Pjesma "Zaplakala Šećer Đula" je priča o ljubavi, hrabrosti i časti.
Pjesma koja je posebno omiljena bila u Sarajevu, odnosi se na zbivanja u rusko-turskom ratu iz godine 1877. ili, još bliže, na borbe oko Plevne u Bugarskoj, tj. opsadu i herojsku odbranu ovog grada, u kojoj se posebno istakao opjevani Osman-paša, koji je sa svojim jedinicama punih pet mjeseci odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju.
Kada su Rusi uz pomoć Rumuna uspjeli presjeći sve prilaze gradu, Plevna je konačno pala, a ruski knez Nikola, u znak priznanja, viteški je ostavio Osman-paši – kasnije prozvanom “Lav od Plevne” – sablju da je paše i kod izlaska iz opsjednutog grada.
Osman-paša, inače rodom iz grada Tokata u Maloj Aziji, služio je prije rusko-turskog rata u Bosni, u Sarajevu (1868) kao bimbaša (čin u ravni majora), a kasnije kao paša i vojni zapovjednik u Trebinju.
U boju sa Crnogorcima u Vučjem Dolu (1876) bio je zarobljen, ali ga je crnogorski knjaz Nikola oslobodio na svoj imendan, koncem te godine.
Zanimljivo je da ga je knjaz Nikola puštao "na vjeru" iz sužanjstva, pa se paša sastajao u Dubrovniku sa svojom ženom i djecom, koji su u to vrijeme živjeli u Bosni.
U rusko-turskom ratu i odbrani Plevne učestvovali su i brojni Bošnjaci, koje je tamo odveo – odmah po ruskoj objavi rata Turskoj – zapovjednik rumelijske vojske Sulejman-paša.
Orijentalist i folklorist Alija Bejtić pretpostavlja da su ti vojnici iz Bosne spjevali ovu sevdalinku svome junačnom zapovjedniku. Bejtić drži da se ova sevdalinka mogla početi pjevati u Bosni najranije krajem 1878. ili početkom slijedeće godine, "kad su se počeli vraćati kući prvi zarobljenici i borci s Plevne".
Ko je bila šećer Đula, Osman-pašina?
Svi pripovjedači o pozadini ove divne sevdalinke izostavljaju objasniti ko je šećer (slatka) Đula, ta ljepotica za kojom čuveni Gazija Osman–paša pati i kojoj se jedino obraća u najtežim trenucima. Po nekim usmenim predanjima radi se o šećer slatkoj Sarajki, ali neki tvrde da je riječ o medenoj trebinjskoj djevojci.
Zaplakala šećer Đula
Osman paše vjerna ljuba.
Moj Osmane, gdje si bio?
Gdje si vojsku izgubio?
Evo mene, Đulo mlada
pokraj Plevna starog grada.
Što mi care vojske dade
sve mi Đulo za din pade.
Ja sam Đulo ropstva pao
britku sablju otpasao,
pa sad nemam nikog svoga
osim Boga jedinoga.
Đulo mlada, preudaj se,
meni nikad ne nadaj se.
Dušman me je zarobio,
sa tobom me rastavio.
izvor:
Hamdija Šahinpašić,
"Znakovi vremena", broj 15.
10. novembar 2006, str. 16
Hamdija Šahinpašić,
"Znakovi vremena", broj 15.
10. novembar 2006, str. 16
Nema komentara:
Objavi komentar