu čokanjčića. U zeleni lisnati vazduh avlije ukroči starinski, hrapavi bariton tetka Besima:

"Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!
Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!"

Sabahudin ponovo vidje kako se tetka i majka zgledaju i učini mu se besmislenim pokret majčinog pogleda i lica nagore, prema nebu, kojim je plovio sumnjiv crni oblak. Majka je, šapatom u kome se krila povreda, govorila ocu:

– Ovo si ga ti nagovorio!

Tetka neprimjetnim pokretom lakta pokuša ušutjeti majku i mirnim glasom, ne gledajuć ni u čije lice, kao da se ništa važno ne događa, pridoda:

– Imaš li ti, Besime, kakvu veseliju?

"Sama legnem, a sama ustanem.
Sama legnem, a sama ustanem..."

nastavljao je tetak započetu pjesmu ne osvrćući se na ženske upadice. Sada se njegovom glasu pridruži i očev već pripit glas, u intonaciji koja se Sabahudinu učini sasvim pogrešnom.

– Il' ja govorila, il' kuja lajala! – kaza majka glasom u kome se gomilao plač beznađa. Tetka je presiječe pogledom koji je naređivao šutnju.

– Pa kako, bona, da šutim, kad meni ovako vazda prisjedne!

– Seno, ne kvari mi teferič! – grmnu otac glasom od koga se Sabahudin trže.

– Ti ga kvariš svima, samo sebi ugađaš. Kako te nije sramota pred sestrom, kad se već na djecu ne obazireš?

– Šta ovo ona melje? Buržoaske fraze o porodici, o prisnom odnosu roditelja i djece. Porodicu treba ukinut, je l' tako, Besime?

– Tako je, vala, ta ti valja.

– To je iz Manifesta, nisam ja rekao!

– Pa što je ne ukineš? – usudi se da nastavi majka. – Pokupi to garderobe – pa je ukini! – Sabahudinu se učini kako se tu, na serdžadi, baš kao i gore, na nebu, gomilaju oblaci nesreće i svađe i poželje da ga, najednom, nema. "Kako je zlo tako blizu, zašto je dobro tako daleko?", izgovori u sebi prije nego što ču Kerimov, preko zalogaja pušten, indiferentan glas:

– Marks je, tata, mislio na buržoasku porodicu.

– Zaveži! Znam ja valjda šta je Marks mislio! Ono će mene da uči. Juče ga primilo u partiju i već bi da pametuje!

Najednom se otvori nebo i kao iz kabla sunu žestoka ljetnja sarajevska kiša. Sabahudinu se učini da sanja, i da je sve glasove, i iste riječi, iste kretnje i slike, već jednom doživio. Vidje kako tetka kupi netaknute tepsije i tanjire, kreće prema kućnoj strehi i pomisli kako ona sada neće ući u kuću nego će se sa pola avlije vratiti da uzme saz. Zaprepasti ga kada vidje da se to tako i zbiva: "Pa ja sam sve ovo doživio u nekom pređašnjem životu! Sada tata neće htjeti u kuću, ostaće ovdje da kisne!" Ispod strehe, posmatrao je kako se ostvaruje njegov pričin: otac stoji pod nebeskim pljuskom, rukom od sebe odbija mamu koja ga pokušava povući ka vratima, majka tetura, odgurnuta, podiže sviter preko već mokre kose... Otac je podigao lice nebu, niz obraze mu lije topla ljetnja kiša, on širi ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga samog, dere se iz sveg glasa:

– Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?
__________________________

odlomak iz knjige
"Sjećaš li se Dolly Bell?"
autor: Abdulah Sidran

__________________________

Teško meni jadnoj u Saraj'vu

Teško mi je jadnoj u Saraj'vu samoj

teško meni jadnoj u Saraj'vu samoj

refren 2x :

Hajde, jadna, deder, jadna

hajde, jadna, dertum jadna,

u Saraj'vu sama

Sama legnem, a sama ustanem

sama legnem, a sama ustanem

refren 2x

Mnoge noći presjediću, dragog čekajući

mnoge noci presjediću, dragog čekajući

refren 2x

Dim na vodi, vatra u nebu

Priča koja slijedi govori o tome kako je u švicarskom gradiću Montreuxu nastala jedna od najpoznatijih pjesama svijeta (u USA je to po nekim statistikama čak najpoznatija pjesma nakon nacionalne himne). Priča doduše nije nastala na prostoru Bosne i Hercegvine, kao sve ostale priče i pjesme sa ovog bloga, jer ... "nema pravila bez nekog izuzetka" :-)

Priča počinje krajem 1971.godine. Grupa mladih muzičara želi snimiti ploču i u tu svrhu oni iznajmljuju kamion koji je preuređen u mobilni studio za snimanje. Kamion, tj. mobilni studio, se zove "Rolling Stones Mobile Unit" i stvarno pripada tada već svjetski poznatoj grupi "Rolling Stones" koja je taj kamion još 1968. preuredila u studio za snimanje. "Stonesi" su tako bili neovisni o klasičnim studijima i snimanje su mogli po potrebi da obave i na najzabačenijim mjestima. "Stonesi" su bendu iznajmili mobilni studio samo na par sedmica i ovi su žurili da se u švicarskom gradiću Montreuxu, na obali Ženevskog jezera što prije smjeste i da počnu sa snimanjem jer nisu imali puno vremena:

"

   We all came out to Montreux

   on the Lake Geneva shoreline

   to make records with a mobile

   we didn't have much time

   Došli smo u Montreaux

   Na obalu Ženevskog jezera

   Da snimamo ploču u mobilnom studiju

   Nismo imali puno vremena

"

Kao mjesto gdje će snimati pjesme bend je izabrao Casino Montreux. Izabran je kazino jer je bend htio da pjesme na njihovom albumu nemaju sterilan zvuk uobičajen za snimanje u klasičnom ton-studiju, nego su htjeli imati prepoznatljiv zvuk sa koncertne bine, dakle zvuk kao na koncertu uživo ali bez publike. Upravo sve to su našli u Casino Montreux. Tako je grupa 3.decembra 1971 zajedno sa porodicama, prijateljima, tehničkim osobljem i kompletnom opremom uključujući i mobilni ton studio došla u Montreux i odmah parkirala pred zgradu kazina. Sa snimanjem nisu još mogli početi jer su tog dana u kazinu koncert imali Frank Zappa & The Mothers Of Invention. Frank Zappa je tada bio svjetski poznata zvijezda pa je bend odlučio da odu na njegov koncert. Međutim, tokom koncerta je jedan neozbiljni posjetilac koncerta ispalio raketu iz signalnog pištolja i tako je izazvao požar. Frank Zappa je bio poznat po duhovitim upadicama na koncertima, pa kada je mirno rekao: "Ljudi izbila je vatra, polako napustite dvoranu", niko mu nije povjerovao. Zatim je povikao: "Budale, požar!" i pobjegao s bine i tek tada je publika shvatila da se nešto stvarno događa. Ozlijeđenih nije bilo, ali je zato Casino izgorio do temelja: 

"

   Frank Zappa and The Mothers

   were at the best place around

   but some stupid with a flare gun

   burned the place to the ground

   Frank Zappa i "The Mothers"

   Bili su na najboljem mjestu u okolini

   Ali neki idiot sa signalnim pištoljem

   Spalio je mjesto do temelja

"

Oko 4.000 posjetilaca koncerta je moralo kutijama za razglas da razbije prozore na zgradi da bi se spasili. Claude Nobs, tada direktor Turističkog saveza Montreux i kasniji osnivač i dugogodišnji direktor jazz-festivala Montreux uspio je ostati hladne glave i pokušao je zajedno sa svojim timom saradnika spasiti što se spasiti dalo. Bezbroj puta su i četveronoške ulazili i izlazili iz zgrade u plamenu jer se tokom koncerta puno pušila marihuana i htjeli su biti sigurni da niko nije ostao spavajući u zgradi. Svi posjetioci su pravovremeno uspjeli izaći na sigurno i nije bilo ozlijeđenih:

"

   Τhey burned down the gambling house

   it died with an awful sound

   and Funky Claude was running in and out

   he was pulling kids out the ground

   Spalili su Casino

   Koji je nestao sa užasnim zvukom

   A Funky Claude je trčao unutra i vani

   On je bio taj koji je spašavao djecu iz ruševina

"

Požar je tako uništio kazino da bend više nije mogao tamo svirati. U posljednjem trenutku od vatre je spašen "Stonesov" kamion sa mobilnim ton-studiom ali se moralo naći novo mjesto gdje će bend moći svirati. Claude Nobs, koji je spašavao posjetioce koncerta tokom požara, organizovao je boravak benda u gradu ali i Casino kao mjesto za svirku. Nakon požara su našli zamjenu za zgradu kazina u malom pozorištu "Pavillon". Međutim, poslije pritužbi stanara iz okolnih zgrada policija je vrlo brzo bend udaljila zbog preglasne muzike. To i nije čudno jer je bend prema Guiness-ovoj knjizi rekorda imao najjači razglas u svijetu! I opet je bend ostao bez mjesta za svirku i činilo se da neće uspjeti da u predviđenom vremenu snimi album:

"

   When it all was over

   we had to find another place

   swiss time was running out

   it seemed that we would lose the race

   Kada je sve bilo gotovo

   Trebali smo naći drugo mesto

   Švicarsko vreme je isticalo

   Izgledalo je kao da gubimo utrku sa vremenom

"

Ponovo je u pomoć priskočio Claude Nobs sa svojim timom. Našli su za bend jedan hotel, koji je zimi skoro uvijek bio sasvim prazan. Bio je to Grand Hotel u kome je nekada odsjedala i popularna carica Sissi, supruga austro-ugarskog cara Franje Josipa. U hotelu je tog decembra 1971.godine zaista bila samo jedna gošća, jedna nagluha dama a bend se sa svojim instrumentima smjestio u hotelski salon. Tu u hladnom ali prostranom salonu hotela Grand, sa mobilnim studiom neposredno pored prozora salona, bend je mogao u miru da proba svoje pjesme a tu je našao i željeni eho koji se nadao naći u dvorani kazina:

"

   We ended up at the Grand Hotel

   it was empty cold and bare

   but with the Rolling truck Stones thing just outside

   making our music there

   Mi smo završili u Grand Hotel

   Bio je prazan, hladan i go

   Ali sa kamionom Rolling Stonsa tu vani

   Stvarali smo našu muziku

"

Salon hotela gdje su svirali bend je obložio starim dušecima iz hotelskih soba i uz par crvenih lampi preuredili su prostoriju u ugodno mjesto za svirku. Još tokom decembra 1971. bend je nakon 3 sedmice intenzivnog rada uspio da snimi sve pjesme za album. Cijelo vrijeme snimanja bili su pod utiskom požara koji su doživjeli prvog dana boravka u Montreuxu:

"

   Few red lights and a few old beds

   we made a place to sweat

   no matter what we get out of this

   I know, I know we'll never forget

   Nekoliko crvenih svjetiljki i nekoliko starih kreveta

   Napravili smo mesto za znojenje

   Bez obzira na to šta ćemo iz ovoga izvući

   Znam, znam da nikada nećemo zaboraviti

"

Posljednjeg dana prije odlaska iz Montreuxa snimljena je i pjesma o kojoj cijelo vrijeme govori ova priča a koja se "rodila" još prvog dana. Naime, kada su članovi benda izašli iz kazina zbog požara, dim se spustio na vodu jezera a vatra je sukljala u nebo i ta scena je inspirisala članove grupe, tačnije Blackmorea i Gillana da snime i jednu pjesmu o tom događaju. Ritchie Blackmore je napravio aranžman a Ian Gillan je napisao stihove za zasigurno najpoznatiju pjesmu benda čiji je refren:

"

   Smoke on the water

   a fire in the sky

   Smoke on the water

   Dim na vodi

   Vatra u nebu

   Dim na vodi

"

Sad eto znate da je bend iz priče zapravo - "Deep Purple", jedan od najboljih hard rock bendova svih vremena - a sad znate i odkud onaj legendarni stih u refrenu "Smoke On The Water, Fire In The Sky“. Album "Machine Head", na kojem je i "Smoke on the Water", objavljen je u martu 1972. godine, a pjesma koja je snimljena slučajno i u posljednji trenutak, zapravo samo zato da bi popunila preostali prazan prostor na ploči, postala je jedna od "temelja" rock muzike i najbolji gitarski rif svih vremena. Nema osobe koji njen uvodni rif nikad nije čula. Mlad čobanin što u frulu svira, radnik u samoposluzi, inžinjer na građevini, pilot i kopilot... Nema ga! Mnogima je to i jedino što znaju od rok muzike:

DA-DA-DAAAA DA-DA-DA-DAAAA

DA-DA-DAAAA DA-DAAAA...

Taj rif mnogi porede sa uvodom u V Beethovenovu simpfoniju. Znato, ono čuveno kucanje na vrata:

DA-DA-DA-DAAAA

DA-DA-DA-DAAAA

Grad Montreux i "Deep Purple" su ovom pjesmom ostali neraskidivo povezani. Na obali Ženevskog jezera, otkriven je spomenik i plaketa samoj grupi uz urezane note uvoda pjesme, na istom onom mestu na kojem je basista Roger Glover dobio inspiraciju za pjesmu gledajući kako se dim zapaljenog kazina, koji je gorio preko puta njega, širi po površini jezera.

grupa Deep Purple, sa "Rolling Stones" mobilnim ton-studiom

Ali, ovdje priči nije kraj. Članovi grupe ovu pjesmu nisu shvatali za ozbilјno. Čak su osuđivali tvorca njenog uvodnog rifa, kasnije svjetski poznatog i priznatog gitaristu, Ritchie Blackmore, jer je svojim jednostavnim rifom, pjesmu ostavio bez umjetničkog značaja. Međutim, trebalo im je godinu dana da shvate da je on upravo tim rifom pjesmu odveo u vječnost. Ne treba spominjati ekstremnu popularnost ove pjesme i dan danas, jer predstavlјa pravi rok klasik i jedan od simbola ove muzike. Iako pjesma nije imala nekih uspjeha na top-listama, među rok publikom stekla je kultni status. Zanimljivo je da je pored već spomenutog rekorda grupe i sama pjesma ušla u Guiness-ovu knjigu rekorda. Naime, 1. maja 2009. godine u poljskom Wrocławu je u isto vreme rif zasviralo 6.346 gitarista, predvođenih gitaristom Deep Purple-a, Steve Morsom. Rekord!

Smoke on the water, fire in the sky

We all came out to Montreux
On the Lake Geneva shoreline
To make records with a mobile
We didn't have much time
Frank Zappa and the Mothers
Were at the best place around
But some stupid with a flare gun
Burned the place to the ground

Smoke on the water, fire in the sky
Smoke on the water

They burned down the gambling house
It died with an awful sound
Funky Claude was running in and out
Pulling kids out the ground
When it all was over
We had to find another place
But Swiss time was running out
It seemed that we would lose the race

Smoke on the water, fire in the sky
Smoke on the water

We ended up at the Grand hotel
It was empty cold and bare
But with the Rolling truck Stones thing just outside
Making our music there
With a few red lights and a few old beds
We make a place to sweat
No matter what we get out of this
I know we'll never forget

Smoke on the water, fire in the sky
Smoke on the water

izvori:

https://www.independent.co.uk/news/long_reads/deep-purple-montreux-jazz-festival-lake-geneva-1971-a8418926.html

https://www.srf.ch/kultur/musik/smoke-on-the-water-das-feuer-das-zu-musikgeschichte-wurde

http://www.jochenscheytt.de/popsongs/smoke.html

http://www.rirock.com/hrvatska-i-svijet/smoke-on-the-water-najbolji-gitarski-rif-svih-vremena/

https://www.casopiskus.rs/dim-na-vodi-vatra-na-nebu/