Selma i Vlado

 

Ovo je priča o Selmi Borić, kojoj je Vlado Dijak posvetio pjesmu "Selma". Pjesma je 1961. godine uvrštena u "Panoramu bosanskohercegovačke poezije".

Zahvaljujući Goranu Bregoviću (i grupi "Bijelo Dugme"), pjesma je postala 1974. godine jedan od najvećih rok hitova i do danas se prenosi sa koljena na koljeno, sa žurke na žurku...

Neostvarena ljubavna priča pretočena je i u pozorišni komad, nakon što je Ratko Rozović režirao dramu, jednočinku pod nazivom "Hotel Majna" a koju je napisao Vlado Dijak. Drama u kojoj je opisan susret između Vlade i Selme odigrana je u Narodnom pozorištu Mostar.

Selma je rođena 1929. godine u Zenici, u čuvenoj porodi Borić. Otac Asko, predratni zenički ljekar, humanista i boem, sa suprugom Rahelom imao je dvije ćerke. Selmina sestra Nura-Marija bila je takođe ljekar, a ime(na) je dobila po majkama svojih roditelja. Nakon završetka Građevinskog fakulteta u Zagrebu, zaposlila se u Skupštini grada Zagreba. Bavi se i književnošću tako da je objavljivala tekstove u brojnim časopisima.

Vlado Dijak je rođen 1925.godine u Brezovom Polju kod Brčkog.

Bio je poznati pjesnik i tekstopisac. Srednju školu je pohađao u Banjaluci. Sa 17 godina se pridružio partizanima. Nakon Drugog svjetskog rata kratko je studirao književnost. Pisao je za Banjalučke novine i Radio Sarajevo. Bio je zatvorenik na Golom Otoku. Objavio je knjige pjesama Ambasador boema, Partizanske pjesme, Ljubičasti kišobran, kao i romane Kafana San, Topovi i slavuji i Crni konj. Takođe je bio i veliki humorista, a dobio je nagradu Zlatni Jež. Brojne su pjesme pop i rok izvođača za koje je on napisao stihove. Najpoznatije od njih su: Selma (u izvođenju Bijelog dugmeta), Stanica Podlugovi (Zdravko Čolić), Čisti, bijeli snijeg (Arsen Dedić), Betonska brana (Indeksi). Umro je novembra 1988.godine u Sarajevu.

(izvor: Wikipedia)

Slijedi intervju, što ga je sa Selmom Borić, decembra 2003.godine obavila novinarka "Nezavisnih Novina", Tanja Gatarić:

Selmu upoznajemo u Zagrebu. I danas voli da se sjeća svoje izgubljene ljubavi i prijateljstva sa članovima grupe "Bijelo dugme"…

NN: Da li možete da se sjetite tog trenutka 6.marta 1949. godine, koji se zaista dogodio, a koji je Vlado Dijak, zabilježio i pretočio u poeziju?

SELMA: U to vrijeme pohađala sam Drugu žensku gimnaziju u Sarajevu, a roditelji su mi živjeli u Zenici. Često sam sretala Vladu na ulici, a viđala sam ga i na korzu. On je bio zaljubljen u mene, ali ja to tada nisam znala, jer mi nikada nije rekao. Jednom prilikom kada sam odlazila kući srela sam ga i on se ponudio da mi ponese kofere do kolodvora, tu smo se lijepo rastali i dok sam bila u kupeu čula sam da govori: "Selma ne naginji se kroz prozor". Tek 1962. godine otac mi je poslao novinski članak u kojem je bila objavljena pjesma "Selma" i tada sam shvatila da je posvećena meni. Kada sam na poslu kasnije pričala o tome kolege mi nisu vjerovale. Da bih ih uvjerila donijela sam ploču, te sam morala ići na raport kod direktora, jer je to bilo zaista neozbiljno s moje strane. Bila sam oduševljena s tom pjesmom i zaista nisam željela da budem popularna, ali sam smatrala da ukoliko je nešto o tebi napisano onda si živio. S obzirom da je o meni napisana pjesma, osjećam da ću i poslije smrti živjeti.

NN: Kada ste prvi put čuli pjesmu u izvođenju grupe "Bijelo dugme"?

SELMA: Mislim da je to bilo 1975. godine, na njihovom nastupu u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski". Nakon koncerta otišla sam iza bine i rekla momcima iz grupe: "Pa ja sam ta Selma". Na početku mi nisu vjerovali, ali su kasnije bili oduševljeni činjenicom da zaista postojim. Onda su počeli izlaziti novinski članci o meni, a gostovala sam i u mnogim TV emisijama…

NN: Poslije tog rastanka na kolodvoru, da li ste se ponovo sreli sa Vladom i kako je izgledao taj susret?

SELMA: On je kasnije došao da studira u Zagreb, tako da smo se jednom sreli na Trgu Republike, odnosno današnjem Trgu Bana Jelačića. Samo smo se dugo gledali, on nije ništa rekao, a ni ja nisam ništa rekla i tako smo se rastali. Kasnije sam u jednim novinama pročitala da je on radi mene došao u Zagreb na studije, ali nije imao dovoljno novca, te se ubrzo morao vratiti u Sarajevo. Mislim da je tada bio suviše zatvoren i plašljiv, a voljela bih da mi je nešto rekao… Nakon tog susreta sa Vladom mjesec dana nisam mogla nikoga da vidim, niti sam učila, nekako sam bolovala za njim. On je bio u Sarajevu, a ja u Zagrebu tako da je daljina, ipak, učinila svoje. U to vrijeme sam učila zajedno sa jednim kolegom sa fakulteta za kojeg sam se kasnije i udala, iako, nisam bila u njega zaljubljena.

NN: Da li mislite da je tačno ono što se kaže da su velike ljubavi tužne?

SELMA: Nije. Meni je u životu uvijek bilo važno da sam zaljubljena, ali ne i da ostvarim tu ljubav. Zapravo, nikad i nisam ostvarila ljubav, ali kada sam bila zaljubljena tada sam mogla sve.

NN: Danas kada pogledate u prošlost, da li Vam je žao što nije bilo drugačije?

SELMA: Jako mi je žao! Svi su mi govorili: "Šta će ti Vlado, pa on voli piti", ali meni to ništa nije smetalo. Kasnije su me i tješili: "Imaš sreće što nisi ostala sa njim, imala bi ogromne probleme", ali u sebi sam mislila - možda se on i ne bi toliko dao alkoholu da smo bili zajedno. On je bio zaista društven čovjek i volio je popiti, sjećam se kada smo se sreli 1975. godine u sarajevskoj kafani "Tilava", gdje smo prvi put zajedno duže sjedjeli. Samo je slagao čašice i u jednom trenutku sam osjetila da je potpuno u svom svijetu, tada mi je jedan pjesnik koji je sjedio sa nama rekao: "On je sad sretan", a meni su krenule suze na oči. Krajem iste godine, ponovo sam došla u Sarajevo, ali neko je javio njegovoj supruzi. Kada smo se nas dvije srele zaista sam željela da je bolje upoznam, ali ona je to odbila. Poslije sam od Vlade dobila pismo i nekoliko razglednica, ali to je bio kraj. Novembra 1989. godine u vrijeme kada je Vlado umro bila sam u Mostaru, ali sestra mi nije dozvolila da odem na sahranu, zbog njegove supruge i djece. Iako se naša ljubav nikada nije ostvarila, njegova smrt me pogodila.

NN: Kakav je osjećaj biti junakinja jedne popularne pjesme?

SELMA: Zaista ne znam kako je to na mene uticalo. Meni je samo bilo važno da kroz tu pjesmu postojim i trajem, ali istovremeno je to i veoma ugudno. U tramvaju sam prije tri-četiri godine, zapazila tri dječaka od 14 godina, koji su pričali o pjesmi "Selma", prišla sam im i rekla: "Dečki, pa ja sam vam ta Selma", oni nisu mogli vjerovati. Ne mogu da opišem taj osjećaj kada ste lik jedne toliko popularne pjesme. Žao mi je što niko od članova grupe "Bijelo dugme", iako, imaju žensku djecu, nije svom djetetu dao ime Selma, jer sam se uvijek potajno nadala da će se to dogoditi...

Selma
(Vlado Dijak)

Ona putuje na fakultet,
ja kofer nosim, molim
Težak je, al' pošto njen je lično,
ja i taj kofer volim.

Htjedoh joj reći nešto veliko,
nježno, što izaziva pozor,
a rekoh samo: "Zdravo, Selma,
ne naginji se kroz prozor".


Selma
(Bijelo Dugme)

Selma!
Putuje na fakultet,
Ona putuje, ja kofer nosim
Molim.
Težak je al' pošto njen je lično
Ja i taj kofer volim.


    Selma, Selma, zdravo, Selma!
    Putuj, Selma
    I molim te, ne naginji se kroz prozor!

Selma!
Na ulasku u voz ti htjedoh reć
Nešto nježno, što izaziva
Pozor.
Al' rekoh samo "Zdravo, Selma!
I molim te ne naginji se kroz prozor."

    Selma, Selma, zdravo, Selma!
    Putuj, Selma
    I molim te, ne naginji se kroz prozor!