Moj dilbere

Pjesma "Moj dilbere" krije strašnu patnju - ovo je priča o možda najtužnijoj sevdalinci!

Jedna od najpoznatijih narodnih pjesama ovih prostora, "Moj dilbere", u sebi sadrži osjećaj patnje ljubavnice koja svog vojnika-odmetnika ispraća na put. Njemu je vrijeme da krene dalje, a ona ostaje u plaćenom ropstvu, kroz pjesmu se sjećajući trenutaka provedenih sa svojim delijom.

Da bismo u potpunosti razumjeli ovu sevdalinku, treba navesti određene okolnosti iz vremena kada je ona nastala. U Turskoj je tokom 18. i početkom 19. vijeka postojala posebna najamnička konjica, takozvane krdžalije. U toj vojsci je, pored Turaka, bilo ratnika svih balkanskih narodnosti i vjera. Najmljeni za hranu i platu, ovi odvažni ratnici polagali su pravo i na pljačku. Njima su pripadali oni koji nisu marili za miran rad ni izučavanje zanata, na osnivanje porodice niti svog doma, prenosi Kurir. Ovi avanturisti – "turski hajduci" – su na svojim dobrim i bogato zakićenim konjima krstarili preko Balkanskog poluostrva, s jednog kraja na drugi, boreći se za onoga s kim bi se njihov starješina pogodio da im bolje plati. Krdžalijama su se naročito koristili sultanovi odmetnici. Mlad i pljačkom obogaćeni vojnik avanturista, uživajući u dobrim konjima, jašući u bogatom odijelu i opremljen sjajnim oružjem, živio je lagodnim životom "od danas do sutra". Pored svih ovih prednosti, mladi krdžalija uživao je i u lijepoj pjesmi, a u pijanom veselju svoju naklonost iskazivao je i prema lijepim ženama. To su, kao po pravilu tog doba, bile mlade pjevačice ili igračice. Njih su krdžalije uzimali za ljubavnice, da im se "nađu" u svakom njihovom privremenom boravištu. Takvom jednom krdžaliji, kao svom dilberu (ljubavniku), predala se negdje u nekom gradu balkanskom, neka igračica. On joj je postao sva ljubavna čežnja, za nju je on bio pravi gospodin, u njega se isuviše zaljubila i uzdišući patila. Nudili su se ovoj ljepotici za dilbere i drugi, bogate čaršilije – "bazerdžani" (trgovci), kod kojih bi mogla da živi kao gospođa u čaršiji. Ali je ona voljela samo svoga "deliju". Neminovno, dođe i čas rastanka. Krdžalija će, danas­-sutra, krenuti u neki drugi daleki grad. I ona bi s njim, ali ne može.
Da bi mu se odužila za provedene "slatke časove", nudi mu se da je proda kao robinju nekom bazerdžanu, a da za dobijeno zlato njen voljeni "pozlati vrat" svom doratu (konju). To je značilo da se u konjsku grivu upletu biseri, zlatne i srebrne žice, pa da ga takvog "delija protjera kroz čaršiju", da grad na taj način sazna kakav je on junak. A ona će, kao robinja bazerdžanova, skrivena iza rešetaka na prozoru što gleda u čaršiju, pratiti pogledima i uzdasima svog deliju, tiho mu pjevajući sljedeće stihove:

"Moj dilbere, kud se krećeš? Što i mene ne povedeš?

Povedi me u čaršiju, pa me prodaj bazerdžanu.

Uzmi za me oku zlata. Pa pozlati Doru vrata.

Protjeraj ga kroz čaršiju. Da te vidim k’o deliju…"

Pjesmu su prepjevali i snimili mnogi, uključujući Safeta Isovića, Esmu Redžepovu, Silvanu Armenulić, Tošeta Proeskog, Nadu Mamulu, Vasiliju Radojčić i mnogi, mnogi drugi:

Sofka Nikolić (1925)
Dušan Jovanović (1926)
Danica Obrenić (1960)
Safet Isović
Nada Mamula
Zehra Deović
Beba Selimović
Esma Čehić
Silvana Armenulić
Esma Redžepova i Mostar Sevdah Reunion
Halid Bešlić
Hanka Paldum

Neda Ukraden

Neda Ukraden i Haris Džinović
Neda Ukraden i Hor Isa-beg
Lepa Brena
Vesna Zmijanac
Merima Njegomir
Vasilija Radojčić
Snežana Đurišić
Branka Sovrlić
Vera Ivković
Predrag Živković Tozovac
Toše Proeski
Haris Džinović i Željko Joksimović
Šerif Konjević
Ferid Avdić
Enes Begović
Halid Muslimović
Divlje Jagode
Branimir "Johnny" Štulić
Rock k'o Fol
Dertum
Traktorkestar feat. Mišo Petrović
Nervozni Poštar

Amira Medunjanin i Reka band
Amira Medunjanin i Zagrebački solisti

Mostar Sevdah Reunion i Čerkez
Elvira Rahić
Amela Zuković
Donna Ares
Alma Čardžić
Marija Šestić
Azra Husarkić
Alma Subašić

Knez

Saša Matić
Marinko Rokvić

(lista nije potpuna...)

Moj dilbere

Moj dilbere, kud se šećeš?
Haj, što i mene ne povedeš?
Haj, što i mene ne povedeš?

refren:
Što te volim, ah što te ljubim!
Aman, aman, Bože moj!
Što te volim, ah što te ljubim!
Aman, aman, Bože moj!

Seni sendum, 
bir efendum,
Aman, ja Rabbi!

Povedi me, u čaršiju!
Haj, pa me prodaj bazardžanu!
Haj, pa me prodaj bazardžanu!

refren...

Uzmi za me oku zlata!
Haj, pa pozlati dvoru vrata!
Haj, pa pozlati dvoru vrata!

refren...

Autor: (A. Z.)

izvor:

http://www.avaz.ba/clanak/284169/pjesma-moj-dilbere-krije-strasnu-patnju-ovo-je-istina-o-najtuznijoj-sevdalinki

Put putuje Latif-aga

Već duže od stotinu godina se u Bosni i Hercegovini, a i šire, pjeva poznata sevdalinka "Put putuje Latif-aga". Tekst pjesme je 1954.godine zabilježio etnomuzikolog Vlado Milošević prema pjevanju Mehmedalije Selmana iz Banje Luke. Malo je poznato da su likovi i događaji o kojima govori ova pjesma zaista i postojali.

O osobama koji se pominju u toj sevdalinci su važne informacije prije nekoliko godina dali Latif-agin unuk - Irfan Tetarić, nastavnik istorije i bivši direktor osnovne škole u Čelincu, te Sulejmanov rođak - prof. Mehmed Medo Selman, poznati banjalučki pedagog koji je svoje službovanje završio u osnovnoj školi "Kasim Hadžić" u Banjaluci.

Za vrijeme austrougarske vladavine, u Donjim Sitarima kod Banja Luke živjela je trgovačka porodica Latifa Tetarića. Latif-aga je rođen daleke 1884. godine. Abdurahman, djed Latif-age, a i otac Asim bili su trgovci. U austro-ugarskom periodu Latif-aga je završio trgovačku akademiju. U Čelincu je prvo imao pilanu gdje se rezala građa. Kada je prodao pilanu onda je imao pekaru, kafanu, trgovinu mješovite robe, mesnicu i brijačnicu. U to vrijeme su mladići iz Bosne služili vojsku u Grazu i kada je Latif-aga došao tamo dobio je i čin narednika.

U porodici Latifa Tetarića bila je pored brata Naila i sestra Habiba, sa kojom se oženio Mujaga Selman, nadglednik imanja ili subaša u selima kod Banja Luke. Bratić Mujage je bio hafiz Ahmet ef. Selman iz Gornje Stupnice. Ahmet je imao sina Sulejmana. Sulejman Selman i Latif-aga Tetarić su se često družili. 
Kada je Sulejman odrastao, uzeše ga u vojsku za vrijeme austrougarske vladavine. Bio je, kažu, dobar vojnik, završio artiljerijsku školu i dobio čin podoficira. Ostao je u austrougarskoj vojsci sve do aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Kada je skinuo uniformu, Sulejman se nastavio družiti sa Latif-agom, pjevajući i teferičeći pored Vrbasa ali i po baščedžicima i kafanicama Male čaršije i Kul-mahale... 

Kada je Austrougarska monarhija anektirala Bosnu i Hercegovinu 1908, došlo je do bunta bošnjačko-muslimanskog naroda. Mnogi su hteli da se isele u Tursku, ali je odlučeno da se u nju uputi delegacija, koju je predvodio Latif-aga Tetarić. U delegaciji je bio i njegov prijatelj, jaran Sulejman Selman.

Latif-aga se iz Turske vratio u svoju Bosnu, a njegov jaran Sulejman je odlučio ostati i služiti tursku vojsku na utvrdama Dardanela kao komandir u artiljeriji. Oženio se tamo i stvorio porodicu, a poslije Prvog svjetskog rata rata se bavio trgovinom, da bi kasnije postao vlasnik tvornice za proizvodnju posuđa za domaćinstvo. Na svakoj posudi, tavi, šerpi i tepsiji-demirliji bio je utisnut znak firme sa imenom i prezimenom vlasnika, Sulejmana Selmana.

Latif-aga je po povratku iz Turske odigrao važnu ulogu ne samo u Banja Luci nego i širom Bosanske Krajine. Njegove priče su puno uticale na to da se stanovništvo ne iseljava. Ljudi su vjerovali Latif-agi. Nakon toga je bilo samo još pojedinačnih slučajeva da se neke porodice odsele u Tursku. 

Ne zna se pouzdano da li je pjesma "Put putuje Latif-aga" nastala neposredno prije, tokom ili nakon putovanja u Tursku. Prema kazivanjima Irfana Tetarića i Mehmeda Selmana, pjesma je najvjerovatnije nastala neposredno prije putovanja u Tursku, tokom jednog od akšamluka kraj Vrbasa, dvojica prijatelja-jarana, Latif-age i Sulejmana. Ova pjesma je u rangu pjesme "Ostajte ovde" Alekse Šantića. Pjesma "Put putuje..." nije samo sevdalinka, već i patriotska pjesma, koja je odigrala značajnu ulogu u odvraćanju Bošnjaka-muslimana da se isele iz Bosne. 

Međutim, počeo je Prvi svjetski rat, mobilizacija i komplet banjalučka regimenta u kojoj je bio i Latif-aga je upućena na istočni front. Banjalučani su se dogovorili da se predaju Rusima.
Latif-aga je nakon predaje Rusima dobio da radi kao trgovac u prodavnici hljeba. Učestvovao je 1917. godine u Februarskoj revoluciji, u Oktobarskoj kao i u građanskom ratu u Rusiji. Vratio se u Čelinac 1922. godine. Kada se vratio nastavio je s razvojem dućana.

Bio je poznat u cijelom Čelincu, jer je tada imao 15 trgovina. Bio je poznat i po tome što je robu davao i na veresiju. Bio je human. Sačuvana je knjiga u kojoj su imena ljudi kojima je Latif-aga davao robu na veresiju. U njoj je oko 80 odsto Srba, što govori o dobrodušnosti Latif-age. Nije gledao na nacionalnost. Za njega su bile najvažnije dvije osobine: kakav je neko čovjek i kakav je radnik.

Latif-aga je od posljedica zapetljaja crijeva umro 1957. godine u Čelincu, gdje je i sahranjen. 

Potomci Latif-age će i dalje živjeti u Banja Luci, jer pored njegovog unuka Irfana tamo danas živi i praunuk Muamer koji će nastaviti s tradicijom ove porodice. A pjesma "Put putuje…" o Latif-agi Tetariću i njegovom jaranu, Sulejmanu Selmanu, živjeće vječno! 

Nostalgija, sadržana uovoj pjesmi, koja mori i koja će još da mori generacije Bosanaca i Hercegovaca, sadržana je u onom neizrečenom. Latif-aga pita jarana Sulejmana: "...je l' ti žao Banja Luke, banjalučkih teferiča, kraj Vrbasa akšamluka?", a Sulejman ništa ne govori. Pitanje je postavljeno, ali odgovora nema, jer je istovremeno i očigledan i nemoguć. Nostalgija je sadržana u odsustvu tog odgovora - kad bi Sulejman počeo odgovarati, sve ono čega bi njemu i Latif-agi bilo žao ne bi moglo zglave stati u jednu pjesmu. A i ko može zaista opisati akšamluk kraj Vrbasa? (Uzgred budi rečeno, akšamluk je vjerovatno najljepša riječ u bosanskom jeziku.) To što se pjesma završava pitanjem koje visi evo već nekoliko stoljeća, čini da je sve izvan pjesme natopljeno žalom. Latif-aga i Sulejman su u nigdini, zatočeni u putu, a Banja Luka je negdje daleko izvan pjesme. Ostalo je samo beskonačno, besputno ponavljanje istog pitanja i tragična nemogućnost odgovora…

Put putuje Latif-aga

Put putuje Latif-aga
sa jaranom Sulejmanom.

Progovara Latif-aga:
"Moj jarane, Sulejmane,
je l' ti žao Banja Luke,
banjalučkih teferiča,
kraj Vrbasa akšamluka?

I tekije Hadž-kadića,
i jalije Tetarića,
i pobrđa Đumišića,
Kul-mahale Dervišića,
lijepe Fate Maglajlića?"


Barcelona Gipsy balKan Orchestra 
  bend osnovan 2012.godine čine:
  Sandra Sangiao (vocals, Španija), 
  Robindro Nikolic (clarinet, 2010-15, Španija), 
  Mattia Schirosa (accordion, Italija), 
  Julien Chanal (guitar, Francuska), 
  Ivan Kovačević (double bass, Srbija), 
  Stelios Togias (darbuka, bendir, cajón, davul, riq, tzouras, Grčka), 
  Juan Carlos Buchan (double bass, Španija), 
  Vroni Schnattinger (violin Njemačka), 
  Joaquín Sánchez (clarinet, kaval, flute, Španija), 
  Oleksandr Sora (violin, Ukrajina)

izvori:
  https://www.klix.ba/vijesti/bih/unuk-latif-age-sevdalinka-put-putuje-latif-aga-je-nasa-himna/150221019
  http://www.bosnafolk.com/banjalucka/mejdan.php
  https://pescanik.net/sulejmanov-odgovor/
  http://www.politika.rs/sr/clanak/210713/Cuvar-uspomena-na-Latif-agu

Akšamluk je imenica nastala izvođenjem od riječi akšam - imenica muškog roda (turski-perzijski), a označava predvečerje kao i četvrtu po redu muslimansku molitvu. Međutim, riječ akšamluk poprimila je posve drugo značenje koje nema veze sa molitvom ili vjerom, čak naprotiv. Akšamluk u bosanskom jeziku označava večernja druženja uz jela, koja nisu iz fast-fooda, i polagano pijuckanje alkohola, najčešće domaće rakije. Akšamluk nikad ne traje do zore i ne uključuje teme koje će dovesti do svađe ili tuče. Za ovakvu vrstu druženja u našem jeziku nije postojao odgovarajući pojam. 
(Sabina Krivdić – Ajdin, Protiv pretjerivanja i nametanja, Visoko.co.ba, 17.1.2011)

    Irfan Tetarić

   prof. Mehmed Medo Selman