Sarajevo ima svoje "Slatko", Beograd "Veselo", a Mostar opet ima jedno, vjerovatno i u svjetskim okvirima jedinstveno, "Tužno Ćoše". Ovo mostarsko nije toliko čuveno kao ono sarajevsko ili ono beogradsko, ali samo zato što mnogima nije poznato kako su tužne životne priče vezane za to mjesto.
Mostarci, odnosno oni, koji koliko-toliko poznaju ulice Mostara, namah će prepoznati gdje se nalazi "Tužno Ćoše". Za one koji to ne znaju, do ovog mjesta se najlakše dolazi ovim putem:
od Starog Mosta krenete uzvodno, lijevom obalom Neretve, prođete ulice Kujundžiluk i Mala Tepa i onda ulazite u Fejića ulicu. Nakon par stotinjak metra tom ulicom ćete već doći do mjesta sa slike.
Dakle, iza vas je sada ulaz u dvorište Karađozbegove džamije, lijevo je ulica Fejića kojom ste upravo došli, desno se odvaja ulica Karađozbega, dok je ispred vas mali harem u kome se ističe turbe od crvene cigle.
Slijede tri kratke priče o ovom turbetu i ulicama Fejića i Karađozbega. To su i priče o velikim ljubavima čovjeka i žene, unuka prema djedu i neni i onoj najvećoj, majke prema djeci. Ali, to su takođe i priče o tri pjesme koje već duže od jednog stoljeća oduševljavaju i rastužuju mnoge od nas. Upravo zbog toga i naziv za ovo mjesto - "Tužno Ćoše".
Osman i Zora, "Đaurka mila"
Osman Đikić je bosanskohercegovački pjesnik, rođen 1879. godine u Mostaru. Kao bankarski službenik, radio je u Brčkom, gde je 1904. godine upoznao Zoru Topalović, koja je tu gostovala kao članica jedne pozorišne grupe iz Beograda. Planula je velika ljubav između Osmana i Zore kojoj su se protivile obje sredine, i Osmanova mostarska, i Zorina beogradska. Saznavši za jedno mahalsko ogovaranja: "Đe će s Đaurkom, moja ti?", Osman je iz protesta i iz ogromne ljubavi prema Zori, napisao pjesmu "Đaurko mila" kojom je i zaprosio Zorku. Vjenčali su se 1905. godine u Beču.
Nažalost, ubrzo Osman oboli od turbekuloze, a malo poslije njega od iste, tada neizlječive bolesti, oboli i Zora.
Osman je umro u trideset i petoj godini života, 30. marta 1912. godine a njegova supruga Zora umrla je od iste bolesti par mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Njihova ljubav je prerasla u romantičnu legendu koja traje do danas.
Zora počiva na pravoslavnom groblju Bjelušine, pod čempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karađozbegove džamije. Od Osmanovog turbeta do Zorina groba može se dosegnuti pjesmom: "Đaurko mila, tuga me mori..."
Đaurko mila
(izvedba Naida Ćatić / Divanhana)
(izvedba Naida Ćatić / Divanhana)
za oči tvoje što suze rone.
Ustašca tvoja prepuna baja.
Haj, dođi, dođi sred zagrljaja.
"Haj, ljubim te, ljubim, đaurko lijepa."
Adnanovi djed Edhem i nena Hasnija u "Ulici Karađozbega"
U toj zgradi su živjeli i djed i nena Adnana Pintula, Edhem i Hasnija.
Adnan je rođen u Mostaru i još kao dječak je počeo svoju muzičku karijeru. Prvo kao učesnik muzičkog festivala "Mali šlager sezone" sa pjesmom "Sanja i žvaka". Nakon toga postaje član ansambla "Mostarske kiše".
Za grupu Indexi, Adnan je 1987. godine napisao tekst za pjesmu "Ulica Karađozbega". Tekst je posvetio djedu Edhemu i neni Hasniji. Pjesma je izvedena na festivalu Zagreb, 1987.godine i osvojila je prvu nagradu publike.
Dan-danas ova pjesma slovi kao jedna od najljepših bosanskohercegovačkih balada i muzičko je svjedočanstvo kako i koliko jedan unuk može voljeti svog djeda i svoju nenu.
Ulica Karađozbega
(izvedba Adnan Pintul / Marko Govorčin)
Prolaze satima sjećanja kroz ponoći
Ulicom koračaju stihovi što ostaju bez pomoći.
Daj da otplačem, pa da postoje
I da bude njih kad me ne bude
Iz čega se smrti sastoje?
Čije li su tako teške presude?
Biva se da te nema više
Zbiva se dok te neko najedanput ne izbriše
A u ulici Karađozbega,
sa noćnim mirom i bez njega
miris dunja čeka pred vratima
i srce mi se otima
Na mjestu tom gdje sam sanjao
Šta će biti kad se desi to što jest
I kad se ne bude niko javljao
Na dvadesetjedan šestošesnaest
Daj da otplačem, pa da postoje
I da bude njih kad me ne bude
Iz čega se smrti sastoje?
Čije li su tako teške presude?
Biva se da te nema više
Zbiva se dok te neko najedanput ne izbriše
A u ulici Karađozbega,
sa noćnim mirom i bez njega
miris dunja čeka pred vratima
i srce mi se otima
Adila Fejić, "Mostarska mati"
 |
| Mišo Marić, na mjestu gdje je bila kuća Fejića |
Lijevo od mjesta "Tužno Ćoše" je ulica Fejića. Prije se zvala Srednja. Svoje sadašnje ime je dobila, nakon drugog svjetskog rata, po porodici Fejić. Kuća Fejića je imala veliku avliju, s puno cvijeća i s puno djece. Majka Adila Fejić je zalijevala mušketir, jasmin (jao, što miriše jasmin!), jorgovan i ... ruže, puno ruža bilo.
I bilo petoro djece. Bio Salko, bio Šefko, bio Džemal, bio Esad i bila kćerka Samija, koju su od milja, po mostarski, kao što je običaj, zvali - Sama.
Od 1941.godine na vrata kuće Fejića poštari su donosili pisma četiri sina i jedne kćerke. Posljednje pismo je stiglo iz Trebinja, 19.oktobra 1944.godine. Najmlađi sin, Esad, pisao je majci:
"Majko, znam, svi su ti poginuli ali ja ću ti doći!"
"Majko, znam, svi su ti poginuli ali ja ću ti doći!"
Stigao je do Čapljine. Poginuo 15 dana prije urečenog sastanka sa majkom...
Kuće Fejića više nema.
Majke Adile više nema, djece nema mnogo prije toga.
Samo još uvijek ulicom Fejića šetaju sjene mrtve braće i mrtve sestre Fejića...
Kuće Fejića više nema.
Majke Adile više nema, djece nema mnogo prije toga.
Samo još uvijek ulicom Fejića šetaju sjene mrtve braće i mrtve sestre Fejića...
Mostarska mati
(izvedba Mostarske kiše)
Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati.
Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi mrtvi koji u nama žive,
došli bi jači od zaborava,
iz neke strašne ofanzive.
Došli bi u ljubav našega vida,
opet u proljeća svoga Mostara,
u bašte iza toploga zida,
gdje se ljube dva behara.
Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati...
izvori:
YouTube, Wikipedia
DVD "Live in Mostar", Divanhana
kocert "Tri strane rijeke", Adnan Pintul & Marko Govorčin
FACE TV, Mišo Marić, Mostarske Kiše
Nema komentara:
Objavi komentar