Brzim preko Bosne

Sivilo perona. Vješti šibicari i dežurni naivci.
Vruća krompiruša, jogurt i obavezno: "... brzi za Beograd kasni u polasku..."
Prva prekomanda.

Ona je ušla u Podlugovima – ukrštanje s lokalnim broj 843 za Brezu.
"Stresla je snijeg sa plave kose..."
Vagon je bio prepun. Dan Republike.
Bila su to vremena junačkih putešestvija vozovima bez voznog reda i sigurnih dolazaka.
Nekako se probila do mene, nošena onim: "Pomjer' se, bolan, ka sredini..."
- "Jel' mogu tu spustit' kofer...?"
U njenim očima neko vedro majsko jutro iznad Bjelašnice.
- "Ej, bolan, u šta si se to zaćorio...?"
"Oprostite... naravno...."
Krv mi je odmah počela poprimati aristokratsku boju njenih očiju!
- "Kud si poš'o...?"
"U prekomandu..."
- "Đe ti je to..?"
"To je... Beograd... novo radno mjesto..."
- "Kakvo novo radno mjesto!? Sad će Olimpijada. Da nisi šta zabrlј'o...?"
Ni sam ne znajući zašto, počeo sam se pravdati i pričati, pričati, pričati...
Sve do Visokog.
Od Visokog sam počeo lagati, onako poručnički, sve zaklјinjući se u bogatstvo oficirskog kofera.
Ona me je gledala onim majskim jutrom, dodajući borove Trebevića i opojni vazduh Igmana.
- "Al' znaš lijepo lagat'...", rekla mi je kod Zenice, jednako držeći glavu nagnutu u stranu i sve mi vjerujući.
U tunelu Vranduk me je počela lјubiti!
I sad znam koliko je dugačak mrak Vranduka – jedan polјubac, sto sudara zubima, dvije hilјade damara u mojim žilama.
Usne su joj imale ukus mostarskih bijelih trešanja-alica, s proljeća, na sarajevskim pijacama.
Kod Doboja sam je zaprosio!
Kako i dolikuje poručniku.
Rekao sam da ću radi nje biti drug general, a ona drugarica-kralјica.
Nećkala se. Odbijala, pozivajući svime što ima.
Ubjeđivao sam je snagom očajnika, koji u jednom trenu može dobiti i izgubiti sve!
Ona me je grčevito lјubila, jednako govoreći: "Ćuti, ne staj mi na muku!"
Kod Modriče je pristala.
U Šamcu je sišla.
- "Trebala sam još u Doboju hvatat' bus za Derventu. Totalno si me sludio. Ho'š me čekat', iskreno, bolan? Samo da kažem mojima, pa eto me u Beogradu. Posl'je nek' me ubiju..."

Košava je duvala tri nedelјe.
Čekao sam je u iznajmlјenoj mansardi, Cara Dušana broj... stanica dvojke, zbunjen velikim gradom i nepoznatim lјudima...
Nekako pred Novu godinu stiglo je pismo:

"Oko moje,
nisi me nikako treb'o puštat' iz voza.
Triput sam bježala, al' stizala me braća. Ubiše. Kažu, kako smo te obećali, biće.
Udala sam se za Dan JNA.

Nemoj me zaboravit' i nemoj nikom više tako lijepo lagat' k'o meni..."

Ni za ime je nisam pitao.
Ljubav ima samo jedno ime?!
Mladost-ludost?!
Neka.
Bilo je.
Bilo je još prekomandi, al' nikad više onog vedrog majskog jutra iznad Bjelašnice i nikad više onog ukusa mostarskih alica, s proljeća, na sarajevskim pijacama.

Ni nje, nikad više, u brzom preko Bosne.

Vlakom prema jugu
( Brzim preko Bosne )

Spremam sreću za te
i budućnost drugu
krenućemo draga
vlakom prema jugu.

Pobjeći iz svega
u začaranom cugu
zlatnim kolosijekom
vlakom prema jugu.

Ostaviti dane
i godine posne
kao davno nekad
brzim preko Bosne.

Samo vjetar s mora
ljubiće ti lice
kad krenemo jednom
s ove raskrsnice.

U tom kraju više
nećeš sresti tugu
stićićemo sunce
vlakom prema jugu.
 
Ostaviti dane
i godine posne
kao davno nekad
brzim preko Bosne.

izvor:
slika - vremeplov.ba
priča - Dušan Dikić
video - TV Sarajevo & @mir.sarvan
pjesma - Arsen Dedić 

Zemljo moja

Ovo je priča o jednoj je od najizvođenijih patriotskih pjesama, koja je u vrijeme kad je nastala, bila posvećena gastarbajterima, ljudima koji su odlazili iz tadašnje Jugoslaviije u druge zemlje u potrazi za poslom.

Pjesmu "Zemljo moja" je 1975.godine godina napisao jedan od najpoznatijih bh. kantautora Kemal Monteno a otpjevala je Ismeta Dervoz sa grupom Ambasadori. Na festivalu "Vaš šlager sezone '75." osvajaju četvrto mjesto sa ovom pjesmom, i nagradu "Zlatni mikrofon".

Pjevačica Ismeta Dervoz izjavila je jednom prilikom kako je pjesma Zemljo moja bila jedna od najomiljenijih pjesama Josipa Broza Tita, tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, i da je često puštana na zvaničnim prijemima koje je organizirao Tito.

- Pjesma "Zemljo moja" napisna je kao ljubavna pjesma. To je pjesma rastanka i iščekivanja. U to doba bila je namijenjena gastarbajterima, ali je uskoro dobila drugu konotaciju zahvaljujući tome što je bila prihvaćena u određenim prilikama. I sam Tito je jako volio "Zemljo moja", kaže Dervoz.

Najveća nagrada za "Zemljo moja" smatra gospođa Dervoz, je to što pjesma traje već 40 godina. Prvi put je izvedena na festivalu Vaš šlager sezone 1975. godine, a jednako je popularna i danas.

Naročito mnogo se izvodi tokom državnih praznika BiH - Dana nezavisnosti 1. marta i Dana državnosti BiH 25. novembra i jedna je od najizvođenijih patriotskih pjesama u BiH.

Zemljo moja

Vidim polja što se žitom zlate
I na brijegu vidim rodni dom
Svakog trena mislim na te
Zemljo moja, zemljo moja.

A u polju moja duša spava
U sred žita kao zlatna klas
Postelja joj meka trava
Zemljo moja, zemljo moja.

refren:
I dok ja nisam tu
Pokraj nje da skupa predamo se snu
Svaku noć čujem glas
Koji zove dođi sreća čeka nas.

Ovdje noći nisu tako plave
Ovdje sunce nema takav sjaj
ovdje nisu takve trave
Zemljo moja, zemljo moja.

U tvom klasju nek mi ljubav spava
Nek me čeka ja ću brzo doć
Nek je ljubi tvoja trava
Zemljo moja, zemljo moja.

refren:
I dok ja nisam tu
Pokraj nje da skupa predamo se snu
Svaku noć čujem glas
Koji zove dođi sreća čeka nas.

Omer i Merima

 
Glavni likovi ove priče su Omer i Merima, mladić i djevojka koji su se zavoljeli iskrenom ljubavlju iako su poticali iz zavađenih porodica. Svi koji su ih poznavali znali su da je njihova ljubav ona prava, iskrena ljubav koja će dugo biti pamćena, ali su znali i za mržnju koja je postojala između njihovih nerazumnih majki. Ta mržnja i želja za osvetom dugo je pratila ove dvije porodice i nije nestala ni pred velikom i iskrenoj ljubavi Omera i Merime. Njih dvoje su bili samo majušni predmeti u igri njihovih mržnjom zatrovanih majki kojima ništa nije bilo važno osim slatke osvete. Zehru, Omerovu majku i Hasiju, Meriminu majku nije bilo briga za osjećanja njihove djece, niti su razmišljale o tome šta im se sve može desiti ako njihovoj ljubavi stanu na put. Zehra je željela da napakosti svojoj suparnici u mladosti i osveti joj se preko njene kćerke Merime, iako Merima ni za što nije bila kriva. Ona je samo voljela svoga Omera. Koliko je ljubav između Merime i Omera bila velika znala je i Fata, djevojka koju je Zehra izabrala za svoga sina. Fata je bila djevojka iz jako bogate porodice, draga svakom mladiću, lijepa lica i figure. Nije željela da se uda za Omera jer je bila svjesna toga da nije voljena i da je Omer nikada neće voljeti kao njegovu Merimu, ali joj majka nije dala da otkaže svatove jer bi to bila velika sramota za cijelu njihovu porodicu. Zehra je ubjeđivala Omera da je Fata bolja od Merime, ljepša i plemenitija, ali njene riječi nisu imale nikakvog uticaja na njega. Njegovo srce je bilo njegova vodilja kroz život, a ne razum.

I pored sinovljevog odbijanja, Zehra nije htjela da odustane od svog nauma. Željela je da ga oženi na silu, a Omer iz dubokog poštovanja prema majci nije mogao da joj se suprotstavi.

Ni Merimina majka Hasija nije bila ništa bolje od Omerove. U inat Zehri, odlučila je uda svoju kćerku ne razmišljajući od njenim osjećanjima, boli i patnju koju osjeća zbog razdvojenosti sa svojim voljenim. Čak i u trenucima kada je Merima osjećala da Omera više nema njena majka nije mogla da shvati koliko je velika Merimina ljubav, niti je mogla da pomisli da zbog takve ljubavi može da izgubi svoju kćerku.

Nemoćan da se suprotstavi svojoj majci i njenoj odluci da ga oženi djevojkom koju ne voli, tužan i duboko očajan zbog rastanka sa svojom voljenom Merimom, nesrećni Omer je umesto života izabrao smrt. Dok su drugi čekali svadbu i veselje on je sa ogromnim bolom i žalom u srcu čekao da smrt dođe po njega, jer mu je život bez voljene osobe bio besmislen. I smrt je došla. Omer je umro,  mlad i nevin u trenutku kad mu nije bilo vreme za umiranje, samo zato što nije nije mogao da se odupre drugima i pobijedi svoju zlu sudbinu.

Iako nije bila u Omerovoj blizini Merima je osjećala njegovu tugu i njegov jad. Njihove misli su bile povezane, a srca su im kucala kao jedno. Puna ljubavi i vjere u svog dragog predosjetila je njegovu smrt. Osjetivšii da Omera više nema, srce joj nije izdržalo i od tuge je prepuklo. Njena ljubav, tuga i očaj bili su toliko veliki da nije mogla da prežali smrt svog voljenog. Pridružila mu se na njegovom putu ka drugom svijetu, u kome će vječno ostati mladi i zaljubljeni, zauvijek jedno pored drugog.

Zehri i Hasiji, nerazumnim i neosjetljivim majkama koje su bile pune mržnje, inata i želje za osvetom, ponos i mišljenje drugih ljudi su bili važniji od njihove rođene djece. Dopustile su da dvoje mladih odu sa ovog svijeta u cvijetu svoje mladosti, ni krivi ni dužni za ono što se u dalekoj prošlosti izmeću njih dvije dešavalo. Na kraju i jedna i druga nad grobom svog djeteta plakale su i proklinjale same sebe što su mlade rastavili i u smrt otjerale.

         izvedba: Dr.Hasim Muharemovic-Omer i Merima

 Smrt Omera i Merime

 Dvoje su se zamilili mladih:
 Omer momče, Merima djevojka,
 U proljeće kad im cvjeta cv'jeće,
 Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
 
 Upazi ih jedna mala straža,
 Mala straža, Omerova majka;
 pa besjedi Omerova majka:
 "Mili sine, Omer', momče mlado,
 ti ne ljubi Merime djevojke!
 Ljepšom će te oženiti majka –
 l'jepom Fatom novoga serdara.
 Još je Fata od roda bogata,
 i tebe će potpomoći blagom."
 Al' besjedi Omer momče mlado:
 "Prođi me se, moja mila majko
 Nije blago ni srebro ni zlato,
 Već je blago, što je srcu drago."
 
 To ne sluša Omerova majka,
 već na silu oženila sina,
 i na silu dovela djevojku.
 
 Kad je bilo večer po večeri
 i mladence u ložnicu sveli,
 al' besjedi Omer momče mlado:
 "Ao, Fato, ala ti si l'jepa!
 Moja Merima nije tako l'jepa,
 al' je Merima mome srcu draga.
 Oj, boga ti, Fatima djevojko,
 donesi mi divit i hartije,
 da napišem do dv'je do tri r'ječi;
 jer je moja pobjedljiva majka,
 pa će reći da si m' umorila."
 
 Kad je majci knjigu napisao
 on govori Fatimi djevojci:
 "Oj, boga ti, Fatima djevojko,
 kupajte me đulom rumenijem,
 prones'te me pokraj moje Merime,
 nek me Merima mrtvoga cjeliva
 kad me nije živog poljubila.
 Oj, boga ti, žalosna djevojko,
 ne pust' glasa do bijela dana,
 nek se moja naveseli majka
 i sestrice kola naigraju
 i u kolu pjesme napjevaju."
 To izusti pa i dušu pusti.
 
 Kad ujutru b'jeli dan osvanu,
 uranila Omerova majka,
 nosi kitu sitnoga bosiljka,
 da probudi dvoje mladenaca.
 Ciknu, viknu Fatima djevojka:
 "Oj, boga mi, mila moja majko,
 sinoć ti je Omer počinuo!"
 Al' besjedi Omerova majka:
 "Bog t' ubio, Fatima djevojko!
 Ti si mi ga umorila mlada!"
 Al' besjedi Fatima djevojka:
 "Nisam, majko, života mi moga!
 Neg' evo ti do dv'je do tri r'ječi
 što je tebi Omer ostavio."
 Čita r'ječi Omerova majka,
 čita r'ječi pa suze proliva.
 
 Kupaše ga đulom rumenijem,
 pon'ješe ga Meriminome dvoru.
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Đul miriše, mila moja majko,
 đul miriše oko našeg dvora;
 čini mi se – Omerova duša."
 Al' besjedi l'jepe Merime majka:
 "Muč, ne luduj, Merima djevojko!
 Muč, ne luduj, kad budala nisi!
 Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
 a za tebe mladu i ne mari!"
 
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Đul miriše, mila moja majko,
 đul miriše – Omerova duša."
 Ona strča dolje niz čardake,
 pa istrča na sokak na vrata,
 vidi granu sitnoga bisera,
 bogom brati do dva pobratima:
 "Čija li je grana od bisera?"
 Al' besjede do dva pobratima:
 "To je grana mladoga Omera."
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Bogom braćo, do dva pobratima,
 spustite ga pred moje dvorove –
 da ga jadna mrtva cjelivam,
 kad ga nisam živa poljubila!"
 
 Spustiše ga pred Merimine dvore,
 k njemu Merima živa primaknula,
 mrtva Merima crnoj zemlji pala.
 Sabljama joj sanduk satesaše.
 Kad Omera od dvora pon'ješe,
 tada Merimu u sanduk spustiše;
 kad Omera na groblje don'ješe,
 tada Merimu od dvora pon'ješe;
 kad Omera u raku spustiše,
 tada Merimu na groblje don'ješe;
 kad Omera zemljicom posuše,
 tada Merimu u raku spustiše.
 
 Tu se tuku do dv'je stare majke
 i proklinju i staro i mlado
 ko rastavi i milo i drago.

izvori:www.bhstring.net
www.boske.rs www.artnit.net
video: YouTube.com

photo: Narodno pozorište Sarajevo

Osman i Zora, "Đaurka mila"

Kada dođete ispred Karađozbegove džamije u Mostaru, prekoputa džamije vidjećete jedan mali, u zelenilo obrasli harem u kome se ističe turbe od crvene cigle. To je turbe Osmana Đikića. Podignuto je 1936. godine prema projektu beogradskog arhitekta i istoričara umjetnosti Aleksandra Deroka.

Osman Đikić je bosanskohercegovački pjesnik, rođen 1879. godine u Mostaru. Kao bankarski službenik, radio je u Brčkom, gde je 1904. godine upoznao glumicu Zoru Topalović, koja je tu gostovala kao članica jedne pozorišne grupe iz Beograda. 

                           Zora Topalović i Osman Đikić

Planula je velika ljubav između Osmana i Zore kojoj su se protivile obje sredine, i Osmanova mostarska, i Zorina beogradska. Saznavši za jedno mahalsko ogovaranja: "Đe će s Đaurkom, moja ti?", Osman je iz protesta ali i iz ogromne ljubavi prema Zori, napisao pjesmu "Đaurko mila" kojom je i zaprosio Zorku. 

Vjenčali su se 1905. godine u Beču.

Jedan drugi mostarski pjesnik, Aleksa Šantić, rekao je jedne prilike Osmanu:
"Kakvi smo pjesnici - drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju.
Ti svoju ljubav oženi, a ja?... Malo je Osmana Đikića, malo... Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem... "
(napomena: Aleksa Šantić nije uspio pobijediti otpor svoje porodice, kada je htio da oženi svoju veliku ljubav, Anku Tomlinović, katolkinju. Negodovanje Aleksine pravoslavne sredine, naročito majke, bilo je prejako za Aleksu. Svoju Anku, Aleksa sve do svoje smrti nije prebolio.)

Osman i Zora su se 1907.godine preselili u Mostar. Nažalost, par godina nakon toga, Osman oboli od turbekuloze, a malo poslije njega od iste, tada neizlječive bolesti, oboli i Zora.

Osman je umro u trideset i petoj godini života, 30. marta 1912. godine a njegova supruga Zora je umrla od iste bolesti par mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Njihova ljubav je prerasla u romantičnu legendu koja traje sve do danas. 

Zora počiva na pravoslavnom groblju Bjelušine, pod čempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karađozbegove džamije. Od Osmanovog turbeta do Zorina groba može se dosegnuti pjesmom: "Đaurko mila, tuga me mori..." 

              izvedba Naida Ćatić / Divanhana 

Đaurko mila 

Đaurko mila, tuga me mori
za oči tvoje što suze rone.

Ustašca tvoja prepuna baja.
Haj, dođi, dođi sred zagrljaja.

Čuj, kako srce umilno tepa:
"Haj, ljubim te, ljubim, đaurko lijepa." 

 

izvor:
"Đaurko mila", Osman Đikić
"Live in Mostar", Divanhana
"Mostarenje", Mišo Marić

Ulica Karađozbega (Adnan, djed Edhem i nena Hasnija)

Ulica Karađozbega u Mostaru se od ulice Fejića kod Karađozbegove džamije odvaja desno i jedna je od najkraćih mostarskih ulica. S desne strane se uzdiže zid oko dvorišta Karađozbegove džamije a s lijeve strane je jedna zgrada, jedina u toj ulici. 

U toj zgradi su živjeli i djed i nena Adnana Pintula, Edhem i Hasnija. 

Adnan je rođen u Mostaru i još kao dječak je počeo svoju muzičku karijeru. Prvo kao učesnik muzičkog festivala "Mali šlager sezone" sa pjesmom "Sanja i žvaka". Nakon toga postaje član ansambla "Mostarske kiše".

Za grupu Indexi, Adnan je 1987. godine napisao tekst za pjesmu "Ulica Karađozbega". Tekst je posvetio djedu Edhemu i neni Hasniji. Pjesma je izvedena na festivalu Zagreb, 1987.godine i osvojila je prvu nagradu publike.

Dan-danas ova pjesma slovi kao jedna od najljepših bosanskohercegovačkih balada i muzičko je svjedočanstvo kako i koliko jedan unuk može voljeti svog djeda i svoju nenu.

Ulica Karađozbega
(izvedba Adnan Pintul / Marko Govorčin)

Prolaze satima sjećanja kroz ponoći
Ulicom koračaju stihovi što ostaju bez pomoći.

Daj da otplačem, pa da postoje
I da bude njih kad me ne bude
Iz čega se smrti sastoje?
Čije li su tako teške presude?

Biva se da te nema više
Zbiva se dok te neko najedanput ne izbriše

A u ulici Karađozbega,
sa noćnim mirom i bez njega
miris dunja čeka pred vratima
i srce mi se otima

Na mjestu tom gdje sam sanjao
Šta će biti kad se desi to što jest
I kad se ne bude niko javljao
Na dvadesetjedan šestošesnaest

Daj da otplačem, pa da postoje
I da bude njih kad me ne bude
Iz čega se smrti sastoje?
Čije li su tako teške presude?

Biva se da te nema više
Zbiva se dok te neko najedanput ne izbriše

A u ulici Karađozbega,
sa noćnim mirom i bez njega
miris dunja čeka pred vratima
i srce mi se otima

Mostarsko "Tužno Ćoše"

Sarajevo ima svoje "Slatko", Beograd "Veselo", a Mostar opet ima jedno, vjerovatno i u svjetskim okvirima jedinstveno, "Tužno Ćoše". Ovo mostarsko nije toliko čuveno kao ono sarajevsko ili ono beogradsko, ali samo zato što mnogima nije poznato kako su tužne životne priče vezane za to mjesto.

Mostarci, odnosno oni, koji koliko-toliko poznaju ulice Mostara, namah će prepoznati gdje se nalazi "Tužno Ćoše". Za one koji to ne znaju, do ovog mjesta se najlakše dolazi ovim putem:
od Starog Mosta krenete uzvodno, lijevom obalom Neretve, prođete ulice Kujundžiluk i Mala Tepa i onda ulazite u Fejića ulicu. Nakon par stotinjak metra tom ulicom ćete već doći do mjesta sa slike. 

Dakle, iza vas je sada ulaz u dvorište Karađozbegove džamije, lijevo je ulica Fejića kojom ste upravo došli, desno se odvaja ulica Karađozbega, dok je ispred vas mali harem u kome se ističe turbe od crvene cigle.

Slijede tri kratke priče o ovom turbetu i ulicama Fejića i Karađozbega. To su i priče o velikim ljubavima čovjeka i žene, unuka prema djedu i neni i onoj najvećoj, majke prema djeci. Ali, to su takođe i priče o tri pjesme koje već duže od jednog stoljeća oduševljavaju i rastužuju mnoge od nas. Upravo zbog toga i naziv za ovo mjesto - "Tužno Ćoše".

Osman i Zora, "Đaurka mila"

Turbe koje vidite ispred sebe, kada se nađete na mjestu "Tužno Ćoše", je turbe Osmana Đikića. Turbe je podignuto 1936. godine prema projektu beogradskog arhitekta i istoričara umjetnosti Aleksandra Deroka.
Osman Đikić je bosanskohercegovački pjesnik, rođen 1879. godine u Mostaru. Kao bankarski službenik, radio je u Brčkom, gde je 1904. godine upoznao Zoru Topalović, koja je tu gostovala kao članica jedne pozorišne grupe iz Beograda. Planula je velika ljubav između Osmana i Zore kojoj su se protivile obje sredine, i Osmanova mostarska, i Zorina beogradska. Saznavši za jedno mahalsko ogovaranja: "Đe će s Đaurkom, moja ti?", Osman je iz protesta i iz ogromne ljubavi prema Zori, napisao pjesmu "Đaurko mila" kojom je i zaprosio Zorku. Vjenčali su se 1905. godine u Beču.

Nažalost, ubrzo Osman oboli od turbekuloze, a malo poslije njega od iste, tada neizlječive bolesti, oboli i Zora.
Osman je umro u trideset i petoj godini života, 30. marta 1912. godine a njegova supruga Zora umrla je od iste bolesti par mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Njihova ljubav je prerasla u romantičnu legendu koja traje do danas. 
Zora počiva na pravoslavnom groblju Bjelušine, pod čempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karađozbegove džamije. Od Osmanovog turbeta do Zorina groba može se dosegnuti pjesmom: "Đaurko mila, tuga me mori..." 

Đaurko mila 
(izvedba Naida Ćatić / Divanhana) 

Đaurko mila, tuga me mori

za oči tvoje što suze rone.

Ustašca tvoja prepuna baja.
Haj, dođi, dođi sred zagrljaja.

Čuj, kako srce umilno tepa:
"Haj, ljubim te, ljubim, đaurko lijepa."

Adnanovi djed Edhem i nena Hasnija u "Ulici Karađozbega"

U odnosu na "Tužno Ćoše" ulica Karađozbega se od ulice Fejića odvaja desno i jedna je od najkraćih mostarskih ulica. S desne strane se uzdiže zid dvorišta oko Karađozbegove džamije a s lijeve strane je jedna zgrada, jedina u toj ulici. 
U toj zgradi su živjeli i djed i nena Adnana Pintula, Edhem i Hasnija. 
Adnan je rođen u Mostaru i još kao dječak je počeo svoju muzičku karijeru. Prvo kao učesnik muzičkog festivala "Mali šlager sezone" sa pjesmom "Sanja i žvaka". Nakon toga postaje član ansambla "Mostarske kiše".
 
Za grupu Indexi, Adnan je 1987. godine napisao tekst za pjesmu "Ulica Karađozbega". Tekst je posvetio djedu Edhemu i neni Hasniji. Pjesma je izvedena na festivalu Zagreb, 1987.godine i osvojila je prvu nagradu publike.
Dan-danas ova pjesma slovi kao jedna od najljepših bosanskohercegovačkih balada i muzičko je svjedočanstvo kako i koliko jedan unuk može voljeti svog djeda i svoju nenu.



Ulica Karađozbega
(izvedba Adnan Pintul / Marko Govorčin)

Prolaze satima sjećanja kroz ponoći
Ulicom koračaju stihovi što ostaju bez pomoći.

Daj da otplačem, pa da postoje
I da bude njih kad me ne bude
Iz čega se smrti sastoje?
Čije li su tako teške presude?

Biva se da te nema više
Zbiva se dok te neko najedanput ne izbriše

A u ulici Karađozbega,
sa noćnim mirom i bez njega
miris dunja čeka pred vratima
i srce mi se otima

Na mjestu tom gdje sam sanjao
Šta će biti kad se desi to što jest
I kad se ne bude niko javljao
Na dvadesetjedan šestošesnaest

Daj da otplačem, pa da postoje
I da bude njih kad me ne bude
Iz čega se smrti sastoje?
Čije li su tako teške presude?

Biva se da te nema više
Zbiva se dok te neko najedanput ne izbriše

A u ulici Karađozbega,
sa noćnim mirom i bez njega
miris dunja čeka pred vratima
i srce mi se otima


Adila Fejić, "Mostarska mati" 

Mišo Marić, na mjestu gdje je bila kuća Fejića

Lijevo od mjesta "Tužno Ćoše" je ulica Fejića. Prije se zvala Srednja. Svoje sadašnje ime je dobila, nakon drugog svjetskog rata, po porodici Fejić. Kuća Fejića je imala veliku avliju, s puno cvijeća i s puno djece. Majka Adila Fejić je zalijevala mušketir, jasmin (jao, što miriše jasmin!), jorgovan i ... ruže, puno ruža bilo.

I bilo petoro djece. Bio Salko, bio Šefko, bio Džemal, bio Esad i bila kćerka Samija, koju su od milja, po mostarski, kao što je običaj, zvali - Sama.

Od 1941.godine na vrata kuće Fejića poštari su donosili pisma četiri sina i jedne kćerke. Posljednje pismo je stiglo iz Trebinja, 19.oktobra 1944.godine. Najmlađi sin, Esad, pisao je majci:
"Majko, znam, svi su ti poginuli ali ja ću ti doći!"

Stigao je do Čapljine. Poginuo 15 dana prije urečenog sastanka sa majkom...

Kuće Fejića više nema.
Majke Adile više nema, djece nema mnogo prije toga.
Samo još uvijek ulicom Fejića šetaju sjene mrtve braće i mrtve sestre Fejića...

Mostarska mati
(izvedba Mostarske kiše)

Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati.

Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi mrtvi koji u nama žive,
došli bi jači od zaborava,
iz neke strašne ofanzive.

Došli bi u ljubav našega vida,
opet u proljeća svoga Mostara,
u bašte iza toploga zida,
gdje se ljube dva behara.

Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati...

izvori:
YouTube, Wikipedia
DVD "Live in Mostar", Divanhana
kocert "Tri strane rijeke", Adnan Pintul & Marko Govorčin
FACE TV, Mišo Marić, Mostarske Kiše

Sarajevo, ljubavi moja

Da li ste se ikada zapitali kako je nastala i ko je napisao kultnu pjesmu "Sarajevo, ljubavi moja", nekrunisanu himnu bosanskohercegovačke prijestonice?

Znamo da ju je otpjevao legendarni Kemal Monteno, veliki muzičar i čovjek koji nas je nažalost napustio 2015. godine.

No, manje je poznato da je stihove ove prekrasne balade, koje svi pjevušimo, za samo dva sata, napisao Sarajlija, karikaturista, slikar, jedan od osnivača i prvi pjevač kultnih "Indexa" i novinar, Alija Hafizović Haf.

Bilo je to 1976. godine. Monteno je telefonom pozvao Hafa i rekao:

"Haf, hajde, molim te, da mi nešto uradiš, da mi napišeš riječi za jednu pjesmu".

 

Odgovorio mu je da to nikada nije radio, no Kemo je bio uporan:

"Ma, šta to ima veze, ti si bio pjevač i pišeš, pa ti možeš to dvoje sigurno spojiti".

 

Haf je popustio pod "pritiskom" prijatelja i pitao ga o čemu se radi, na šta je on odgovorio:

"Ja sam skontao jednu pjesmu, zvat će se "Sarajevo, ljubavi moja". Imam melodiju, a ti samo popuni ono što je prazno".

 

A tako je i bilo…

 

Haf opisuje to ovako:

"...Odrastao sam u ulici Danijela Ozme, pratio sam taj grad, gledao ga, rastao s njim. Sjećam se i dan-danas kada smo ljeti išli na kupanje u kupaćim gaćama na Bendbašu, a stopala nam ostajala u asfaltu koliko je vruće bilo. I od tih takvih malih stvari koje ostanu u glavi, pa do pogleda na Trebević, sve sam to upakovao u pjesmu. Naravno, nisam zaboravio ni ostale atribute grada, kao što su Igman, šetalište, djevojke, park... Dakle, sve ono što je za svakog Sarajliju prepoznatljivo. Uradio sam to zato što se radilo o Kemi, što je on toliko zanosno tražio od mene da ja to napravim..."

 

Prvi put, pjesmu "Sarajevo, ljubavi moja" otpjevao je Kemo te 1976. godine na 10. Vašem šlageru sezone, kada je i pobijedio, a Haf i dan-danas ima malu zlatnu liru.

 

Haf je u pjesmu utkao sarajevski duh, nevjerovatnu ljepotu grada, emocije i čaroliju, u koju se zaljube čak i stranci.

 

Autor: Merima ČUSTOVIĆ http://m.avaz.ba/clanak/162848/

 

 

Sarajevo, ljubavi moja

 

Zajedno smo rasli grade ja i ti
isto plavo nebo poklonilo nam stih
ispod Trebevića sanjali smo sne
ko će brže rasti, ko će ljepši biti

Ti si bio velik, a rodio se ja
s Igmana uz osmijeh slao si mi san
dječak koji raste zavolio te tad
ostao je ovdje vezan za svoj grad

refren:
Bilo gdje da krenem o tebi sanjam
putevi me svi tebi vode,
čekam s nekom čežnjom
na svijetla tvoja, Sarajevo ljubavi moja.

 Pjesme svoje imaš i ja ih pjevam
želim da ti kažem šta sanjam
radosti su moje i sreća tvoja
Sarajevo ljubavi moja.

Kada prođu zime i dođe lijepi maj
djevojke su ljepše ljubavi im daj
Šetalište tamno uzdasima zri
neke oci plave, neke rijeci nježne.

Sad je dječak čovjek a zima pokri brijeg
park i kosa bijeli al' otići će snijeg
Proljeće i mladost ispuniće tad
Sarajevo moje, jedini moj grad.

refren...

Jedne noći u decembru (Kemal i Branka)

Kemal i Branka Monteno su bili u braku duže od 40 godina a upoznali su kad je njemu bilo 18, a njoj 16 godina.

Bila je to ljubav na prvi pogled. Od prvog dana bili su zajedno. Poštovali su se, nikad se nisu posvađali. Upoznali su u šetnji na Korzu u Sarajevu. Prije nije bilo kafića, samo se šetalo. On je tada već pjevao, a hit mu je bila pjesma "Lidija". Branka nije imala pojma ko je on, rekla joj je prijateljica. Počeli su se zabavljati. Bili su nerazdvojni. Kada je 1970.godine otišao u vojsku u Jastrebarsko, često ga je posjećivala. A tada je vojska trajala godinu i po. U vojsci je Kamo napisao i pjesmu "Jedne noći u decembru" koju je njoj posvetio.

Kemo to ovako opisao:
"U oktobru 1970.godine sam otišao u vojsku, a dva mjeseca poslije godine bio sam na straži i na jednoj kutiji od cigareta Filter 57, koje su tada svi pušili, napisao sam prvu strofu pjesme. Otišao sam poslije straže do jednog novinara koji je bio oduševljen mojim stihovima:
Jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima, čuvao sam tebe, Branka, čuvao sam našeg sina.
Sljedeći dan sam nastavio sa pisanjem. Riječi su se jednostavno sklapale. Imao sam nevjerovatnu inspiraciju. Pjesmu sam podijelio s vojnicima u kasarni i vrlo brzo su je svi pjevušili. Budući da je mojoj Branki ubrzo bio rođendan, odlučio sam da ova pjesma bude poklon. Ona je bila oduševljena kada je dobila pismo u kojem je bio napisan ovaj danas veliki hit. Često mi kaže da joj je to najbolji rođendanski poklon u životu. ".

Zanimljivo je da tada još nisu imali sina, a on je u njoj pjevao o njihovom sinu. Bio je veliki obožavatelj Giannija Morandija pa je uvijek govorio da će sinu dati ime po njemu.

Kada se Kemo vratio iz vojske, s pjesmom je na festivalu u Subotici aprila 1971.godine osvojio drugu nagradu publike. Pjesma je uskoro postala popularna, bila je pravi hit i za dvije sedmice je prodano više od 100.000 ploča.

Kada se vratio iz vojske, Branka je često odlazila k njemu na Koševo. Imala je strogu mamu kojoj je smetalo što puno vremena provodi kod Keme. Kad je Kemo jednu večer došao po Branku, rekla je: "Djeco, ovako više ne može. Prijatelji me svaki dan pitaju zašto Branka ide svaku večer na Koševo?”.

Kemo je na to samo rekao da će se vjenčati u junu. No, Brankina starija sestra udavala se mjesec dana poslije pa je Brankina mama rekla da neće moći podnijeti toliki trošak. Kemo joj je rekao da se ništa ne brine. Otišao je u tadašnji Jugoton i uzeo predujam ugovora koji je s njima potpisao. Tim su novcem organizovali vjenčanje. Živjeli su kod njegovih roditelja, a kad se rodila kći Adriana, kupili su stan. Dvije godine poslije rodio se i sin Đani.

izvori:

http://www.vecernji.hr/estrada/kemo-mi-je-jedne-noci-u-decembru-napisao-na-kutiji-cigareta-dok-je-cuvao-strazu-1142580

http://www.avaz.ba/clanak/137956/jedne-noci-u-decembru-napisao-na-kutiji-od-cigareta

 

Jedne noći u decembru

Jedne noći u decembru
kad je bila hladna zima
čuvao sam tebe, Branka,
čuvao sam našeg sina

Želio sam puno vina
i orkestar mandolina
želio sam tvoje oči
da me griju one noći

Refren:
Ali ničeg nije bilo
osim one hladne noći
mislio sam samo, draga,
kad ću opet kući doći

Da u našem toplom domu
u tišini kraj kamina
ljubim tvoje bijele ruke
ljubim našeg dragog sina

Konjuh planinom (Pejo Marković)

Konjuh plаninom, vjetаr šumi, bruji... Tаko kаže pjesmа o husinskim rudаrimа koju mnogi smаtrаju nаrodnom. Bolnа melodijа, još bolniji stih o trаgediji i smrti, združili su se u tugovаnku.

Mnogi misle dа je to čisto nаrodnа pjesmа ispjevаnа u Bosni, mnogi su je čаk vezivаli zа pobunu husinskih rudаrа iz 1920. godine. Istina je drugačija...
Ova tužna pjesma je posvećena pogibiji mladog proletera i husinskog rudara Peje Markovića.

Pejo Marković je rođen 7. jula 1920. godine u selu Lipnica kod Tuzle, u rudarskoj porodici. Osnovnu školu nije završio, jer je u osmoj godini ostao bez oca. Zbog nemaštine morao je da služi kod imućnijih seoskih porodica. Na radu je došao u dodir s revolucionarnom omladinom iz Husina. Uskoro je postao član SKOJ-a, a početkom 1941. godine i član Komunističke partije Jugoslavije.
Poslije okupacije Jugoslavije 1941, radio je na prikupljanju oružja i mobilizaciji rudara za odlazak u partizane. Avgusta 1941. godine bio je organizator odlaska cijele jedne čete rudara u partizane. Istakao se u prvoj i poznatoj akciji Ozrenskog partizanskog odreda u napadu na Doboj i Usoru; u ovoj akciji bila je dignuta u vazduh dugačka kompozicija puna neprijateljske avionske, topovske i puščane municije. Učestvovao je i u narednim borbama odreda na željezničkoj pruzi Tuzla–Doboj.

Kada je oktobra 1941. godine trebalo da dio Ozrenskog partizanskog odreda zajedno sa Birčanskim odredom učestvuje u napadu na Kladanj, Pejo se nalazio među sto boraca koji su se za 24 časa usiljenog marša probili kroz neprijateljsku teritoriju preko planine Konjuh i odmah stupili u borbu protiv domobrana. Pejo je u ovim borbama učestvovao kao komandir čete. Kada je Pejovu četu kod Lupoglave iznenada napala četnička kolona s leđa, on je pošao u juriš na njih. Neprijatelj je bio potisnut, ali je Pejo ostao teško ranjen. Iako je bilo malo izgleda da ostane živ, borci su ga uvili u ćebad i na nosilima kroz noć ponijeli nazad preko Konjuha.

Kada su stigli na vrh planine, primijetili su da je Pejo na putu izdahnuo. Sahranili su ga na samom vrhu planine. U koloni se zadesio i pjesnik Miloš Popović - Đurin, profesor iz Banja Luke, kojem je ova tragična scena bila inspiracija za nekada antologijske, a sad skoro zaboravljene stihove za koje je muziku komponovao Oskar Danon.

U prvi čаs pjesmа nije izgledаlа onаko kako je poznata. Bilа je krаćа.
Skoro godinu dana kasnije, u ljeto 1942. godine, tim putem je naišla Šesta istočnobosanska brigada u kojoj su se nalazili i Pejini drugovi iz Ozrenskog odreda. U znak sećanja na mrtvog druga, poboli su crvenu zastavu na mestu gde je sahranjen. To je inspirisalo autora pjesme Miloša Popovića Đurina, koji je prisustvovao i sahrani i podizanju zastave, da pjesmi doda još jednu strofi poznatu pesmu „Konjuh planinom“.

Ova tužna i sjetna pjesma relativno je često izvođena u vrijeme nekadašnje SFR Jugoslavije kao podsjetnik da je to zemlja, koju su stvarali proleteri i to krvlju.
Pjesma je bila i naslovna tema filma Konjuh Planinom iz 1966.godine, redatelja Fadila Hadžića i scenariste Meše Selimovića, za koju je muziku napisao Oskar Danon. Pjesmu su izvodili i mnogi sastavi i pjevači. Jedna od najpoznatijih izvedbi je ona od Nene Ivošević. Pjesmu je obradila je i izvodila i grupa Azra, Saša Lošić i Rade Šerbedžija i mnogi drugi.

Krajem '80-tih godina prošlog vijeka pjesmu je u rok-izvedbi objavila bosanska grupa Bolero.

Konjuh Planinom

Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.

Noć je crno svu zemlju zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.

Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti mu raznjele.
Iz krvi rumene husinjskog rudara,
Crvena je šuma izlistala.

Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.

Braća Morići

Braća Morići, u Sarajevu sigurno nisu nepoznanica. Lijepa bašta, hlad i ona kaldrma u Morića hanu donekle su doprinjeli tome, ali svakako i sevdalinka koja priča priču o Morićima.

Pjesma o Morićima prevedena je na francuski jezik od strane Renea Pletira, i italijanski od strane Vita Marpirga, Marunovića i Petranovića. Sve verzije svode se otprilike na isto. Neizmjerna tuga, kao i odnosi između glavnih junaka, braće Morića i njihove majke. Naime, tih godina (1747.) u Sarajevu se počinje osjećati bunt na vlast i odnose naspram običnog građanstva.

Bašeskija navodi da : "U tom  vremenu nije se poštivao ni paša, ni zapovijednik, ni  kadija, pa čak ni ulema, no su se ajani i bašeskije  stali miješati u upravne poslove, tobož da štite narod  od pašinskih nasilja, i da ne  daju pristupa mubaširima, te su po svoj Bosni uvrstili  malo i veliko, kao i neke serhadlije, dapače i neke  kapetane u jeničare i pod imenom jagmurluk akče sakupili u narodu silu novaca."

Po predaji zavadili su se u Sarajevu Morići i Halilbašići, a njihove pristaše borili su se  kao dvije neprijateljske vojske. Ovi nemiri dojadili su Sarajlijama (prije svega trgovcima) i nekoliko se trgovaca sporazumilo sa gradskim  zapovjednikom Mehmedagom, te prevarom dozovu u  agin konak bašeskiju desetoga odjela Sari Murata te  ga zatvore i pogube. To se desilo 4. marta 1757. godine. Kada su to čule pristalice Sari Murata, navali su u konak i ubili šest trgovaca. Građani, koji su se zgražali nad ubojstvom  onih trgovaca, sakupe se sutradan i pohvataju kolovođe -  njih 23 - i odvedu u grad (tvrđavu). U tvrđavi su svi ubijeni. Među njima bili su  i dva brata Morića: Hadži Mehmedaga (Pašo) i Ibrahimaga.

Jedino je njima neko uzidao spomen ploču u zid dvorišta Vekilharčove džamije, koja i danas stoji, a natpis na njoj u prijevodu glasi:

"Braći Morićima, Hadži Mehmedu i Ibrahimagi, puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar  te obojicu usmrti za čas. Ostaviše majku punu  žalosti, a njima neka Bog učini milost. S jednim  uzdahom napisa se datum. - Njima bi vječita pogibija 1170."

Hadžijska (Vekil Harčova) džamija nalazi se između ulica Toplik i Veliki Alifakovac na lijevoj obali rijeke Miljacke, u blizini Šeher-ćehajinog mosta. Danas ovaj dio grada pripada opštini Stari grad, Sarajevo, i čuva jednu priču koja je vremenom postala legenda i opjevana u pjesmi od strane mnogih pjevača. Jedna od najboljih izvedbi je ona od Safeta Isovića:

Braća Morići

Ferman stiže iz Stambola
Buruntija iz Travnika
Da uhvate dva hrabra mladića
Dva mladića, dva brata Morića.

Petak lijepi osvanuo
Nad šeherom silnim
Dva Morića, dva Pašića
džumu klanjali
U džamiji Hadžimagribiji.

Uhvatiše dva Morića
Pa ih vode niz Sarače
Pa ih vode uz strme Kovače
U tvrđavu da ih zadave.

Kad to čula pašinica, majka Morića
Da joj vode dva njena mladića
Iz halvata kule bijele, leti, grli noge
I u ruke ljubi pašu saraj'skog brata rođenog.

Pusti meni dva moja mladića
Dva mladića, dva moja Morića
Dat ću tebi ključe i harače
Dat ću harač za sedam godina
Otkada se gradila bijela tabija.

Kada su ih davit' stali
Morići su zapjevali
Sarajevo, široko si
Oj tvrđavo, mračna li si
Sultan care, proklet li si
Kad ti sablja pravdu kroji
Na zulumu carstvo stoji.

Aj, ne prestaše paše i veziri
Bosnu moju niko ne umiri

Pripremila: Elvira Leka, Furaj.ba
izvor: Mula-Mustafa Baseskija, Hamdija Kresevljakovic

Šećer Đula i Osman-paša

 
Pjesma "Zaplakala Šećer Đula" je priča o ljubavi, hrabrosti i časti.

Pjesma koja je posebno omiljena bila u Sarajevu, odnosi se na zbivanja u rusko-turskom ratu iz godine 1877. ili, još bliže, na borbe oko Plevne u Bugarskoj, tj. opsadu i herojsku odbranu ovog grada, u kojoj se posebno istakao opjevani Osman-paša, koji je sa svojim jedinicama punih pet mjeseci odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Kada su Rusi uz pomoć Rumuna uspjeli presjeći sve prilaze gradu, Plevna je konačno pala, a ruski knez Nikola, u znak priznanja, viteški je ostavio Osman-paši – kasnije prozvanom “Lav od Plevne” – sablju da je paše i kod izlaska iz opsjednutog grada.

Osman-paša, inače rodom iz grada Tokata u Maloj Aziji, služio je prije rusko-turskog rata u Bosni, u Sarajevu (1868) kao bimbaša (čin u ravni majora), a kasnije kao paša i vojni zapovjednik u Trebinju.

U boju sa Crnogorcima u Vučjem Dolu (1876) bio je zarobljen, ali ga je crnogorski knjaz Nikola oslobodio na svoj imendan, koncem te godine.
Zanimljivo je da ga je knjaz Nikola puštao "na vjeru" iz sužanjstva, pa se paša sastajao u Dubrovniku sa svojom ženom i djecom, koji su u to vrijeme živjeli u Bosni.

U rusko-turskom ratu i odbrani Plevne učestvovali su i brojni Bošnjaci, koje je tamo odveo – odmah po ruskoj objavi rata Turskoj – zapovjednik rumelijske vojske Sulejman-paša.

Orijentalist i folklorist Alija Bejtić pretpostavlja da su ti vojnici iz Bosne spjevali ovu sevdalinku svome junačnom zapovjedniku. Bejtić drži da se ova sevdalinka mogla početi pjevati u Bosni najranije krajem 1878. ili početkom slijedeće godine, "kad su se počeli vraćati kući prvi zarobljenici i borci s Plevne".

Ko je bila šećer Đula, Osman-pašina?
Svi pripovjedači o pozadini ove divne sevdalinke izostavljaju objasniti ko je šećer (slatka) Đula, ta ljepotica za kojom čuveni Gazija Osman–paša pati i kojoj se jedino obraća u najtežim trenucima. Po nekim usmenim predanjima radi se o šećer slatkoj Sarajki, ali neki tvrde da je riječ o medenoj trebinjskoj djevojci.

 

Zaplakala šećer Đula

Zaplakala šećer Đula
Osman paše vjerna ljuba.
Moj Osmane, gdje si bio?
Gdje si vojsku izgubio?

Evo mene, Đulo mlada
pokraj Plevna starog grada.
Što mi care vojske dade
sve mi Đulo za din pade.

Ja sam Đulo ropstva pao
britku sablju otpasao,
pa sad nemam nikog svoga
osim Boga jedinoga.

Đulo mlada, preudaj se,
meni nikad ne nadaj se.
Dušman me je zarobio,
sa tobom me rastavio.

izvor:
Hamdija Šahinpašić,
"Znakovi vremena", broj 15.
10. novembar 2006, str. 16 

Eldin i Emka

 

Bila je to jedna od najljepših, ali i najtužnijih ljubavnih priča ikada ispisanih u Bosni.

 

Emka Huseinbegović, rođena Bulutović, bila je supruga poznatog bosanskog pjevača i pisca pjesama, Eldina Huseinbegovića. Bili su lijep i sretan par, međutim, Emka se razboljela. Dijagnoza - multiple skleroza.

 

Iako neki uspijevaju da dožive duboku starost uprkos težini ove bolesti, Emka nije uspjela dugo da se odupire bolesti i drži je pod kontrolom. Prvo su počele da joj otkazuju motorne funkcije i završila je u invalidskim kolicima. A zatim je i oslijepila...

 

U aprilu 2013. godine, nakon nekoliko godina borbe protiv ove mučne bolesti, Emka je preminula. Eldin nije napustio bolesnu suprugu, i svih deset godina njene bolesti, do njene smrti, brinuo je o njoj.

 

Ljubav i posvećenost prema supruzi bili su kantautoru Eldinu Huseinbegoviću motiv da napiše neke od svojih najljepših pjesama. Kako je jednom prilikom istakao, Eldin je sve svoje pjesme posvetio upravo svojoj supruzi, a inspiracija su mu bile njene oči.

 

Ostaće upamćene Eldinove reči na jednom koncertu:

 

"Osobi koju najviše volim nisam mogao pokloniti cipele, jer ona ne hoda. Ni knjigu, jer ne vidi, pa sam došao na ideju da supruzi Emki poklonim album.
Moja žena je slijepa i u kolicima je. Kad bih mogao vratiti vrijeme i kad bih znao da će oslijepiti i biti u kolicima, opet bih je oženio."

 

Od stihova koje je posvetio Emki, Eldin je isticao da je njihov odnos možda najbolje opisao u svojoj pjesmi "Da šutiš", velikom hitu koji je otpjevao Dino Merlin.

 

  

Da šutiš

 

Ente kalbii, ente kullun fii hajatii,
Ente kalbii, ente kullun fii hajatii.

(  Moje si srce, sve si u životu mom,
  Moje si srce, sve si u životu mom.  )

 

Svima reci da sam tu
 neka vide, neka čuju,
 šta mi tijelo osjeća,
 neku novu struju.

Slijepa za moju čežnju,
 samo noćas nemoj biti to,
 ja znam da ti možeš puno bolje,
 naravno da znam ja to.

 

Dobro je kad u životu
 za nešto se boriš,
 rukama stvoriš.
Dobro je kad u životu
 nekoga voliš, neko te voli.

 

Dobro je kad u životu
 neko te sluti, ti nekoga slutiš,
 ali je najbolje kad u životu
 imaš nekog s kim možeš,
 ovako da šutiš..

 

Ne slaže se kalendar
 moga doba i tvoga tijela,
 ne idu ni s godinama tvojim
 ove bore i kosa bijela.

Zatvori mi kapke ti
 usnama sklopljenim u jednu,
 ja odavno ne znam kuda
 odlaze voljeni kad krenu.

 

Dobro je kad u životu ...