Bacila je sve niz rijeku

Kako je nastala pjesma "Bacila je sve niz rijeku"?

Pjesma je objavljena 1975. godine ali mnogi ne znaju njeno pravo značenje. Ako pitate starije fanove ove grupe, reći će vam da se svi sjećaju zbog čega je ova pjesma zapravo napisana. "Bacila je sve niz rijeku" postala je gotovo kao osobna iskaznica grupe Indexi.

Fadil Redžić je muziku za nju napisao u Sovjetskom Savezu, na turneji na kojoj je bio s drugim bendom:
"...Bio sam daleko od drage, već sam bio u braku, i onda me uhvatila tuga pa sam čačkao po gitari i otčačkao to.
Onda sam dao Kemi i on se zaljubio u tu melodiju i to je sročio, meni se to nije svidjelo u prvi mah, taj tekst, 'usred bašte...' ali poslije mi je sjela, izuzetan tekst...".

Davorin (Popović) je bio u velikoj ljubavi sa jednom nepoznatom djevojkom iz Sarajeva, studenticom. Njih dvoje su trebali i da se vjenčaju, ali ona je jednostavno nestala. Prije toga je imala abortus, a da njemu to nije spomenula. Navodno je otišla u Ameriku...

Davorin je o tome razgovarao sa Kemalom (Montenom) a ovaj je sve sročio u stihove ove bezvremene pjesme.

Kemal je par mjeseci prije smrti, u emisiji "Balkanskom ulicom", ispričao:

"...To su dvije priče. Pola je Davorove priče, pola moje.

On je imao jednu djevojku, to je njegova prva ljubav. Trebali su se oženiti...
Moja Branka je tad bila curica a stanovala je preko puta Davora.
Ona i Ljilja, njena sestra, kaže mi, stanu na prozor, a Davor i ova njegova cura idu... One su svaki dan to gledale kroz prozor. Bila je to velika ljubav.

Onda je ona otišla u Ameriku da studira a on je ostao. Tad su se i rastavili. Prije toga je još nešto bilo, trebala je roditi, pa pošto je išla na studije nije htjela roditi i abortirala je.

Onda sam se sjetio i jedne priče kad sam se ja zaljubio u nekakvu iz Čapljine. Ja bio poludio! - plus 80 a ja idem da je tražim a ne znam ni gdje stanuje ni ništa. Ja sam doš'o s'onim "Ćirom" do Čapljine. Izaš'o na plus 80 i hodam sam k'o budala po gradu i gledam ne bih li je sreo. Kad ja vidim u bašti... ja pogledam... bosa, u nekoj haljinici i neko cvijeće... ja pogledam... kad ona!

Ja se sjetim te slike i onda počnem pjesmu sa tom slikom i onda pređem na ovu Davorovu priču..."

Poslije više godina, na jednom koncertu u Švedskoj, Davorinu se učinilo da je ugledao tu djevojku. Prekinuo je nastup, sišao sa scene i ušetao među publiku. Nažalost, nije ju našao i poslije je nikada nije više vidio...

Bacila je sve niz rijeku

Stajala je usred bašte k'o najljepši cvijet
Kao da je dio mašte i muzike te
Slušala je pjesmu moju posljednju što pjevam njoj
Sad joj kažem zbogom draga a bila je život moj.

Prošla je kroz moje snove i bila je tren
Cijelim tijelom bila moja ja bio sam njen
Nosila je našu ljubav našu sreću prvi cvijet
Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet.

Al' noćas, ako sluša, nek' čuje bol
U pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj
Zauvijek neka nosi na srcu znak
Život je jedan ona bacila.

Hanka (i Rade)

Nema meraka ni sevdaha bez pjesme o Hanki. Ovo je priča o Hanki Korjenić iz Čajniča o kojoj je ispjevana pjesma.

Jedne večeri, vraćajući se iz kafane, Rade Jovanović je na ulici sreo staricu, prisjetio se ljepotice koju je volio, pa je uz flašu rakije napisao pjesmu "Kad sretneš Hanku" koju je kasnije otpjevao Safet Isović, prisjeća se pjesnikova supruga Vukica:

- Jeste, bolan, sve je vazda istina: dva boema i jarana, i jedna dama vazda sumnjivog morala, glavni su protagonisti romantične bosanske priče, koja se davno završila, ali koja još živi u Bosni, kao najljepši trag vremena meraka, sevdaha i raje.

Pjesnik Rade Jovanović iz Goražda, pjevač Safet Isović iz Sarajeva i konobarica i zavodnica Hanka - Hana Korjenić iz Čajniča odavno su se preselili u nebeske kafane, ali zato njihova pjesma "Kad sretneš Hanku" još živi ne samo u Bosni, već svuda po svijetu gde su razne nevolje odvele meraklije koji su bar jednom iskapili pivu uz, mnogi tvrde, najbolju ikad ispjevanu bosansku sevdalinku.
 
I zaista, mnogima zaprište obrazi od rumenila kad odnekle čuju šta su sve momci radili zbog Hanke:

 Zbog nje je Zijo danima pio
 Zbog nje je Salko u vodu skak'o
 Zbog nje je Ibro hapsane rib'o
 Zbog nje je Bego u mezar leg'o
 Zbog nje su mnogi parali srca
 Zbog nje se lila momačka krvca...

Duga je to priča o tome kako se goraždanski pjesnik Rade Jovanoć zaljubio u Hanku, napisao joj pjesmu i mnogo godina kasnije poklonio je prijatelju Safetu, a ovaj sa njom osvojio Bosnu i ostatak Juge, pa kako je poslije, kad je Rade umro, Safet nosio njegov kovčeg, a za njim put goraždanskog groblja Kolijevke išlo još 15.000 Srba i Bošnjaka.

Volio je Sabrija Korjenić što mu je ćerka Hanka postala lejpotica, što su svi momci iz Čajniča s večeri bili na ulici da je vide u šetnji... Ali, malo kasnije, kad se Hana preselila u kafane, pa još kad je počela s pjesmom drugovati i momačka srca ranjavati, Sabrija se grdno razočarao. Hanka je svojom ljepotom, stasom i glasom osvajala Čajničane, mnogi momci zbog neuzvraćene ljubavi dižu ruku na sebe, pa je čajnički šeret Latif Moćević prozvao Carica. Krenuli su i momci iz obližnjeg Goražda, Foče, pa čak i iz Višegrada da vide tu zanosnu ljepoticu. Vidjevši da je đavo odnio šalu, da su zbog njegove kćerke i glave počele padati, Sabrija je uhvatio Hanu pod ruku, odveo je u Sarajevo i udao za bogatog trgovca iz čuvene familije Užičanin.

Jedne kasne večeri, s kraja šezdesetih, vraćajući iz neke goraždanske kafane, pjesnik Rade Jovanović je uzeo olovku i otvorio flašu rakije... Sutradan ujutro, njegova supruga Vukica zatekla je na stolu praznu flašu i list papira na kome je bila pjesma sa nekoliko stihova.

- Kao i svi muškarci u Goraždu i Čajniču, i moj Rade bio je svojevremeno lud za tom Hankom. Jedne večeri, pri povratku kući, sreo je na ulici neku staricu, nešto mu se tu pomiješalo, pa je uzeo olovku i počeo da piše. Nekoliko godina kasnije čula sam na radiju Safeta Isovića kako pjeva: "Kad sretneš Hanku, sijedu baku, u mahali, u sokaku" - pričala mi je Vukica i zavjerenički otkrila: - Vjeruj ti meni, naći će oni gore njihovu Hanku! Ne znaš ti njih - reče mi Vukica dok smo jednog vrelog avgustovskog dana išli prema groblju Kolijevke da se poklonimo Radetu.

Safet Isović je prvi put otpjevao "Hanku" na Beogradskom saboru 1973. Mnogi novinari su tada zapisali da je publika u Domu sindikata dugo protestovala što je žiri "Hanki" i Safetu dodijelio tek treću nagradu. Međutim, ono što žiri nije učinio, učinili su kasnije ljubitelji sevdalniki, pa je "Hanka" postala hit nad hitovima.

Sedam godina kasnije muzički kritičari bivše Jugoslavije su u anketi Radio Beograda sevdalinku "Hanku" proglasili narodnom pesmom decenije. A jednog aprilskog dana, dok su hiljade Goraždana ispraćale na večni počinak Radeta Jovanovića, čulo se da je Hanka hit veka u Bosni.

"Hanka" i "Građanin Kejn"

Poznati sarajevski novinar Vehid Gunić jednom je napisao: "Ono što je za svetsku kinematografiju film 'Građanin Kejn, to je pesma 'Kad sretneš Hanku za narodnu muziku. U Čajniču se i danas priča šta su sve neki momci radili zbog neuzvraćane Hankine ljubavi. Kažu da su nekog Ibru skinuli s konopca, da je neki Milija nekog Iliju udario sjekirom posred glave, da su mnogi brakovi rasturani, da su neke ljubomorne žene čekale Hanku noću u sokaku.

Jablani se povijaju

Na groblju Kolijevke iznad Goražda, one iste 1986. godine, kad je sahranjen Rade, pored njegove grobnice posađena su dva jablana. Oni su danas ogromni i na svakom vihoru se povijaju, kao u jednoj od njegovih najljepših pjesama "Jablani se povijaju". Ta dva jablana pored grobnice jednog od najvećih bosanskih boema su i jedina dva drveta u okolini koje tokom rata Srbi i Muslimani nisu posjekli sekirama ili pokosili granatama.

Kad sretneš Hanku   

Kad sretneš Hanku, sijedu baku,

u mahali, u sokaku,

selami je, pozdravi je,

jer znaj da je vila bila.

 

Zbog nje je Zijo danima pio,

zbog nje je Salko u vodu skak'o,

zbog nje je Ibro hapsane rib'o,

zbog nje je Bego u mezar leg'o.

Zbog nje su noži parali srca,

zbog nje se lila momačka krvca.

 

Hvališe ljudi ljepotu njenu

i pjesnici za nju znaše,

tu, nekada, divnu ženu,

i sazlije opjevaše.

 

Nigdje još ne bi takvoga stasa,

Nit ljepših usta, umilnog glasa,

od pjesme njene, slavuj umukne,

od puste želje, srce da pukne.

Takva je bila zanosna Hanka,

najljepša djeva iz mog sokaka.

 

Godine burne odniješe mladost,

k'o vjetrovi list sa gore,

u očima gasnu radost,

divno lice skriše bore.

 

Leđa se svila, drhtave ruke,

u stare Hanke, sirote, puke,

protkani tugom prolaze dani,

sjećaju srce na sevdah rani.

Sjećanja draga tiho se gase,

a pusta mladost ne vraća se.

Sjećanja draga tiho se gase,

a pusta mladost ne vraća se.

Mara (i Miroslav)

Ima jedna krčma u planini, vide joj se svjetla noću u dolini. Ko to pali svijeće i po krčmi šeće? To je lijepa Mara, kći starog krčmara.

ŽAL ZA MAROM

Sjećam se da sam daleke 1968. godine sa mnogim vrhunskim umjetnicima bio na jednoj turneji po Bosni i Hercegovini. I na Komaru, kad se krene od Travnika prema Gornjem Vakufu i Bugojnu, ima jedna krivina na visini od nekih 1000 metara nadmorskih, mi smo stali da se odmorimo i popijemo kafu. Sa mnom je bio jedan vrstan, svestran umjetnik, koji je volio da pjeva operske arije. Zvao se Miroslav Čonkić, iz čuvene porodice Čonkić iz Novog Sada. Bio je vjerovatno fasciniran tim planinama okolo, pogledom koji puca na sve strane, samom Bosnom i lijepom Marom koja nas je služila.

Dok je sjedio za stolom i snimao situaciju, uzeo je parče papira iz torbe i napisao tekst za pet minuta. Cijelu pjesmu je za to kratko vrijeme sročio. Kada sam pogledao mnogo su mi se dopali stihovi "Ima jedna krčma u planini, vide joj se svjetla noću u dolini. Ko to pali svijeće i po krčmi šeće, to je lijepa Mara, kći starog krčmara". Poslije turneje sam došao kući i dugo razmišljao o toj pjesmi.

Na tekst koji je napisao Čonkić, ja sam komponovao muziku, a legenda naše narodne muzike Radojka Živković uradila je aranžman. Tu sam pjesmu stavio kao četvrtu na ploču "Ilidžanko, Bosanko" koju sam snimio 1969. godine, nisam mislio da će postati toliko popularna. Ali, ona je pronašla svoj put, počeli su da je pjevaju, a mene da pozivaju da se sa njom pojavljujem na nastupima, na televiziji i radiju. I danas postoji na internetu snimak na kom ja pjevam, a Radojka i Tine Živković me prate na harmonikama.

Pjesma je bila vrlo popularna krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Snimio sam više od 600 pjesama, ali ta je ostala i izdvojila se. Volim da je otpjevam uvijek i na svakom mjestu i nikad je ne pjevam sa dosadom. Uvijek u nju utkam svoje emocije, sjetim se te planine na kojoj smo bili kad smo je pravili, te lijepe krčmarice koja nas je služila.

Jedino što mi je ostalo kao mali žal jeste to što nikad više ništa nisam čuo o toj krčmarici koja je opjevana u pjesmi. Nikada se Mara nije javila, ne znam ni da li zna da je pjesma njoj posvećena. Znate, ta pjesma se pjeva u svakoj situaciji, i kad je neko tužan, i kad je srećan, i kad razbija čaše i kad plače, svako u toj pjesmi nađe neku svoju krčmu i neku svoju Maru.

napisao: Nedeljko Bilkić

"Ima jedna krčma u planini", Nedeljko Bilkić i Orkestar Radojke i Tineta Živković

KRČMA U PLANINI

Ima jedna krčma u planini,
vide joj se svjetla noću u dolini.
Ko to pali svijeće i po krčmi šeće?
To je lijepa Mara, kći starog krčmara.
Pa mi želja dođe, to u srcu krijem,
bona Maro, ja zbog tebe pijem.

Svaki taj plamičak stavlja me na muke
harmonika šalje sa planine zvuke.
Meni sine lice lijepe krčmarice
oči kao badem, ja se na put dadem.
Ranjenog hajduka napojila Jana
a mom srcu Mara melem-rana.

Kad umoran stignem gore u planinu
novu snagu nađem u rumenom vinu.
Mara čila, vedra, igraju joj njedra
kad mom stolu dođe mene umor prođe.
Pa mi oči padnu na ta njedra bujna
bona Maro, daj još vina rujna.

Selma i Vlado

 

Ovo je priča o Selmi Borić, kojoj je Vlado Dijak posvetio pjesmu "Selma". Pjesma je 1961. godine uvrštena u "Panoramu bosanskohercegovačke poezije".

Zahvaljujući Goranu Bregoviću (i grupi "Bijelo Dugme"), pjesma je postala 1974. godine jedan od najvećih rok hitova i do danas se prenosi sa koljena na koljeno, sa žurke na žurku...

Neostvarena ljubavna priča pretočena je i u pozorišni komad, nakon što je Ratko Rozović režirao dramu, jednočinku pod nazivom "Hotel Majna" a koju je napisao Vlado Dijak. Drama u kojoj je opisan susret između Vlade i Selme odigrana je u Narodnom pozorištu Mostar.

Selma je rođena 1929. godine u Zenici, u čuvenoj porodi Borić. Otac Asko, predratni zenički ljekar, humanista i boem, sa suprugom Rahelom imao je dvije ćerke. Selmina sestra Nura-Marija bila je takođe ljekar, a ime(na) je dobila po majkama svojih roditelja. Nakon završetka Građevinskog fakulteta u Zagrebu, zaposlila se u Skupštini grada Zagreba. Bavi se i književnošću tako da je objavljivala tekstove u brojnim časopisima.

Vlado Dijak je rođen 1925.godine u Brezovom Polju kod Brčkog.

Bio je poznati pjesnik i tekstopisac. Srednju školu je pohađao u Banjaluci. Sa 17 godina se pridružio partizanima. Nakon Drugog svjetskog rata kratko je studirao književnost. Pisao je za Banjalučke novine i Radio Sarajevo. Bio je zatvorenik na Golom Otoku. Objavio je knjige pjesama Ambasador boema, Partizanske pjesme, Ljubičasti kišobran, kao i romane Kafana San, Topovi i slavuji i Crni konj. Takođe je bio i veliki humorista, a dobio je nagradu Zlatni Jež. Brojne su pjesme pop i rok izvođača za koje je on napisao stihove. Najpoznatije od njih su: Selma (u izvođenju Bijelog dugmeta), Stanica Podlugovi (Zdravko Čolić), Čisti, bijeli snijeg (Arsen Dedić), Betonska brana (Indeksi). Umro je novembra 1988.godine u Sarajevu.

(izvor: Wikipedia)

Slijedi intervju, što ga je sa Selmom Borić, decembra 2003.godine obavila novinarka "Nezavisnih Novina", Tanja Gatarić:

Selmu upoznajemo u Zagrebu. I danas voli da se sjeća svoje izgubljene ljubavi i prijateljstva sa članovima grupe "Bijelo dugme"…

NN: Da li možete da se sjetite tog trenutka 6.marta 1949. godine, koji se zaista dogodio, a koji je Vlado Dijak, zabilježio i pretočio u poeziju?

SELMA: U to vrijeme pohađala sam Drugu žensku gimnaziju u Sarajevu, a roditelji su mi živjeli u Zenici. Često sam sretala Vladu na ulici, a viđala sam ga i na korzu. On je bio zaljubljen u mene, ali ja to tada nisam znala, jer mi nikada nije rekao. Jednom prilikom kada sam odlazila kući srela sam ga i on se ponudio da mi ponese kofere do kolodvora, tu smo se lijepo rastali i dok sam bila u kupeu čula sam da govori: "Selma ne naginji se kroz prozor". Tek 1962. godine otac mi je poslao novinski članak u kojem je bila objavljena pjesma "Selma" i tada sam shvatila da je posvećena meni. Kada sam na poslu kasnije pričala o tome kolege mi nisu vjerovale. Da bih ih uvjerila donijela sam ploču, te sam morala ići na raport kod direktora, jer je to bilo zaista neozbiljno s moje strane. Bila sam oduševljena s tom pjesmom i zaista nisam željela da budem popularna, ali sam smatrala da ukoliko je nešto o tebi napisano onda si živio. S obzirom da je o meni napisana pjesma, osjećam da ću i poslije smrti živjeti.

NN: Kada ste prvi put čuli pjesmu u izvođenju grupe "Bijelo dugme"?

SELMA: Mislim da je to bilo 1975. godine, na njihovom nastupu u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski". Nakon koncerta otišla sam iza bine i rekla momcima iz grupe: "Pa ja sam ta Selma". Na početku mi nisu vjerovali, ali su kasnije bili oduševljeni činjenicom da zaista postojim. Onda su počeli izlaziti novinski članci o meni, a gostovala sam i u mnogim TV emisijama…

NN: Poslije tog rastanka na kolodvoru, da li ste se ponovo sreli sa Vladom i kako je izgledao taj susret?

SELMA: On je kasnije došao da studira u Zagreb, tako da smo se jednom sreli na Trgu Republike, odnosno današnjem Trgu Bana Jelačića. Samo smo se dugo gledali, on nije ništa rekao, a ni ja nisam ništa rekla i tako smo se rastali. Kasnije sam u jednim novinama pročitala da je on radi mene došao u Zagreb na studije, ali nije imao dovoljno novca, te se ubrzo morao vratiti u Sarajevo. Mislim da je tada bio suviše zatvoren i plašljiv, a voljela bih da mi je nešto rekao… Nakon tog susreta sa Vladom mjesec dana nisam mogla nikoga da vidim, niti sam učila, nekako sam bolovala za njim. On je bio u Sarajevu, a ja u Zagrebu tako da je daljina, ipak, učinila svoje. U to vrijeme sam učila zajedno sa jednim kolegom sa fakulteta za kojeg sam se kasnije i udala, iako, nisam bila u njega zaljubljena.

NN: Da li mislite da je tačno ono što se kaže da su velike ljubavi tužne?

SELMA: Nije. Meni je u životu uvijek bilo važno da sam zaljubljena, ali ne i da ostvarim tu ljubav. Zapravo, nikad i nisam ostvarila ljubav, ali kada sam bila zaljubljena tada sam mogla sve.

NN: Danas kada pogledate u prošlost, da li Vam je žao što nije bilo drugačije?

SELMA: Jako mi je žao! Svi su mi govorili: "Šta će ti Vlado, pa on voli piti", ali meni to ništa nije smetalo. Kasnije su me i tješili: "Imaš sreće što nisi ostala sa njim, imala bi ogromne probleme", ali u sebi sam mislila - možda se on i ne bi toliko dao alkoholu da smo bili zajedno. On je bio zaista društven čovjek i volio je popiti, sjećam se kada smo se sreli 1975. godine u sarajevskoj kafani "Tilava", gdje smo prvi put zajedno duže sjedjeli. Samo je slagao čašice i u jednom trenutku sam osjetila da je potpuno u svom svijetu, tada mi je jedan pjesnik koji je sjedio sa nama rekao: "On je sad sretan", a meni su krenule suze na oči. Krajem iste godine, ponovo sam došla u Sarajevo, ali neko je javio njegovoj supruzi. Kada smo se nas dvije srele zaista sam željela da je bolje upoznam, ali ona je to odbila. Poslije sam od Vlade dobila pismo i nekoliko razglednica, ali to je bio kraj. Novembra 1989. godine u vrijeme kada je Vlado umro bila sam u Mostaru, ali sestra mi nije dozvolila da odem na sahranu, zbog njegove supruge i djece. Iako se naša ljubav nikada nije ostvarila, njegova smrt me pogodila.

NN: Kakav je osjećaj biti junakinja jedne popularne pjesme?

SELMA: Zaista ne znam kako je to na mene uticalo. Meni je samo bilo važno da kroz tu pjesmu postojim i trajem, ali istovremeno je to i veoma ugudno. U tramvaju sam prije tri-četiri godine, zapazila tri dječaka od 14 godina, koji su pričali o pjesmi "Selma", prišla sam im i rekla: "Dečki, pa ja sam vam ta Selma", oni nisu mogli vjerovati. Ne mogu da opišem taj osjećaj kada ste lik jedne toliko popularne pjesme. Žao mi je što niko od članova grupe "Bijelo dugme", iako, imaju žensku djecu, nije svom djetetu dao ime Selma, jer sam se uvijek potajno nadala da će se to dogoditi...

Selma
(Vlado Dijak)

Ona putuje na fakultet,
ja kofer nosim, molim
Težak je, al' pošto njen je lično,
ja i taj kofer volim.

Htjedoh joj reći nešto veliko,
nježno, što izaziva pozor,
a rekoh samo: "Zdravo, Selma,
ne naginji se kroz prozor".


Selma
(Bijelo Dugme)

Selma!
Putuje na fakultet,
Ona putuje, ja kofer nosim
Molim.
Težak je al' pošto njen je lično
Ja i taj kofer volim.


    Selma, Selma, zdravo, Selma!
    Putuj, Selma
    I molim te, ne naginji se kroz prozor!

Selma!
Na ulasku u voz ti htjedoh reć
Nešto nježno, što izaziva
Pozor.
Al' rekoh samo "Zdravo, Selma!
I molim te ne naginji se kroz prozor."

    Selma, Selma, zdravo, Selma!
    Putuj, Selma
    I molim te, ne naginji se kroz prozor!

 

Svetlana (i Pero)

Ovo je priča o Svetlani i nekim modrim kišama nad Mostarom. Ovo je možda i najljepša poema o ljubavi i jednom gradu koja je ikada nastala kod južnih Slavena.

Prije više od pola vijeka, 1965. godine u Novom Sadu, tu pjesmu je Pero Zubac jedne noći  direktno kucao u pisaću mašinu u kancelariji Saveza omladine, na Bulevaru, koji je tada nosio ime maršala Tita, a danas Mihajla Pupina. Iz kancelarije je pjesmu odmah poslao u Zagreb, Zvonimiru Golubu, uredniku "Telegrama" koji je već u idućem broju, 8.oktobra 1965.godine objavio. Inače, to je bila rubrika "Nova imena" i uvijek je na tih pola strane velikog formata bilo po nekoliko imena. Prvi put se tada pojavio samo jedan pjesnik pošto je pjesma bila dugačka.

Inače, Zubac nije imao kopiju pesme, jer nije uspio da nađe indigo za pisaću mašinu, i da je kojim slučajem pošta pogriješila, nikada je ne bi mogao ponovo napisati. Prošlo je dosta godina prije nego što je Zubac otkrio javnosti da Svetlana zapravo nije ni postojala, već da predstavlja kompilaciju četiri mladalačke ljubavi, četiri žene...

Ni danas Zubac ne zna ni kako ni zašto se sjetio baš imena Svetlana. Valjda zbog svjetlosti Mostara, te stalne slike još koju je pamtio preko Andrića, Zuke Džumhura i svih koji su govorili na čudesan način o svjetlosti Mostara. U "Kišama" su zapravo prisutne Mirjana Živić iz Mostara, Vera Štajner iz Osijeka, Ljiljana Njanja Canić iz Beograda i Dragana iz Novog Sada, njegova kasnija supruga (umrla prije nekoliko godina).

Od svake je po nešto "ukrao", neko sjećanje ili razgovor:

• u Mostaru, pod pećinom, Njanja je listala jednu knjigu Stefana Cvajga. Njanjina je i rečenica: "Ko je to, recimo, Zubac Pera, da baš on a ne neko drugi...". Inače, djevojka na fotografiji, na početku ovog teksta, je upravo ta Nanja. Rukopis sa fotografije je original od Pere Zupca.
• Mirjana, Mostarska, prva pjesnikova gimnazijska ljubav "…volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou…". Mnoge joj je pjesme napisao. Išli su u lištičkoj (širokobriješkoj) gimnaziji u isti razred.
• Vesna, iz Osijeka, pitala je u Trpnju, "šta studiram, imam li brata, jesam li Hrvat, volim li Rilkea..."
• Dragana, iz Novog Sada, govorila mu je "... o filmovima, o Džemsu Dinu, sve je govorila, malo tužno, malo plačljivo o Karenjini…" i "... volela je ruže, one jesenje, … kad svenu stavljala ih je u neku kutiju…"

Dugo vremena su neki mladi i ljubavlju zaneseni iz Varaždina, Prilepa, Herceg-Novog … odnekud, dolazili u Mostar da prošetaju tamo gdje je i on Svetlanu vodio, stihovima. Događalo se, vjenčavali su se ovdje, a padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Rale Damjanović, sjajni recitator je godinama s "Kišama" punio dvorane Jugoslavije a snimio je i ovu ploču koja se nekada rasprodavala isti dan:

Mostarske kiše

 U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
 jao kad bih znao sa kim sada spava,
 ne bi joj glava, ne bi joj glava,
 jao kad bih znao ko je sada ljubi,
 ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
 jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
 još nedozrele.

 Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
 sve sam joj govorio.
 I plakala je na moje ruke, na moje reči,
 govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
 telo ti zrelo šta se praviš svetica,
 a padale su svu noć neke modre kiše
 nad Mostarom.

 Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
 Pitala me je imam li brata, šta studiram,
 jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
 sve me je pitala.
 Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
 sačuvaj Bože,
 da li je volim, tiho me pitala,
 a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
 ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
 al' nije htela to da čini,
 nije htela il' nije smela,
 vrag bi joj znao.

 Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
 njene oči ptica, njena bedra srna,
 imala je mladež, mladež je imala,
 ne smem da kažem,
 imala je mladež, mali ljubičast,
 ili mi se čini.
 Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
 volim li Rilkea — sve me je pitala,
 a na oknu su k'o božićni zvončići moga detinjstva
 zvonile kapi
 i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
 Ej, Sulejmana othranila majka.

 Ona je prostrla svoje godine po parketu.
 Njene su oci bile pune kao zrele breskve,
 njene su dojke bile tople ko mali psići.
 Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
 Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
 De Gol, Gagarin i koještarije,
 sve sam Joj govorio,
 ona je plakala, ona je plakala.

 Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
 svuda sam je vodio,
 u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
 pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
 pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
 što je divan, šaputala je, što je divan.

 Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
 smejala se tako vedro, tako nevino,
 ko prvi ljiljani,
 u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
 pod teškim turbetom;
 na grob Šantićev cveće je odnela,
 malo plakala, kao i sve žene,
 svuda je vodio.

 Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
 pišem neke pesme,
 u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
 i ništa više,
 a padale su svu noć nad Mostarom neke
 modre kiše,
 ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
 al' nije htela to da čini,
 nije htela, ili nije smela,
 vrag bi joj znao.

 Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
 bledunjavo sunce izgladnelog dečaka nad Mostarom
 ne umem zaboraviti,
 ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
 njen smeh što je umeo zabolet' kao kletva;
 onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
 Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
 ni one teške, modre kiše,
 o jesen besplodna, njena jesen...

 Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
 sve je govorila,
 malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
 govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
 mrava zgaziti,
 smejao sam se — ti si glupa, on je ubica, ti si dete;
 ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
 "Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
 u izlozima ne umem zaboraviti,
 onu besplodnu gorku jesen nad
 Mostarom,
 one kiše,
 ljubila me je po cele noći, grlila me
 i ništa više, majke mi,
 ništa drugo nismo.

 Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
 jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
 otkuda tamo,
 ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
 ja više ne mogu, ja više ne umem
 izbrisati.

 Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
 imam li devojku,
 da li ikada pomislim na nju, na onu jesen,
 na one kiše,
 ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
 potpuno ista,
 da joj verujem, da se smejem
 davno sam, davno, prokleo Hrista
 a i do nje mi baš nije stalo,
 klela se, ne klela,
 mora se tako, ne vrede laži.

 Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
 sve sam joj govorio,
 vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
 čitala popodne,
 u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
 malo mora,
 prve joj noći i koža bila pomalo slana,
 ribe zaspale u njenoj krvi;
 smejali smo se dečacima što su skakali
 s mosta za cigarete,
 smejali se jer nije leto, a oni skaču — baš su deca,
 govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

 Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
 mogao sam slobodno misliti o svemu,
 razbistrit' Spinozu,
 sate i sate mogao sam komotno gledati
 druge,
 bacati oblutke dole, niz stenje,
 mogao sam sasvim otići nekud, otić' daleko,
 mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
 samlji od sviju,
 mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
 u stenu,
 sve sam mogao...

 Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
 igrali smo se buba-mara i skrivalice,
 Svetlana izađi, eto te pod stenom,
 nisam valjda ćorav,
 nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
 dobićeš batine;
 kad je ona tražila — mogao sam pobeći
 u samu reku — našla bi me,
 namiriše me, kaže, odmah,
 pozna me dobro.
 Nisam joj nikad verovao,
 valjda je stalno ćurila kroz prste.
 Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
 nosila ga u sobu, vešala o končiće,
 volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
 kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

 Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
 veruje li u komunizam, da li bi se menjala
 za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
 ponekad glupo, znam ja to i te kako;
 pitao sam je da li bi volela malog sina,
 recimo plavog,
 skakala je od ushićenja — hoće, hoće,
 a onda, najednom, padala je u neke tuge
 ko mrtvo voće:
 ne sme i ne sme, ni za zivu glavu, vidi ti njega, kao da je ona
 pala s Jupitera,
 ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
 a ne neko drugi,
 taman posla, kao da je on u najmanju ruku
 Brando ili takvi.

 Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
 ti si đavo, ti si anđeo,
 sve sam joj govorio.
 Ništa mi nije verovala.
 Vi ste muškarci rođeni lažovi,
 vi ste hulje,
 svašta je govorila.
 A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

 ... Stvarno sam voleo tu Svetlanu
 jedne jeseni,
 jao, kad bih znao s kim sada spava,
 ne bi mu glava, ne bi mu glava,
 jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
 ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
 jao, kad bih znao ko to u meni
 bere kajsije, još nedozrele.

 1965.

 

Džafer-bega kaduna

Ovo je priča o Džafer-bega kaduni i pjesmi "Otkako je Banja Luka postala".

Niko ne zna kada je nastala ova pjesma, ali ko je duže boravio na ovim prostorima, sevdalinku je sigurno čuo. I zapamtio.

Za manje upućene: ova predivna pjesma govori kako se (navodno početkom 18. vijeka) udovica banjalučkog Džafer-bega Kapetanovića, još za njegova života, zaljubila u banjalučkog bekriju (Europljani bi rekli – boema) Enesa Ismailovića, za kojeg se i udala poslije smrti muža. Tako je zapisao Naim Kulenović u beogradskom listu "Vreme" uoči Drugog svjetskog rata.

O Džafer-begovicinoj ljubavi književnik Rasim Filipović napisao je dramu "Otkako je Banjaluka postala" (sa pjevanjem i pucanjem) koja je doživjela praizvedbu u banjalučkom teatru 14. februara 1940. godine (redatelj Dragan Јovanović, autor muzike Јarko Pleciti, dirigent Ivan Dominis).

Zapis o ovome ostavio nam je i banjalučki publicista Aleksander-Aco Ravlić, koji u svojim "Banjalučkim povijesnim listićima 1" navodi i verziju banjalučkog glumca, legendarnog Muhameda Ćejvana, pjevača sevdalinki urezanih (druge decenije 20. vijeka) na gramofonske ploče recentne ton- kuće "Polydor").

Prema kazivanju Muhameda Ćejvana, DŽafer-begovica se (sredinom 19. vijeka), zapravo, zaljubila u stanovitog, naočitog, ali uvijek bespraricom pritisnutog momka imenom Pilale s nadomkom "kokuz " (siromašak).

U novije vrijeme se pojavila još jedna verzija nastanke pjesme, koju je je objavila Safeta Biševac iz Bosanske Gradiške. Po ovoj verziji se u pjesmi govori o Džafer-begu Malkoč.

Istorijski izvori kažu da je Džafer-beg bio prvi poznati kapetan Gradiške kapetanije, a i tvrđave na obali Save, koja je dobila turski naziv Berbir. Zbog fizičke sigurnosti, a da bi bili udaljeni od graničnog pojasa na Savi, gdje se često ratovalo, neke familije, pa i Malkoči, živjele su južnije u unutrašnjosti Pašaluka, pa i u nedalekoj Banjaluci.

Malkoči su bili nadaleko poznati kao neustrašivi ratnici i vojskovođe, uspešno su u ratnim pohodima osvajali nove teritorije. Za vreme jednog takvog pohoda 1560. godine, poginuo je gradiški kapetan Džafer-beg. Džafer-beg i otac mu Malkoč-beg su bili ukopani u haremu Hiseta, kod Halil-pašinog turbeta u Banjaluci.

Iza Džafer-bega je ostala mlada kaduna-begovica. Džafer-beg je bio oženjen ćerkom velikog vezira Rustem-paše, a unukom Sultana Sulejmana. Smatra se da je tada ispevana i pomenuta sevdalinka, koja je i danas rado slušana.

Tako je Sultanova unuka, Džafer-bega kaduna, ostala u pamćenju mnogih generacija kroz stihove ove pjesme:

Otkako je Banja Luka postala

Haj otkako je Banja Luka postala
aman, aman, postala
haj nije ljepša udovica ostala
aman, aman, ostala
haj nije ljepša udovica ostala
aman, aman, ostala.

Haj kao što je Džafer-bega kaduna
aman, aman, kaduna
haj nju zaprosi sarajevski kadija
aman, aman, kadija
haj on je prosi a ona se ponosi
aman, aman, ponosi.

Haj ona nešće sarajevskog kadiju
aman, aman, kadiju
haj ona hoće banjalučkog deliju
aman, aman, deliju
haj ona hoće banjalučkog deliju
aman, aman, deliju.
 

Safikada

 

Priča o nesrećnoj djevojci Safikadi, koja se prema predanju ubila zbog neostvarene ljubavi, spada među legende koje su specifične za Banjaluku.

 

Safikadina priča, kao svaka legenda,  ima mnogo različitih verzija. Jedna od njih govori da je Safikada unuka Ferhat Paše Sokolovića, dok se u drugoj ističe da je ona kćerka Hadži-Kejzo Kahrimanovića, no suština nesretne ljubavne priče je u svim tumačenjima ista. Safikada je bila prelijepa Banjalučanka koja je zbog neostvarene ljubavi prema vojniku koji je služio u banjalučkoj tvrđavi Kastel oduzela sebi život.

 

Kao prelijepoj kćerki iz begovske porodice, Safikadi je od malena bilo zabranjeno hodanje po čaršiji bez nadzora i samo je povremeno smjela izviriti iz dvorišta oko kojeg je bio podignut visok zid. No, bez obzira na te zabrane, Safikada je uspjela upoznati vojnika u kojeg se na prvi pogled zaljubila, što se nije smjelo desiti, jer je u to vrijeme djevojkama porodica birala muža.

 

Prema nekim izvorima, Safikada je bila djevojka zaljubljena u vojnika vezirske vojske, što ovu legendu stavlja u kasni 16., 17. ili 18. vijek, dok je prema drugim ona bila kći časne banjalučke familije, a njen ljubavnik je bio okupatorski, austro-ugarski vojnik, koji je po mišljenju njene porodice bio nedostojan njene ljubavi. Prema ovoj drugoj priči, legenda o Safikadi je relativno novijeg datuma i smiješta se negdje na kraj 19. vijeka.

 

Ljubav između prelijepe Banjalučanke i vojnika bila je uzajamna, bajkovita i tajna, ali jednog dana došla je obavijest da vojnik kojeg je Safikada voljela da odlazi na daleki front.  Safikada je teško podnijela odlazak svog voljenog, a ubrzo nakon njegovog odlaska dobila je vijest da je izabranik njenog srca izgubio život na Dalekom istoku. Ne mogavši podnijeti preveliku bol, mlada djevojka je odlučila da obuče vjenčanicu i da se ubije tako što je stala ispred topa koji je svaki dan pucnjem označavao podne, izgovarajući posljednje riječi: "Biću ti vjerna".

 

U ovoj verziji priče o Safikadi sporan je jedino top, jer sa banjalučke tvrđave Kastel, koliko je poznato, nikada nije pucnjem iz topa oglašavano podne. Topovi su se oglašavali za vrijeme turske okupacije u svečanim prilikama, ali ni tada tane nije ispaljivano, jer je postojalo samo punjenje barutom!

Prema drugim izvorima, Safikada je stradala jer se oglušila na zapovjed austro-ugarskog vojnika o zabrani ulaska u tvrđavu Kastel, te je zbog tog svog prkosa ubijena, dok treća varijanta ove priče govori o djevojci koja se ubila utapanjem u rijeci Vrbas. Iako postoje nedoumice oko Safikadine smrti, njeno ime je ušlo u legendu  postajući simbol bezgranične ljubavi i vjernosti.

 

Safikadin grob

Kao ni legende o Safikadi, tako ni mjesto njenog vječnog prebivališta nije usaglašeno.
Safikadino turbe, koje je bilo dijelom kompleksa Ferhadije, navodno je bilo mjesto gdje je ona sahranjena. Po drugoj priči, koja je više prihvaćena među Banjalučanima, Safikadin grob, jednostavni sarkofag, nalazi se nedaleko od Ferhadije u ulici koja vodi prema Kastelu.
Pri rekonstrukciji Safikadinog groba 1987. godine, utvrđeno je da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen groba, postoji ljudski kostur položen u smijeru zapad-istok. "Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj 16. vijeka", pisalo je u izvještaju arheologa Borisa Graljuka.
Mjesto Safikadinog groba postalo je kultno mjesto gdje generacije Banjalučana pale svijeće, sa željom da budu srećni u ljubavi. Zaljubljene duše, najčešće na Valentinovo, 14. februara, dolaze na grob da zapale svijeću, ostave ružu i ceduljicu sa napisanom željom.

 

i Martin Luter King III je hodočastio njen grob

Zadivljujuće je da se priča o Safikadi prelila i preko Okeana. Naime, tokom posjete jedne američke privredne organizacije, tu je bio i Martin Luter King III. Tražio je nekog ko mu može pričati o Safikadi i pokazati njen grob. Čuo je o tome i želio je vidjeti.

 

Opera Safikada

22. decembra 2007.godine u Narodnom pozorištu u Banjaluci je održana premijera opere "Safikada". Kompozitor opere je Muharem Insanić, libreto je napisao banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec. Orkestraciju opere Safikada napravio je Svetozar - Saša Kovačević, profesor muzike iz Novog Sada, a dirigent je bio Ognjen Bomoštar.

 

 

(izvor: Maja Isović)

Emina (i Aleksa)

 

 

U blizini Muzeja Hercegovine, u Mostaru, kod Lučkog mosta stoji statua Emine Sefić-Koluder, žene čija ljepota i danas živi u jednoj od najljepših ljubavnih pjesama napisanih na ovim prostorima. Emina je zaista postojala i živjela u Mostaru, a stariji Mostarci su je viđali sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovo je priča o tome kako je nastala pjesma "Emina":

Kratak, kaldrmisan sokak što s Glavne ulice zadihano sopće uz Bjelušine, Sefića je sokak. Posljednja kuća na dnu sokaka, kuća je imama i hafiza, Saliha Sefića. Mostar veoma uvažava pamet, ljudskost i komšiluk, pa je imam Sefić jednako poštovan kod sva tri naroda i sve tri konfesije. Kad mu se, nakon dva sina, rodi kćer, srce mu puno rahatluka, a kuća musafira. Rodbina i ahbabi ušuškavaju zlatnu medžediju pod dječiji jastučić, poznanici po čaršiji čestitaju:

- Nek ti je s hairom šćer, moj Salih.

Djevojčici dadoše ime Emina, a u kući Sefića mevlud se učio čitavu godinu...

 Od rođenja Salih plaho pazi šćer. Mlađi sin je u mektebu, stariji pošao u ruždiju. Mati je povazdan u kući za bakračima i demirlijama, a čuje iz bašte:

- Elif, be, te, se, džim, ha, hi...

Posjeo Salih šćer na šćemliju, hoda oko nje i govori joj arapsku abecedu, a ona ponavlja... Kako je rasla, nauk se mjenjao:

- Muhamed pejgamber alejhiselam, Kasim ibn Abdulah pripadao je redu Hassim iz plemena Kurejss...

Nauk za naukom, godina za godinom. Zerdelije i djeca na jugu brzo zarude i dozrijevaju. S 13 Emina je djevojčurak, s 14 ćusta djevojka. Jednog petka, nakon džume, ču je Salih kako uz basamake pjevuši:

 

"Đul miriše, mila moja majko,
Čini mi se Omerova duša..."

Obrati se ženi:

- Jel ovo ova naša o Omeru i Mejremi?

- Biće da jest.

- Zacurila nam šćer?

- I meni se čini.

 

A Emina Sefićeva baš zacurila. Kad silazi na česmu, uz Glavnu ulicu, nema muška, a da se ne okrene. Okretati se za ženskom u Mostaru ni prije ni tad nije adet, al' muško je vazda bilo i ostalo muško... Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne - zrele trešnje, alice; dva reda zuba - dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef - pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu.

"Nije žensko", uzdiše muslimanska mlađarija. "Emina Sefićeva je dženetska hurija."

Pravoslavci i katolici ćućore:

- Anđeo na zemlji, pa to ti je!

- Emina, šćeri - savjetuje je otac Salih - kad si na izvana, oči preda se. Kliska je kaldrma, a nanule se lako taliznu.

Ona obara pogled pred babom, a svaka joj njegova - k’o iz musafa...

Pedesetak metara uniže od Sefića sokaka, na Glavnoj ulici, kuća je Svetozara Ćorovića, za kojeg je udata Persa, sestra Alekse Šantića. Sestru Aleksa neobično voli, njoj se ispovijeda, dijeli s njom rijetke sreće i česte nesreće. Sveto mu je srodnik po lirskoj duši i pobratim, te ih rado i često posjećuje. Silazeći s Brankovca, Aleksa susreće imamovu kćer. Za djevojčetom se pjesnik ne okreće. A rano dozrelu, omamljujuću ljepotu, zapaža. U jednoj od besanih, vrelih noći 1903. što mirišu na behar i čežnju, grli djevojče, stihom. I njen ibrik i baštu s đulom i s jasminom, i pletenice teške, razigrane i miris te kose "k'o zumbul plavi". Pjesmu objavljuju u Beogradu, a hor "Gusala" premijerno izvodi "Eminu" u prostorijima na Suhodolini, pod dirigentskom palicom pjesnika i kompozitora, Alekse. Pjesmu čaršija hvali:

- Plaho je pjevna; ubila se za sevdaha... E, beli je sva naša, mostarska... Golemo! ... Aferim, Aleksa, care!

Samo Pero, koji je postao glava i kasa Šantića kuće, osu po njemu:

- Ti, brate, vazda istu pjesmu k'o Švabo traj-la-la. Nikad se dozvati pameti. Prvo ona šokica, Tomlinovićka, a sad Emina Sefićeva. Tomlinovićku nekako da ti i oprostimo, mladost - ludost, a i kuferaši su, nije domaća. Došla - prošla. Al' ovo sa Salihovom šćeri, prekardašio si debelo!

- Pokazaću ti pismo iz Beograda, mole da nešto lijepo napišem iz muslimanskog života, pa sam...

Pero podiže ruku, znak da zaćuti.

"Nije ovo više onaj moj bracuka, Pero, u svemu se na u Adžu izmetnuo. Nema mi druge nego saslušati litaniju!" - pomiri se, a Pero nastavi :

- Pa si zabrlj'o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti moram po duši reći šta i kako ja, a bogami i čaršija, sve to vidi. Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat', nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama - ne ide. I to ti malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kad je djed Petar, bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s Muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad u Bogodol, il' u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš'o, nije se vratio. Ako nije šta stek'o ko da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek'o opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati!

- Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san... Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći.

- E, sad me vučeš za jezik, pa da ti kazem. Te ublehe o vizijama ostavi onim dangalacima što ti štampaju pjesmuljke od kojih živ rob haira nema. Vidim ti po očima, nije ti pravo što ja ovako, iskreno, a kome ću, ako neću bratu. Ljutio se, ne ljutio, još ti jednom ponavljam i molim te: okani se ćorava posla. Lijepo je što držiš do Muslimana, a i oni do tebe. Poštuju te kao ni jedno kršteno čeljade u čaršiji k'o da si, bože me 'prosti, rođen njihov. I za rađu je dobro. Al' se okani pjevanija o Muslimankama. Ja se sad sklanjam na ulici ispred imama Sefića, nemam obraza čovjeku u oči pogledati... Ne valja! Nikako ne valja! Ovo će, velim ti, na veliku bruku izaći.

 

Nije izašlo. Salih Sefić je i dalje ostao mušterija u Šanitića magazi, muslimanski Mostar nije zamjerio, Emina se sa 16 udala za Avdagu Koludera, trgovca, a niz mostarske sokake, uz Stefanijino šetalište, po sijelima - prvo tiho, a onda sve glasnije, poteče pjesma:

"Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina..."

 

A ovako je Emina o Aleksi i pjesmi govorila:

- Svi su u Mostaru znali ko je Aleksa Šantić. Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, jal' na česmu. Rijeci razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantale, porezati bi se mogao kako su opeglane... Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je "Kara majka sina Ahmeta" uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek...

 

Kad sam se udala i došla na Carinu, u ovu kuću, prolazio je ov'da; tu su im na broju četeres' bile "Gusle". Vazda je bio u muškom društvu, a govorilo se kako mu prijatelji odsvukud dolaze. Ima jedna priča, pričala mi kóna s Luke, Almasa, rasle smo zajedno, nije od onih koja bi izmislila. Priča: kad se od Ćorovića trebao preseliti u Ćirića sokak, malo uniže od Lučkog mosta, prozori su gledali u avliju nekog od naših, znala sam i koga... Elenejse, vele da je Aleksa prije useljenja naredio zazidati prozore; ženska su djeca bila u komšiluku. Znao je šta je haram i to mu čaršija nikad nije zaboravila.

 

Lijepa Emina je posljednja "podigla" svog pjesnika sa samrtne postelje, februara 1924.godine. Čuo je, iz bašte, pjesmu. Sestra Persa i služavka Đurda su mu pomogle do prozora. Dolje, u bašti nad Neretvom, horovi "Gusala", "Hrvoja" i sarajevske "Sloge", pjevali su "Eminu"

 "Nisu me zaboravili, nisu me zaboravili" - jecao je teško, kroz suze, sjećala se Persa.

 

Emina je "otišla" u zimu 1960.godine. Niko ni od Eminine djece više nije živ. Aleksa se nije ženio, izrodio je samo pjesme. Eminino prapotomstvo živi rasuto svijetom. Aleksino skupljeno u knjigama. A pjesmi je ostalo da se pjeva... I nikad posijedi.

(izvor: http://old.barikada.com/vremeplov/mostarenje/2009-07-17_emina.php)

EMINA

 

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama.
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja, kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...

Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode.

S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste;
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
A meni se 'krenu bururet u glavi.

Zamal' ne posrnuh, mojega mi dina,
Al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'...

(Aleksa Šantić, 1903.godine)

Nakon drugog svjetskog rata, Mostarka iz Donje Mahale, Sevda Katica je dopjevala, a Mostarac Himzo Polovina otpjevao:

Umro stari pjesnik, umrla Emina,
ostala je pusta bašta od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
pjesma o Emini nikad umrijet neće.

 

Aleksa i Anka

Ovo je priča o pjesniku Aleksi Šantiću i njegovoj prvoj, nesretnoj ljubavi, Anki Tomlinović.

...viđa je prvi put u Ćemalovića ulici: pokušava s kaldrme podići plavokosa dječaka 5-6 godina, koji se bacaka i vrišti: "Pusti me, hoću na most!", a ona ga jednom rukom drži, drugom miluje po glavi i govori: "Ali, prije moramo kupiti kruh, zar ne?"

Nikad poslije nije bio načisto kako je smogao hrabrosti da priđe. "Mogu li šta pomoći, gospođice?" - "Ne treba, hvala. Evo se borim s Bracikom. Hoće na most da hrani galebove, a ne smijem ga pustiti sama. On ne umije da hoda, stalno trči. Nije vičan ovoj kaldrmi, padne. Onda me moji grde: nisam ga čuvala... Budeš li zločest - obrati se dječaku - odmah idemo doma i reći ću te tati!" Aleksa potapša dječaka po ramenu. "Ništa ti, momče, ne brini, galebovi neće pobjeći. Tek su došli, prezimiće kod nas." Dječak se podiže, držeći djevojku za haljinu i sakri iza njenih leđa. "Po govoru bih rekao da niste Mostarka?" - "U pravu ste, ali se navikavam da budem. Iz prijeka sam, kako vi ovdje kažete, iz Slavonije. Moj tata je Stjepan Tomlinović, fotograf, možda njega poznajete?" - pokazuje na tablu, preko puta: "Foto-radnja vl. Stjepan Tomlinović." - "Stanujemo na katu, iznad." - "A, vi ste gospodina Tomlinovića kćerka !? Tatu svi znamo, on je već Mostarac. Kako vas prije nisam sreo?" - "Tata je došao prije tri godine, mama, ovaj nevaljali i ja prije tri mjeseca. Ja sam vas viđala, stalno ste u žurbi, ili zapričani s društvom, nikog ne zamjećujete." Posmatra je dok govori. "Bože moj, kako je lijepa !" - pomisli, pa mu se ote: "Vas bih svakako primijetio." Obli je rumen. Prepa' se da nije pretjerao. "Dozvolite da se predstavim: ja sam Aleksa... Aleksa Šantić." - pruža ruku. "Vi se meni ne trebate predstavljati... Ja sam Anka, prezime znate." Kroz tanku, bijelu rukavicu osjeti toplinu ruke. Rukova se, bez stiska.

Nakon tog susreta danima stražari uz izlog Adžine magaze, pa kad ona naiđe, kao slučajno, naići će i on. Pita je kako se snalazi u Mostaru, je li našla prijateljice? Nova je, veli, u susjedstvu razmijeni koju riječ, prošeta jedino s Bracikom... A čula je da on piše stihove, voljela bi pročitati. Govori rumeno, a oči obara stidljivo, ljupko...

Sutradan joj je donio sveske Goluba i Nevena sa prvim objavljenim pjesmama... S nestrpljenjem je čekao sljedeći susret - šta će reći? Reče da je pročitala i to bi sve. O pjesmama - ni slovca. Razočaran je i povrijeđen.

A ona nailazi kraj magaze sve češće i u razgovoru se zadržava sve duže. Pozove je na predstavu "Vladislava" u Guslama. Mostarcima se predstava dopada, Mostarke najviše pričaju o Šantiću u ulozi Ivice. Stalo mu da ga ona vidi, možda bolje prođe nego s pjesmama. Našminkan i kostimiran, čekao je pred ulazom. Pojavila se s ocem.
- Nikad vas takvog ne bih prepoznala, gospodine Aleksa! Nasloni glavu na očevo rame, gleda ga mazno i smije se. Njen smijeh ga golica po srcu. Bilo bi mu drago da ga sačekaju poslije predstave, da čuje utiske, više zamoli nego predloži. Ona pogleda oca.
- Svakako, gospodine Šantiću, svakako! - prihvati Tomlinović. - Ja vam nisam neki kazališni znalac, ali moja Ankica se u kazalište razumije.

Uvijek se trudio da igra za publiku. Tu noć u prepunoj dvorani na Carini samo je Ona. Posmatra kako će popratiti koju scenu, hoće li pljeskati. Primiče se rubu pozornice da bi joj uhvatio pogled. Najrađe bi sišao u salu i šaptao joj u uvo. Obradova ga kad primijeti da i ona samo njega gleda i dok govori i dok statira. A plješće tačno na mjestima gdje predstava doseže dramske vrhunce i na onim za koje smatra da ih je najbolje odglumio. Kad se zavjesa spusti, trči u garderobu, žuri da presvuče, skine šminku. Spetlja se, zamal' ne pade: "Što si smotan, jadan, neće pobjeći!" Čekali su ga.
- Čestitam, gospodine Šantiću, izvrsno! - pruži mu ruku Tomlinović.
- Zbilja je bilo krasno, krasno! Nisam očekivala da ću nešto slično doživjeti u Mostaru. A vi ste nosili predstavu. Nisam bila sigurna jeste li Aleksa s Velike Tepe ili Ivica iz Bugarske. Svestran ste umjetnik, gospodine Aleksa.
Pohvala mu više godi od hvalospjeva u Bosanskoj vili nakon premijere.
- Nismo ni mi više nakraj svijeta, nova vremena stižu i u ovu čaršiju.
- To se dalo i večeras zamijetiti. - potvrdi Tomlinović.
Ona prasnu u smijeh.
- Ostalo vam je šminke na licu! - Izvadi maramicu, ovlaži vrhom jezika i poče skidati.
Trznu glavu, neprijatno mu pred Tomlinovićem. Ona povuče ruku. Tomlinović je gledao u nebo.
- Lijepe li noći! Nigdje nebo nije ovako krasotno kao nad Mostarom. Pokušao sam nekoliko puta fotografirati zvijezde, nije išlo.
- Tu smo isti, gospodine Tomlinoviću. Nikad mostarsku noć zapjevati da liči! - Pa nastavi: - Dobro je vaš tata rekao: vi se, gospođice Anka, razumijete u teatar.
- Koliko se razumijem, ne bih mogla prisegnuti, ali volim. I glumu i pjevanje obožavam.
- Oduvijek je voljela. Kako je koja kazališna ili glazbena grupa gostovala u Osijeku, morao sam je voditi. Čak sam je u Zagreb i Beč vodio. Šta ćete, gospodine Šantiću, prvo dijete, dugo je bila mezimica. Braciku smo dobili skoro jedanaest godina poslije Ankice. A nije mi kćer bez talenta. Ovo vam ne govori dičan otac, još u školi, u Osijeku, zamijetili su da je obdarena.
- A što gospođica Anka ne bi pristupila Guslama? Grehota je da talenti ne dobiju priliku da se pokažu i dokažu...
Tomlinovići su koračali ćuteći. On shvati.
- Istina, Gusle nose srpsko ime, ali su otvorene za sve. Evo, gospođica Milica Čović je naša prvakinja, a Dalmatinka je porijeklom, katolkinja. I njena mlađa sestra, Darinka, je s nama. Pa ni gospođica Kaliopa nije Mostarka... Njenog tatu, gospodina Odiseja Mavrakisa, opštinskog tajnika, sigurno poznajete... Grci su.
- Ja ne mogu sama odlučiti, šta tata kaže tako će biti.
Privi se uz oca i poljubi u obraz.
- Tata kaže šta ćera želi čuti. - obrati se Tomlinović Aleksi, a nježno prigrli kćer i uzvrati poljupcem u čelo.
- Znači li to: da?
- Znači: da! - radosno uzviknu ona, a Tomlinović potvrdno klimnu glavom.
- Hvala, gospodine Tomlinoviću, iz dna srca hvala! I ne slutite koliku ste čast učinili Guslama i Mostaru. I meni, dakako.
- Ja Mostar štujem i volim, zato sam ovdje. A u Gusle i vas imam puno povjerenje, gospodine Šantiću.
- Hvala, još jednom hvala!
- Mogu li već sutra pristupiti?
- Razumije se, već sutra. Proba počinje u šest uveče, a vi dođite bar sat ranije, da se upoznate s društvom.
Dopratio ih je do kućnih vrata. S Tomlinovićem se rukova. Anka mu pruži ruku. On se sagnu, poljubi. Rukavica je mirisala na lavandu.

Sutradan se pojavila na Carini prije pet. Dočekao je pred ulazom. Još niko od članova nije stigao, samo podvornik, Vaso Čakar, reda stolice. Upoznaje ih, pa sjedaju u posljednji red, na dno sale.
- O, Anka, kako sam sretan, kako sam sretan! - govorio je prvi put ispuštajući "gospođice", a ne ispuštajući joj ruke.
- Da znaš: ima neko ko je sretniji u ovoj sali.
Ne oslovi ga imenom, ne persira. Zanebesa mu se.
- Ne misliš na našeg Vasu? - okreće na šalu.
- Ne mislim na "našeg Vasu", znaš ti na koga ja mislim.
Krenu da je zagrli, na vratima se pojavi režiser, Ignjat Gatalo. Uvijek je prvi da provjeri je li sve na svom mjestu. Od kostima u garderobama, do rekvizite na pozornici. Pomakne nešto, siđe, sjedne, krivi vrat, razgleda, ponovo se penje i sve vraća na staro mjesto.
- Odličan je reziser - govori Anki - ali je do zla boga zakeralo.
To veče kako ko od članova ulazi, Aleksa predstavlja Anku. Pozdravljaju je srdačno, s dobrodošlicom, a mjerkaju s iznenađenjem i ljubopitljivo.
- Ne znam još jesu li Gusle dobile dobru članicu, al' sve mi se čini da je Aleksa našao ćustu curu - šapnu Ignjat Vasi.
- Šta ćustu, prećustu. Ja već vidim romansu! - prišapnu Vaso Ignjatu.
- Ti se, Vasa, kani metle i kante, a prihvati olovke i 'artije, piši drame! - vrti Ignjat glavom.

Na prvoj sjednici Društva Ignjat predloži da se novoj članici, Anki Tomlinović, da uloga u "Zidanju Ravanice". Prihvaćeno je jednoglasno. Ne zna se ko je radosniji, ona ili Aleksa. Zajedno dolaze i odlaze s proba. U pauzama su zajedno. Za jedne od tih pauza, zateče je samu u ženskoj garderobi. Prvi put zagrli, poljubi u kosu i obraz. Nasloni mu glavu na rame, dlanovima osloni na grudi. Strah ga da se pokrene. Ona podiže glavu i zagleda mu se u oči. Pune, poluotvorene usne, red krupnih, zdravih zuba, nosnice trepere kao krilca leptira. Krenu prema usnama, ona ga zaustavi, blago odgurnu:
- Nemoj sada, Aleksa, molim te, naići će neko.
S obje ruke ga pomilova niz lice, pa istrča. Bat njenih koraka niz hodnik čuje kao da Mladen Bošnjaković, dirigent hora, prebira po dirkama klavira.
- Smotala te Tomlinovićka pod svoje, prijatelje si zanemario! - govori mu Ata Šola. - Al' ljubav je ljubav, progledaćemo ti kroz prste.
- Pusti te priče, bolan Ata! Može li u ovoj čaršiji muško stati sa ženskom, a da nije ljubav. Nova je i u Mostaru i u Guslama, gledam joj pomoći da se odomaći... Može se i sa ženskom biti samo prijatelj.
- Svako veliko prijateljstvo između muškarca i žene, pobratime - javi se Dučić - na kraju bude ljubav.
"Duka je u pravu" - misli Aleksa u sebi, ali mu smeta nadmoćan ton u Dukinom glasu. "Mora li vazda njegova biti biber po pilavu?"

Zima je u Mostaru, kasno sviće, rano smrkava, stozuba bura harači čaršijom. Bez prijeke potrebe ne izlazi se na izvan, a on je svako veče sačekuje, doprati do Carine. U pauzama se ne odvajaju jedno od drugog. Probe traju do kasno u noć, a pred svetosavsku besjedu uvježbava i poseban repertoar; ostaju do ponoći. S proba je prati kući. Studen ne osjećaju, ne žuri im se. Razgovaraju o predstavi, a ona uvijek ima nešto upitati, primijetiti.
Već desetak minuta šapuću u mraku, pred kapijom. Drže se za ruke, pa počnu ljubiti. Ljube se dječiji nevješto, a grozničavo i bolno, kao da je posljednji, a ne prvi put. Ne da im se rastati.
- Mama čeka, neće na počinak prije no ja dođem, može izaći pred mene. - šapnu i on je pusti. Kad zamakne za kanat, čeka da razgrne zavjese. Nema te sile koja bi ga pomakla dok ne razgrne i pojavi se. Pokazuje mu rukom da ide, po micanju usana vidi da se smije, nešto govori. Ne čuje i ne miče. Kad mu otpuhne poljubac s dlana, uzvrati i krene na Brankovac. Okreće se, još je na pendžeru, šalje poljupce, maše maramicom. Po pola sata prelazi taj pedalj puta do ćoska prema Glavnoj. Posljednji pendžer u Ćemalovića ulici sklopi demire i utrne tek kad on zamakne.

Čarsija k'o čaršija. Svoj hljeb jede, tuđu brigu brine:
- Aleksa Ristin se spetlj'o s kuferašicom... Booome će šokica na Brankovac... Neka - neka, dok mu Adža ne dočuje... Šta Mostarkama fali, moja ti... Pjesnik i mahnitovina su dva brata rođena... i - sve grđe i gore.
On nit' čuje, nit' haje. Osim za susretima da je se nagleda, da joj se nadiše mirisa i napije očiju. Kad izmaknu pogledima, da je dodirne, zagrli, poljubi... Noću se zatvara u sobu, pali treću cigaretu, dvije već gore u pepeljari, i rimuje ljubav. Pjesmom će najjasnije reći. U kraj zime je napisao naslov: "Ako hoćeš", a stihove mijenja; kako god napiše nije zadovoljan. S prvim beharom, šalje Javoru. Primjerak s pjesmom stiže mu početkom maja. Mostar se pripremao na Đurđevdanski uranak. Majke, bake, tetke, strine, ujne vode kćeri na Babun i Djevojačku vodu da umiju lice. Ta voda daje ljepotu, pripovijeda se. Bolje stojeće porodice odlaze na Bunu. Šantići neće na uranak, na groblje će. Godišnjica je Ristine smrti. Dva dana prije majka Mara mu veli:
- Aleksa, sine, eto Đurđevdana. Zorom idi u crkvu, pomoli se ocu za pokoj duše, na grob otiđi, zapali svijeću. A s društvom idi na uranak.
Začudi ga mati, odbi.
- Idi, sine, ne možeš i sebe sa ocem zakopati. On to ne bi volio.
Razmišljao je cijeli dan. Hoće - neće. Uveče, kad Anku doprati do vrata, ne izdrža.
- Bi li ti, mila, išla sa mnom na uranak, na Bunu? Ustvari, na Bunicu. Selo je Buna, rijeka je Bunica.
- Znaš da bih, ali moram pitati tatu.
- Reci mu da svi iz diletantske i horske sekcije idu, nećeš biti sama. Ilko vodi tamburaše, biće pjesme i igre. Ako je po volji - dobrodošli su i tvoji. Iznajmili smo dovoljno fijakera, naći će se mjesta.
- Mama sigurno neće. Ona samo na mise ode, da se ispovidi, i za Božić smo išli na ponoćku. Nema društva, doma je. Kuha, pere, glača, a kad je slobodna čita il' hekla... Nekad me duša za mamom zaboli, ali ona kaže da joj sem obitelji i Boga niko i ne treba... Tata je već pozvan za Jurjevo kod nekog. Rijetka zgoda da je besposlen, obećao je Braciki da će ga povesti.

Svježe, rosno jutro razdanjuje nad Mostarom, a pred prostorijama hora na Suhodolini veselo društvo se smješta u fijakere. Ignjat je stigao prvi, na Katarinu Meštrović i sestre Čović, koje stanuju na desnoj obali, i na Atu, koji po običaju kasni, moraju pričekati. I Aleksa, koji je uvijek tačan, bio u crkvi, na groblju, kasni... Članice i članovi truckaju u odvojenim fijakerima. Bišće Polje, Ortiješ i sve do Bune pokriva pjesma i djevojački kikot.

- Gledaj čista neba, sokole! Sva je prilika da je lijep dan pred nama! - veli Ilko.

-Iz tvojih usta u Božije uši, moj Ilko! - uzvraća, pa pomjeri Javor koji ga žulja pod košuljom.

- Slušaš li ti, bolan, kako ove naše cure pjevaju? Bulbuli im nisu ravni. A ova mala Tomlinovića, em dobro glumi, em dobro pjeva. U subotu, na zabavi, pravo sam se iznenadio kako cura pjeva. Dobar si sa njom, dovedi je u hor.

- Dobro zbori brico, sve joj je bog dao! - obradovan je Aleksa. Iliju Ivaniševića, vođu tamburaškog orkestra Gusala, zovu Ilko, a privatno, po zanimanju: "brico"! On sve mlađe muške članove zove: "sokole"!

- Jašta ću, Ilko, nego joj predložiti, koliko danas. Ostalo je do nje.

- Neće baš biti da je sve do nje. Reci joj da bi vas dvoje mogli baciti koju u duetu, pristaće ona. Ti sa svojim širokim baritonom i ona sa sopranom, đe bi vam kraja bilo!

 "Ovo me i Ilko našao!" - ljutnu se Aleksa. Odbrusio bi mu nešto, "al' stariji je, dobar je čovjek, brico, taj muvi zlo ne misli."

- Kol'ko ono godina njoj bi? - ne pušta ga Ilko.

 - Sedamnaest... Skoro sedamnaest.

 - A tebi, sokole?

- Tačno za tri nedjelje od danas dvadeset jedna.

 - Taman! - namignu mu Ilko.

Na prostranoj livadi uz Bunicu, smještaju se ranoranioci. Ženske prostiru ćebad, serdžade i asure, raspakuju korpe sa hranom i priborom. Muški podižu tendu od šatorskih krila, zakucavaju u zemlju željezne nosače za ražnjeve, slažu drva i ćumur za roštilja. Par starijih već ispekli kafu, sabiraju se na meraji. Uz drveće, prekriveni stolnjakom ili pakpapirom, prislonjeni jaganjci na ražnjevima, pripremljeni za okrenut’. Par odraslih razvlači mlatove, peri udice, a neki već zabacuju u zelenomodru, brzu vodu, pod vrbama. Uz obalu potopljene gajbe s pivom, lozom, bocuni žilavke, sifoni sode i klakera. Djeca trčkaraju za leptirima, gonjaju se, ciče... Iz nekoliko bešika u hladovini dopire plač. "Ne gacaj po vodi, nalet te bilo, prehladićeš se!" - odjekuje. Djevojke su obučene praznično. U dimijama, haljinama, suknjama i bluzicama. Na glavi fesići s biserli kiticama i almazli granama. Neke s nizama dukata, neke s medajla i belenzuci minđušama. Nabijeljene su, nabakamljene. Crkveni praznici i uranak su prilike da ih momci begenišu...

Stiže par fijakera oficiriskih porodica. Posilni rasprežu konje, raspakuju. Oficiri stoje u krug, puše i, za ukus Mostaraca, "preglasno prdoklače na švapskom". Dame pod šarenim šeširima, u dugim, dezeniranim haljinama, šetaju livadom oslanjajući se na suncobrane.

 "Gledaj ih kako gegaju k'o usrane grlice, k'o da im je ovo babovina!" - došaptavaju se Mostarke. Oficirske dame ih ne razumiju, poneka ljubazno pozdravi: "Guten morgen!" S umilnim osmjehom i najljubaznijim tonom Mostarke odzdravljaju: "Guten morgen, Frau!", a u njedra dodaju "jebla mater švapsku!"

Društvo iz Gusala se smjestilo do pošumljene ade prema Kosoru, preko puta kola na Bunici. Tek pokoja članica Gusala je pokrivena. Anka je u dugoj roza haljini sa širokim pojasom oko tanka struka. Pojas je svjetloplav, iste boje sandale, pantljika kojom je povezala punđu i pletena torba. Aleksa je u laganom, bijelom panama odijelu. Skinuo kaput i šešir, zavrnuo rukave. S Ilkom, Ignjatom, Vasom, Atom i Dušanom Bilićem sklopio dugi drveni sto i klupe, pa sjede, puše i liskaju. Braća Pičeta, Stanko i Jovo, su za jednim, Risto Ćorović i Jefto Radulović za drugim ražnjem. Sunce je visoko odskočilo, livada vrvi, sve naokolo dimi. Dok krenu roštilji i okrenu jaganjci, nazdravlja se lozom, a mezi pršuta, plaha, sir iz mijeha, sudžuka i ćufter... S ruba ade krenu pjesma. Aleksa se osvrće, nema je.

- Zaboravi li ti, sokole, upitati Tomlinovićku za hor? Eno je kod kola.

- Nisam zaboravio, sad ću ja. - Zahvalan je Brici što mu nađe izgovor pred ostalima.

 Stoji pored vode, zagledana u kolo. Pod jutarnjim suncem kosa joj blista kao turban od starog zlata.

 "Ti si carična moja ruska... labudica... bijela breza moja..." - smišlja da joj kaže. Kad priđe, veli:

- Što si se osamila, bona?

- Slušam vodu. Naša Sava il' ćuti, il' muče k'o steona krava, a ova riječica teče kao muzika... I ovo se tako lijepo okreće.

 - Kolo?

- Jutros sam prvi put čula da tako zovu i vidjela ovako nešto. Čemu služi?

- Neko zove kolo, neko dolap, a služi za zalijevanje. Vidiš kako grabi vodu, pa presipa u kanal. Potočićima će u bašte, vinograde, voćnjake i njive - da napoji. I narod pije Bunicu. Bez ovog kola sve bi žeđ pomorila... Ovo je kolo Buni, što si ti meni !

- Šta sam ja to tebi?

- Sve si ti meni! Ti si pola mene. Bez tebe ja nisam cijel... Živ nisam.

 Ona se sagnu, spusti ruku u vodu.

- Jao, što je mrzla voda!

- Snjegovi se tope po Veleži, začas su u Blagaju, nekoliko kilometara do vrela nema.

- Može li se vidjeti Blagaj odavde?

- Čaršija ne može, ali kula Herceg-Stjepana i stijena iz koje Bunica izvire može, malo uzvodno, iza ade. Ovdje drveće zaklanja... Haj'mo prošetati, vrijedi pogledati... Preporuči tati da uslika, ubilo se za ajnzec - kartu.

- Šta će naši pomisliti: gdje smo?

- Muški su već okadili koju lozu, eno se hvataju u kolo, ko će o nama misliti?!

Čim su izmakli od pogleda, prebaci joj ruku preko ramena. Ona se privi. Koračali su bez riječi između vrbâ nad Bunicom, jablanâ i topolâ ade. Vesela graja s uranka je bivala tiša, a cvrkut ptica i žubor vode glasniji. Stigoše do rukavca Bunice što grli adu.

- Ako ćemo preko mostića, podaleko je, a ovdje je plićak, da te prenesem. - Što bi me prenosio? Ako ćeš ti okvasiti noge, mogu i ja.

 Sjedoše. Skida cipele, veže pertle, prebacuje oko vrata. Čarape u džepove, nogavice iznad koljena.

- Što gledaš u mene? Okreni glavu da skinem čarape i zakačim haljinu!

- Bojiš se da ti vidim noge?

 - Ne bojim se, nego me sram.

 Volio bi, a ne smije spustiti pogled. Obuhvati je oko struka i zakoračiše u vodu. Na pola Bunice ledena voda zapljusnu ga iznad koljena. Podiže je u naručje, iznese na obalu. Leđima razmaknu vrbe i spusti na zemlju. Dočeka ih livada sva pod cvijetom, par olistalih vinograda prema Kosoru, a u daljini, nad odsječenom, cvenkastom liticom, kula Herceg-Stjepena. I nekoliko orlova što plove čistim nebom nad Blagajem.

- Eno kule, mila. A dolje, pod liticom, iz živa kamena izvire Buna.

 Nasloni se uz njega, preksrti ruke na grudima.

- Bože moj dragi, što je krasno! Ovakvog krajolika kod nas doma nema... A ovo cvijeće, ovo je Vilerov goblen... Vidi one ptice kako lete..

Odbaci torbicu, pa zaleprša. Jednu ruku podiže, drugu spušta, a njen smijeh je hiljadu srerbnih zvončića... "Imitira orlove, ona zbilja može poletiti, sve može!" - zadivljen je. Rubovi haljine ostali zavučeni za pas. Zaslijepi ga bljesak bedara, golih, ružičastih listova, peta što k'o zrele breskve pepaju po travi. Teške grudi poigravaju, otimaju ispod haljine...

 Nakon vječnosti il' nakon trena, nije siguran, pritrča, stegnu ga objema rukama, ljubi po obrazu, vratu, nosu, ustima... Pažljivo je spušta u travu. Lijevu ruku podmeće pod glavu, a tijelo joj polaže na pola raskopčanog kaputa... Leže jedno pored drugog bosonogi, on s pantalonama iznad koljena, ona s rubovima suknje za pasom. S onu stranu ade povjetarac nanese pjesmu. Ne čuju... Sputan je, jedva iskobelja desnu ruku iz rukava, odmiče se na travu, a nju nježno podiže, pa čitavim leđima položi na kaput.

- Još je zemlja vlažna, prehladićeš se.

 Podlakti se i posmatra je. Zadihana, leži sklopljenih očiju. Duge, tamne trepavice s pozlaćenim vrhovima, pramen kose oteo se iz punđe. Poljubi je u čelo, neposlušan pramen ušuškava na mjesto, a drugom rukom otkopčava košulju. Ona otvori oči:

- Šta to radiš, Aleksa!? - U glasu joj zatreperi strepnja i strah. Pokuša se podići.

- Ma ne boj se, bona, donio sam ti nešto.

 Vraća je na kaput, iz njedara vadi zgužvan Javor , presavijen na strani gdje je pjesma.

- Čekao sam da budemo nasamo, da ti pokažem.

- Mogu li ja pročitati?

- Što ne bi mogla, tvoja je.

Čita naslov: "Ako hoćeš..." , pa onda potpis: "Aleksa Šantić" . Dok čita, miče usnama. Kako spušta pogled niz redove, sve blaženiji osmijeh umiva joj lice. Uzdahnu, sklopi oči.

- A bi li mi ti sada pročitao?

- Ne trebam čitati, znam napamet.

 Spusti mu glavu na razgolićena prsa, osjeti njegovu ruku na kosi. Miluje je polako, pa poče:

"Ako hoćeš da o zori
pjevam tebi pjesme moje,
oj, ne bježi sa prozora,
da ja gledam lice tvoje.

Ako hoćeš da ti pjevam
o sunčanom toplom sjaju,
oj, pogledni okom na me,
divotanče, mili raju.

Ako hoćeš da ti pjevam
onu tihu nojcu milu,
razvij tvoju gustu kosu -
mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
miris divnog pramaljeća,
oj, razgrni njedra bijela –
da udišem miris cvijeća."  

Ruka, na kosi, umiruje je, a otkucaji srca i tamni glas koji čuje kako mu začinje u grudima, uzbuđuju. Svaka riječ je razgolićuje i draži, padaju po njoj vrele i vlažne kao njegove usne. Slatka srs joj zače u stegnima, mili uz stomak, prsnu i razli u grudima...

"Il' ako ćeš pjesmu moju
o izvoru slasti bujne,
hodi, hodi na grudi mi,
da ti ljubim usne rujne"

Kad zaćuta, ona ne otvara oči, traži ga rukama. Želi ga pod kožu, u krv usisati, nek’ zauvijek ostane samo njen. Povuče ga na sebe, usnama mu traži uho i šapće:

- Hoću! Hoću, jedini moj!... I sad i za vječnost, hoću!

 Njeno čvrsto tijelo zapahnu ga mirisom zdravlja i lavande. Milovao je po licu, ustima, niz leđa... Nije se opirala. Odjednom mu se učinu da je prestala disati. Prepade se. Poljubi je u vrat. Glatka, rumena koža se naježi. Ljubi je po vratu, klizi po licu, zaustavi na usnama. Otvoriše se. Ruka mu se ote pod haljinu, ispod grudnjaka. Pupoljci ruže s vrha dojki rascvjetavaju mu kroz dlanove...

 - Nemoj, mili, molim te. Mene niko prije tebe nije cjelivao, akamoli... Nemoooj! ...

 Prenu ga njeno "nemoj!", jecaj je i vrisak. Ražali se, povlači ruku...

- Nemoooj! - Zaustavi mu ruku, vraća pod grudnjak i objema rukama pritišće i čuva na grudima. On drugom krenu niz leđa, mora otkopčati grudnjak. Ne može naći, smeo se. Ona se izmigolji, podiže.

- Neka, ja ću!

 Raskopča dugmad. Haljina kliznu do struka. Obla, puna ramena, a između dojki, zarobljenih grudnjakom, zasvijetli krst na tankom, zlatnom lančiću. S krsta ga je posmatrao filigranski izgraviran, raspet Isus. Bi mu nelgodno. Ona skida lančić, zadihana:

- Ovo je bakin poklon...Čuva od uroka i grijeha.

 Lančić spusti u torbu iz koje vire plave potpetice i čipkan obrub bijele čarape. Ruke joj se izgubiše iza leđa. Otkopča grudnjak, prebaci preko torbe. Žmire i jedno i drugo. Slijepački, traže se rukama. Kad se nađoše, stopiše u bijel zagrljaj. Ostaše na tren tako. Meko je spusti na kaput.

 Otvarala se pod njim mirisna i rosna kao jutarnji cvijet...

Ležali su na domak jablana ade, nagi pod nebom. Ne usuđuju se da progovore.

- Šta smo ovo uradili, Aleksa? - plakala je.

- Postali jedno! - briše joj suze usnama. Ljubi je ispod očiju, po trepavicama... Smirila se. S druge strane ade vjetar nanese pjesmu.

- Otpjevaće nama hor Gusala, mila moja, "Što u dvoru žubor stoji".

- Nisam nikad čula tu pjesmu.

 - Nisi ni mogla. Pjeva se samo u svatovima.

- To ti hoćeš reći da ćeš...

- ...ženiti te! To ti želim reći... Meni, mila, života bez tebe nema!

 Sklupča mu se na grudima. Ne zna koliko su ležali tako, dok se ona ne javi:

- Zažmiri sad!

- Što?

- Okreni se i zažmiri! Hoću da se obučem.

 - To je tebe stid ?

- Sramim se i tebe i sebe. Još će me veći sram pojesti ako naši šta zamijete. ...

Podigne je u naručje, nosi preko Bunice. Na pola zasta.

- Boga ti, Anka, što ništa ne reče kad ti prve pjesme dadoh da pročitas?

 - Jer me nije bilo u njima.

- O, ti... - Zausti, a ne dovrši.

Kad su se vratili, društvo se okupljalo oko stola s kojeg se puši vruća jagnjetina i miriše somun ispod sača.

- Gdje se, ti pobratime, izgubi ? - dočeka ga Ata.

- Šetah okolo s Ankom, zadržasmo se s nekim oficirušama. Anka im nešto objašnjavala na njemačkom.

- I njemački špreha!? Morao je katolički bog biti dežurni kad su se dijelili talenti.

 Vidi po podsmješljivom izrazu Atinog lica da mu ne vjeruje i sprda s njim, a šta će mu?

Sunce zamaklo. Iznad Huma ostavilo krvav trag. Na livadu, uz Bunicu, spušta se jato crnih vrana. Posljednji fijakeri s Bune su Gusala. On sjedi do Ate, licem prema Ignjatu i Vasi. Ilko stisnuo futrolu s primom među noge, do kočijaša. Cure ne pjevaju, al' Vaso Čakar i Ignjat vezu jednu na drugu.

- Dobro su namireni ! - šapće mu Ata... Ne čuje ga. Još je s onu stranu ade.

- Šta bi s Tomlinovićkom? - presječe ga Ilko.

 "Ta, nije nas valjda neko vidio!?" - izbezumi se. Ne zna šta odgovoriti.

- Što si zanijemio, sokole! Pitah šta reče Tomlinovićka. Hoće li?

- Hoće, hoće!

-Znao sam ja da hoće, ako je ti pitaš... Već vas vidim u duetu. - zadovoljan je Ilko. Kad se okrenu, za sebe će: "Blentava li si i lijepa, pusta mladosti!"

- Vidi, brice, i on se namirio! - smijulji se gazda-Jovin kočijaš. - Ko mu sutra prvi sjedne na stolicu, nek' halali uvo!

 Maj u Mostaru liči na jedan od minulih majeva. Aleksa zorom dolazi u magazu. Minuti su mu sati. Samo da se kutariše teftera i dočepa proba.

- Šta je ovo, Aleksa? - gura mu Adža narudžbenicu pod nos. - Rekoh li ti lijepo 2000 kila brašna, a 200 šećera ? Sve si pobrk'o! Pa mi 2000 kila šećera ne možemo prodati za dvi godine!

- Omaklo mi se, Adža, oprosti.

- Ovo još i mogu. Al' ono što čaršija priča da ti se omiče, sauliši de malo!

- Ma, batali čaršiju. Dokona, pa priča!

- Ništa čaršija iz malog prsta ne isisa. Ono što čaršija priča il' je bilo, il' će biti. A ti - pamet u glavu!

Na Carini počele pripreme Lazarevićevih "Prijatelja". On glumi doktora Stanislava, ona Jelisavetu. Nakon prve kostimirane probe, Vaso veli Ignjatu:

- Odlično glume, Ignjate! Čaršija će pasti na guzicu kad ovo vidi. Samo, k'o da u ljubavnim scenama malo prećeruju. K'o da nije gluma, već zaprave.

- Kani se, Vasa, tako ti boga! Glume kako treba. Publika će vjerovati, a to je najvažnije.

 Anka počela i u horu Gusala. Sad šest večeri sedmično s proba odlaze zajedno. 27. maja mu je 21. rođendan. Poslije porodičnog ručka na Brankovcu, čeka ga na Suhodolini. Šetaju do Opina. U voćnjaku, na domak Puzića čardaka, stali pod trešnju. Ona ubere jednu, stavi među usne.

- Sretan ti rođendan, mili!

 Prepolove trešnju ustima. Pa još nekoliko. Ubrljani, sjednu. Ona iz torbice vadi paketić u zlatnom papiru, s pantljikom. On otpakuje. Tamnomodar svileni šal i džepna maramica. A u uglu, izvezena dva bijela, isprepletena "A".

- Oh, ti, jedina moja ! - ljubi je i spusti na travu. Raskopčava puce po puce.

- Gdje ti je lančić, mila?

 - Puk'o, stalno zaboravim odnijeti na opravak.

 Sladak okus trešnje lijepi im usne. Oslača im se...

Ljubili su se to ljeto po Barama, na vrelu Radobolje, u Gostinoj šumi, uz cimske vinograde...

- Ovaj se tvoj - veli Adža Mari - spanđ'o sa šokicom!

 - Ne d'o dragi bog! - prekrsti se mati.

- Nije do boga, do njega je. Nego ćemo ga spremiti u Beč, po nabavku, nek' malo o'ladi. A njoj, izgleda, drago muško, uspalila se, valjda će nekog naći.

Početkom novembra je otputovao. Na Adžinu adresu stižu pisma s cijenama špirita i ulja i poimeničnim pozdravima za porodicu. Na Ankinu sa zavjetima ljubavi "dovijeka". Iz Beča se vraća u decembru. Ne osjeća se dobro, ali čim se izljubi sa svojima, ostavi kofere, trči na probu hora. Nakon probe drže se za ruke, gledaju bez riječi. Kad je doprati do kapije, poljubi. Ona osjeti da sav drhti, tijelo i dah gore, zanese se.

 - Aleksa mili, ti nisi dobro? - zabrinuta je.

- Ma, ništa, umor. Od Trsta do Makarske bura. Još sam na brodu, manta mi se.

 Te noći spopade ga groznica. Bunca. Pozovu doktora Manusia.

- Teška prehlada. Upaljene bronhije, oba plućna krila. Čim temperatura padne, trebao bi negdje uz more, da se ne bi u nešto gore izrodilo! - savjetuje Manusi.

Oporavljao se teško. Obilaze ga iz Gusala . Mali Ćorović mu dolazi svaki dan. Donese pisamce, pozdrav od Anke. Od povratka iz Beča nije je vidio, a pred pravoslavnu Novu, ušuškan u ćebad, otputovao je u Dubrovnik. Na adresu u Ćemalovića ulici svakih nekoliko dana stižu roza koverte. Adresirano je latinicom. Ona ujutro čeka pred kapijom kad ce naići poštar, zatvara u sobu i čita. Kad pismo okasni, čita stara. Na probama je redovna, "al' nije više ona Anka", govore.

Vratio se krajem marta 1890. Kao i poslije Beča, trči na Suhodolinu. Prolaznici ga gledaju začuđeno. Banu u po probe. Stoji na vratima. Hor zaćuta. Mladen se okrenu, vidje ga. "Toliko za večeras", veli. Članice silaze u salu, ona se skamenila, ne miče. On prođe salom. Pope na pozornicu. Zari joj glavu u kosu, zagrli. Sami su na sred pozornice.

- Oh ti, mila moja! - čuju kako tepa. Ona mu se utopila u zagrljaj, srami se podići ruke. Kao da je Mladen dirigentskom palicom dao znak, salom se prolomi aplauz. Proba nije nastavljena. Na putu do kuće, plakala mu je na ramenu. Ni riječi nije progovorila. Pred kapijom joj uzme lice među dlanove, zagleda u oči i veli:

- Ovo, mila, ne može više ovako. Hoćeš li se udati za mene?

 Ne odgovara.

- Anka, ljubavi, hoćeš li se udati za mene?

- Znaš da hoću. Od uranka lani, i još od prije, tvoja sam... Samo tvoja i Božija mogu biti. Ne budem li tvoja, zarediću se. Ali...

- Nemoj sada nikakvo ali, molim te. Sutra ćemo se naći, nedjelja je, razgovaraćemo o svemu.

 - Idem sa svojima na misu ujutro.

- Popodne ćemo. Čekaću te ispod naše crkve u pet. Idi sada spavati, odmori... I sanjaj me.

- Sanjala sam te svaku noć za ovih šest mjeseci... Ne ostavljaj me više nikad! ... Nikad!

Sutradan, u predvečerje, sjede na Stolačkoj gredi, zagrljeni. Dugo hvataju dah. Sunce lijeno klizi za brdo, nad vrelom Radobolje.

- Šta bi tvoji rekli ako bih došao da te zaprosim?

- Mama bi rekla: ne! Čula je već za nas dvoje. Korila me, plakala... Tjerala da se ispovidim. Ona je iz vjerničke obitelji. Ujak je svećenik, starija tetka se zaredila sa šesnaest. Bojim se i pomisliti kako bi te dočekala.

 - A otac?

- Ne znam. Tata je uvijek dobar prema meni. Što poželim, ispuni. Vjernik je, ali je drugačiji od mame. Olakotno je da nismo preko Save. Tamo ni tata ne bi pristao zbog obitelji, pučanstva... A ovdje, ne znam? Tata je davno zamjetio da je nešto među nama, ali nikad nije prigovorio... A što bi tvoji rekli?

- Šta bi moji rekli, Adža mi je već nekoliko puta rekao. Bolje da ti ne prepričavam.

- Da bježimo nekud?

- Gdje? Od sudbine se ne može pobjeći.

- Hoćeš reći da nema nade za nas?

- To nisam rekao. Daj mi, molim te, malo vremena. Adža je odlučio da se očeva zaostavština podijeli. Biće nešto kruna, nakita... Dio kuće na Brankovcu je moj. Kad se to sredi po sudovima, staću na noge. Onda ću im reći. Adži mogu izaći iz hatora, nije me rodio, ali majke me strah.

 Zaćutali su. Sunce je zamaklo. Iz Južnog logora zamrije zvuk trube vojničkog povečerja. S minareta poče jacija. Mostar je meko tonuo u tamu.

 - Kad bih ga znao smanjiti, smjestiti u desetak strofa, bio bi Mostar "Pjesma nad pjesmama" iz Biblije... Bio bi lijep kao ti! - reče pokazujući u dolinu.

Više se ne kriju. Šetaju gradom. Ponekad je moli da ga uzme pod ruku. Neće. "Radović" mu objavljuju prvu zbirku pjesama 1891. Nosi joj tek ukoričen primjerak iz štamparije. U bašti, kraj Radobolje, nešto joj čita, nešto govori napamet.

 "Oh, pa spavaj tu na moje grudi,

 glavom kloni, zaboravi svijet,

štitiće te, dok zora zarudi

 ljubav moja i heruvim svet."

- Kome je ovo?

- Sve su ljubavne tvoje, zar se ne prepoznaješ!?

- Baš sve?

- Sve do jedne. Znaš, mila, ja nemam tu pamet da izmišljam pjesme. Sve što napišem kad pomislim na tebe - pjesma je. A na tebe vazda mislim.

U magazu sve rijeđe svraća. Na Brankovcu prespava. Svaki slobodan tren su zajedno. Žeđaju jedno za drugim, izmaknu iz grada. Većeg svijeta od udvoje, čini im se, nema...

Zima 1892. poče rano, a potraja dugo. Sjeverac s Čabulje, Čvrsnice i Prenja zatrpa Mostar snijegom. Kad se snijeg diže, okrenu kiša, s burom. Kako pada, tako mrzne. Mostar, okovan ledom, leži u kristalnom kovčegu. Drveće , noću, eksplodira. Pred zoru, poprši snijeg. Ujutro, slomljene grane leže na ledu.

- Ovo je Kutuzov prošao kroz Mostar - govori mu Duka. - Liče mi ove mrtve grane na smrznuta trupla Napoleonovih grenadira nakon Borodina, u zimu 1812.

- Tužno za pogledati, pobratime! - veli Aleksa.

Tek početkom aprila, ogrija. Osu behar. Bježe u Bare, u bašte kraj Radobolje... Opijaju ih prve proljetnje tercine. Ženidbu, već dugo, ne pominju. Vraćajući se u čaršiju, jedne nedjelje, iznenadi je.

- Večeras ću reći Adži, pa šta nam dragi bog da!.

 Pođe, ona ga uhvati za ruku.

 - Reci svojima: spremna sam i vjeru promijeniti.

- Ne treba to, mila Anka. Ja tebe ljubim sa svim što si. I s tvojom te vjerom ljubim.

Zateče Adžu, čita novine. Ljuljuška se u visokoj stolici, na koju niko sem njega ne smije sjesti, i čita. Čuo ga je s vrata, ali sjedi u stolici, "kao na prijestolju" pomisli Aleksa. Ni pogledao ga nije.

- Striče Miho, glava si kuće, tebi moram prvo reći.

 - Reci!

- Ja sam riješio da se ženim.

- Ženi!

- Anku Tomlinović ću ženiti.

 Adža sklopi novine, spusti na sto. Prvi put ga pogleda.

- Može, sinovče!... Može, al' u predstavi Gusala. Nek' ti Ignjat nađe komad sa svatovima, pa ženi... A da će šokica na Brankovac, to izbi iz glave!

- Šokica nešokica, ja ću je ženiti. Ne ženi se Brankovac, ja se ženim.

 Adža se podiže sa stolice. Priđe mu, podiže na prste i gleda ga odozgo.

- Slušaj ti, Aleksa, i utuvi jednom za vazda. Otac ti je, pokoj mu duši, kutarisao, a meni ostavio u amanet da od vas napravim ljude. Bog mi je svjedok, sve sam pokuš'o. Od Pere sam dobrog Šantića istes'o, od Save nako–nako, ova dvojica su još djeca, a od tebe - ništa! Sve sam ti kroz prste progled'o, al' da krv Šantića opoganiš, e, to nećeš, da si mi na oči iskap'o. Jesmo li poravnali?

- Ništa mi nismo poravnali, striče! Ništa! Šta ti hoćeš od mene? Da oženim sakatu nerotkinju, koju ćes ti amenovati, jer je Srpkinja i bogata? Onu brkatu igumaniju iz Žitomislića da oženim, jer moli deset očenaša dnevno, a Anku koju volim više od sebe da ostavim, jer se ne krsti, nego križa s više od tri prsta...?!

 Adža poblijedi, podiže ruku. Trese mu se teška, koščata šaka nad njim. "Sad će me udariti" - pomisli Aleksa. Prvi put u životu ne bi ga strah strica.

- Udari, striče, udari! Ja sam na bol ogugl'o. Šta god uradim - ne valja. Pjesme su mi pjesmuljci, gluma je glumatanje, ne guslim po djedovski, nego gudim violinu, odijevam se po švapski... Pustite me da živim svoj život, ja sam ono što sam, a ne ono što bi ti htio da budem.

 Adža spusti ruku, unese mu se u lice. Govori sipljivo. Dah mu zaudara po duvanu i saranseku.

- To je meni hvala što se nikad nisam oženio, što sam, umjesto svog poroda, vas podiz'o... Sram te i stid bilo, Aleksa! Kupi mi se očiju, izrode Šantića!

 Adža se okrenu i skljoka u stolicu. Ohrabren, Aleksa nastavi:

- S kojim pravom ti i čaršija branite srpstvo i pravoslavlje od mene? S kojim pravom glumite Božije poslenike na zemlji?... Boga glumite? Da meni u Guslama ponude ulogu Boga - odbio bih, prevelika je za raba njegovog. A sam sebi dodijeliti ulogu Boga - pa još biti nepravedan - smrtni je grijeh... Razmišljaš li ti, striče, i tvoja čaršija, da vam je jednom pred Stvoritelja stati? A njegovi su kantari pošteniji od vaših... I onih po magazama i onih po dušama...

- Izdiri, kupi mi se s očiju! Eno ti matere, ona te rodila, sa njom raskusuraj. A ja sam s tobom vo vjeki vjekov - završio! ... Vo vjeki vjekov!

Dok se penje uz basamake prema majčinoj sobi sjecnu ga misao da ih je u toj sobi sve na svijet donijela. Persa mu se javi, ne odgovori. Kad mu vidje izraz lica prepa' se. Strči niz stepenice. Vrata Adžine sobe su otvorena. Oslonio se laktovima na sto, podnimio glavu. "Adža" - zovnu ga. Ne pomjeri se. "Nešto se strašno moralo dogoditi" - pomisli, pa bosonoga istrča preko kapije, okrenu nizbrdo prema magazi, da zove Peru. Ne bi ga. "Svaki čas će gazda-Pero, izašao je poslom" - veli najstariji kalfa... Nakon pola sata Pero je uletio na Brankovac. Vrata sobe otvorena, mati leži na krevetu, Aleksa iznad nje, doziva je. Majčine usne modre, lice voštano, raskopčana košulja, jedna noga beživotno visi preko ruba kreveta.

- Limuna, kocku šećera, vode! - sabrano naredi Pero Persi. - A ti, Aleksa, trči po Manusija!

Doktor je došao za petnaestak minuta. Pero, Persa i Staka su stajali oslonjeni na ogradu basamaka, Jakov poče da plače, Jeftan se pridruži. Save nije bilo... Kad je izašao, Manusi zamoli da opere ruke. Persa mu posu. Dok briše, govori Peri i Aleksi.

- Nisam siguran, ali sve upućuje na manji infarkt... Srčani udar... Istrošen organizam, moraćete je poštediti svih kućnih poslova, posebno uzbuđenja. Odrasli ste obojica, mogu vam otvoreno reći: nije dobro. Ovaj put je bog spasio. Srce udara najviše triput. U mojoj praksi ne pamtim da je neko preživio treći... Svakako bi je trebali dovesti u bolnicu, da detaljnije pregledamo i da nam je jedno vrijeme na oku.

Mara nije htjela u bolnicu. S Perom je razgovarala nasamo.

- Mati veli da joj je pozlilo iznenada, da si se slučajno zatekao, ali mi je Adža ponešto i drugo rekao. Brat si mi, Aleksa, od vas pod ovim krovom ja bližih na svijetu nemam. Kumim te bogom svevišnjiim i krsnom slavom, ne ubijaj nam mater. Ubiješ li nju, sve ćeš nas pobiti. Svi ćemo tebi na dušu. Pa nećeš, valjda, Jeftana i Jakova, tek su se materi sa sise skinuli, ostaviti siročićima.!?

Zatvorio se u sobu. Danju Persa donese hranu, ne dira. Noću hoda po kući i avliji, kao duh. Cigareta na cigaretu, ćuti. Čak ni Jeftana i Jakova ne primjećuje. I Adža se zatvorio. Ispisao testamenat. Sva pokretna dobra i usteđevinu, a podosta je toga, zavještava Peri. Ponešto, sitno, ostalim. Aleksu, u testamentu, stric Miho riječju nije pomenuo.

Anku je sačekao uveče, poslije probe hora na Suhodolini. Potamnio, neobrijan, oči upale, teški, modri podočnjaci... Rub nausnica požutio od duvana.

- Ja ti, Anka, moram reći...

- Znam! ... Ništa mi ne trebaš govoriti... Sve znam!

 - Kako znas?

 - Znala sam oduvijek.

- Pa, što si onda...?

- ...Čuvala san. Lijepo smo sanjali, mili. Bude ljudi, pa prožive život stalno budni, svezani za zemlju. Nikad ne polete... Onako lijepo kao oni orlovi nad Blagajom.

 U lijevoj ruci je bolno stiskala lančić s križem. Zasječe joj dlan, kao nožem. Desnom ga miluje po kosi, po licu.

- Ti znaš da sam ja samo tebe...

- Pssst! - Stavi mu prst na usta. - Oboje sve znamo. Ja tebe, Aleksa, nikad neću izgubiti. Nemoj ni ti mene.

- Dok živim...

 Opet mu ne dâ da završi, stavi prst na usta.

- Sav se treseš, idi kući! Smanji cigarete, vidi kako su ti prsti žuti! - Nasloni lice na njegov dlan. Osta malo tako, prope se na prste, poljubi u čelo.

 "Ljubi me kao da sam dijete" - pomisli on.

- Nek'’ te dragi bog čuva, mili moj!

 Pokuša je privući, poljubiti. Izvuče ruku.

- Nemoj! ... Zbogom, divotanče moje! - nasmiješi se i pođe.

 - Otkud joj "divotanče?!" ... To ona iz "Hoćeš li...?", sjeti se. Htjede joj još nešto reći, zovnu: "Anka!" Sam sebe ne ču. Njena duga, vitka silueta utopi se u modru noć, kao u Neretvu...

Kad se sedam dana kasnije pojavio na probi, nije je bilo. Nikad je više nije bilo. Zaobilazio je Ćemalovića ulicu. Nekoliko puta odluta mislima i zateče se pred njenim vratima. Demiri na pendžeru su bili sklopljeni... Nakon par mjeseci ču Darinku Čović kako šapuće društvu na Carini: "Ima Anka novog momka, zajedno dolaze na mise. Dalmatinac je iz..." Kad primijeti Aleksu, zaćuta.

Ankino ime Aleksa u društvu nikad nije izgovorio. U Guslama i među prijateljima je vladao prećutan dogovor da je pred njim, ni oni, ne pominju.

- Nije te dugo žalila Latinka! - negdje u jesen, kao uzgred, dobaci mu Pero. - U nedjelju joj prođoše svatovi. U Kaštele se udomila. Nije mala ni naivna, po što se prodavala. Đuvegija joj, vele, u banci radi. A jel' u banci, pun je para k'o brod.

Godine su oticale Neretvom, nepovratno. Ime Alekse Šantića u Bosni i Hercegovini, pa i preko Drine, izgovralao se sve češće i sa sve više uvažavanja. U Mostaru ga stariji, ugledni građani sve tri konfesije, prvi pozdravljaju. U magazu svrati na kafu, da popriča s Perom i Adžom. Prošlo ne pominju...

 Posvetio se Guslama i pjesništvu. Staro društvo ne mijenja. Ata, Sveto, Jovan... Ata i Jovan jedno vrijeme izbivaju na školama, najčešće je s mladim Svetozarom Ćorovićem. Sveto je duhovit, jedino mu on izmami osmijeh. Kad se Ata i Jovan vrate, pokreću Zoru.

Djevojke, Aleksa, nema. Noćima, još uvijek, za Ankom uzdiše. Starog Tomlinovića često sretne. Popričaju, ali Anku nikad ne pominju...

Bracika i Danica 

Na Starom mostu, jedne zime, djeca i odrasli posmatraju galebove. Bacaju komadiće hljeba. Zastane i on, posmatra. "Sirotinja mostarska bi i zadnji zalogaj s pticama podijelila", razmišlja. "Ima ovaj Mostar dušu!"

- Dobar dan, gospodine Šantiću! - prenu ga uglađen glas. Na ogradu se nasloni lijep plavokos momak, porumenio od studeni.

 - Dobar dan!

- Sjećate li se vi mene, gospodine Šantiću?

 - Bogami, ne mogu!

- Ja sam Bracika... Ankin brat. - govori. Kruni zemičku i baca galebovima.

- Porastao si, momčino, nisam te poznao... Još hraniš galebove...Rekoh li ti da neće pobjeći?

- Svake zime hranim, ostalo mi to... Samo što više ne trčim i ne kliže mi se. Sjećate li se kako se Ankica srdila?

 Aleksa se nasloni na ogradu, zagleda u vodu.

- I ljeti ih hranim. Ferije provedem kod seke u Kaštelima... Pita me šta ima u Mostaru, o Guslama. I za vas me pitala, viđam li vas... U Mostar, od kad se udala, nije dolazila. Nešto joj se Mostar ne mili... A i zauzeta je, dvoje djece je rodila... Ličim li vam na ujaka?

 Mio mu taj brbljiv momak, a ne zna šta da mu kaže.

- Izvini, žurim, čekaju me... Tatu, doma pozdravi.

 Krenu... Nakon nekoliko koraka zasta, osvrnu se. Bracika stoji i gleda ga.

- Pripazi, momčino, zaledilo je!

- Ništa vi ne brinite, gospodine Šantiću, ja sam pravi Mostarac! - smije se...

Po Mostaru puče priča kako mladi Tomlinović ašikuje s učiteljicom, Danicom Blagojević, koja se prije godinu vratila iz Sombora. Tamo su Mostarke i Mostarci završavali preparandiju. Blagojevićka je dolazila na probe sa Sofijom Kovačević, obje su završile u Somboru, rade zajedno na srpskoj ženskoj osnovnoj školi i druže se.

- Ćusta je i pametna cura, Blagojevićka, al' šta će joj onaj šokac!? - žuga čaršija. Kad Aleksa naču, smuči mu se.

S proljeća, pred rat, okupilo se društvo u Ćorovića avliji. Bistre politiku. U neko doba dotrča Đurđa, sva usplahirena.

- Nesreća, nesreća! - hvata se rukama za glavu.

- Počeo rat!?

- Ma, kakav crni rat!? Tomlinovića fotografa sin se objesio. Sinoć otišao kod Blagojevića da prosi Danicu, zaharlaisali ga s vrata. Mati ga jutros našla, visi na dovratku.

 Aleksa je ustao, i bez pozdrava se izgubio. Na ručak, kod Perse, nije došao. Popodne, sav u crnini, pojavio se na kapiji Tomlinovića. Dačeka ga nepoznat čovjek. Krenu ispred njega, uz basamake. Dok se penje, silaze Ignjat, Vaso i Ilko. Ilko rubom maramice briše oči. Spusti mu ruku na rame i veli:

- Grehota, sokole, grehota! ... Ovo je prokleta čaršija!

 Aleksa razmišlja šta reći kad uđe. Pozdraviti sa dobardan - kako će - crn im dan? Ne bi mu smetalo da kaže "Faljen Isus" - al' zvučaće lažno. Odluči da ništa ne kaže. Kad zakorači u sobu, utihnu razgovor, svi ga gledaju, muškarci pozdravljaju klimnuvši glavom. Zapahnu ga miris svijeća, duvanskog dima i kafe. Desetak ljudi stoji, nekoliko starijih žena i jedan svećenik sjede na sećijama, svi u crnini. Sofiju, učiteljicu, drúgu Daničinu i Darinku iz Gusala, vidje. Pod raspećem, uvrh sobe, na visokoj drvenoj stolici, žena. Žuto lice, oči mrtve ribe, ruke prekrižene u krilu. Pomjera prste, prebira drvenu krunicu. Na rub stolice, sa strane, oslonjen Tomlinović. Dok im prilazi, žena gleda kroz njega ukočenim, staklenim pogledom. Kad se približi, pruži ruku, malo se nakloni i tiho prozbori:

- Istinski mi je žao, primite moje saučešće, moju sućut...

Žena ga ne pogleda, ćuti. Tomlinović se pomjeri, prihvati pruženu ruku.

- Hvala, gospodine Šantiću. Lijepo od vas da ste došli.

Neko mu ponudi stolicu. Sjedne. S tacne pokupi šoljicu kafe. Šoljica je porculanska, prevelika, kafa preslatka...Ispod raspeća, na stoliću, mlad Tomlinović mu se se smije, kao na Mostu, krupnim zdravim zubima. Portret je u crnom floru. Zidovi sobe su prekriveni fotografijama: Starica sjedi pred kućnim vratima s buljukom djece okolo. Dovratak i okviri prozora oslikani cvijećem. Starica je punačka, djeca nasmijana. Dvije guske sa strane... Mladenci, uz visok stočić s buketom ruža u vazni. Pozna Tomlinovića. Pogleda ponovo Braciku u crnom floru. Veoma liče. Visoka, lijepa žena, otmena držanja, uz Tomlinovića, na fotografiji, ne liči na ovu sa stolice... Stari most u nebu, fotografisan odozdola, s ušća Radobolje... Pa fotografija s vjenčanja u baroknom okviru. Prepozna avliju Tomlinovića, stepenište kojim se maloprije uspeo. U sredini Anka, u bijeloj vjenčanici, s velom preko glave, sa zarudjelim osmijehom u uglu usana. Do nje visok, tamnoput čovjek."Puno je stariji od nje" - pomisli Aleksa. Iznad njih, na prvom basamaku, stoje Tomlinović i žena sa stolice. Tomlinović je nasmijan, žena ozbiljna. Do na vrh basamaka i okolo natiskali se uparađeni svati. Uz Ankinu vjenčanicu drži se Bracika. "Sad će se sakriti iza sestre" - pomisli Aleksa i dođe mu da se osmjehne. Suzdrža se. Guši ga dim. Od one preslatke kafe uhvati mučnina. Skinuo bi kravatu, otkopčao košulju, a ne dolikuje. Onda je ugleda na još jednoj fotografiji. Sjedi u stolici od pletene trske, biće uz ogradu terase, u pozadini more, par bijelih jedara il' su galebovi. Kosa joj podvezana u punđu, kao da je juče ušuškavao. - "Traka mora da je plava." - Za stolicu se drži dječačić 3-4 godine, ona u krilu drži bebu. "Kao bogorodica je moja Anka" - zaplakao bi od dragosti i tuge. Posjedi još koji tren. Pred polazak, priđe ženi, nakloni se. Nit' ga je pogledala, nit' usta ovorila. Da ne prebira krunicu bila bi nadgrobni spomenik u porirodnoj veličini, od crnog mramora. Kao nad vlastelinskim grobnicama na Boninovu, u Dubrovniku... Tomlinović ga isprati. Na vrhu stepeništa s obje ruke steže njegovu. Ruke su im ledene i znojne.

- Lijepo od vas da ste došli, gospodine Šantiću. Bracika vas je štovao i divio vam se. I Ankica vas je, znate vi to... Hvala još jednom.

 Uveče sjedi s Persom u avliji. Zvjezdana, tiha noć. Ćute. On nače tišinu:

- Da je Anka na Brankovac, ne bi ovo dijete o dovratak... Da je iko u ovoj čaršiji shvatio : šta je to ljubav, manje bi patnje i nesreće bilo.

- Ne griješi dušu, Aco, nije Brankovac kriv. Takva mu sudba, počivao u miru!

 "I ja od 1892. otkad Anku izgubih visim na dovratku, a ne počivam, niti ću ikad počivati u miru" - ne usudi se reći Persi. Uzdahnu, pa naglas reče:

 - Ja, sudba!... Takva nam sudba!

Dvije sedmice kasnije, tamo gdje je stajala tabla "Foto-radnja, vl. Stjepan Tomlinović" , zjapio je prazan zid. Kako se pojavio, još je tiše iz Mostara nestao Stjepan Tomlinović. Dvadesetak godina fotografisao sve značajne trenutke grada. Svatove, rođenja... I sahrane...

Aleksa se zatvorio u sobu s kandilom, s violinom i s pjesmama. O prvoj, nesretnoj ljubavi, nikom nije govorio. Ispovijedao se samo u stihovima.

"O, nikad više, moja ruka stisnuti neće tvoju ruku bijelu, ko tužni odjek tajanstvenog zvuka, kidaće jadi moju dušu cijelu..."

Sve do smrti, u svakoj pjesmi što je napisao, i odbolovao prije toga, kao vapaj i lament nad prvom, nesretnom ljubavi, kao božansko svjetlo koje obasjava svu pjesnikovu tugu, prokletsvo i samoću, kao dva zlatna lista nad jesenjom Neretvom, trepere stihovi: "Što te nema, što te nema..."

(izvor: http://old.barikada.com/vremeplov/mostarenje/2009-11-13_sto_te_nema.php)

Što te nema?

Kad na mlado poljsko cv'jeće
    Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
    "Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
    I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
    "Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
    U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
    "Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
    I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
    "Što te nema, što te nema"