Pjesma "Grbavica" i njeni početni stihovi iz
naslova ove priče su mnogima poznati. Ova priča govori o toj
pjesmi, o istoimenom naselju u Sarajevu, o Želji, o Tifi i o jednom razredu
bivših modričkih srednjoškolaca.
Grbavica je dio
Sarajeva a ime je dobila po Mehmedu-begu Mehmedpašiću koji je bio
tzv. "zaim" i član ugledne porodice iz Grbave koja je Sarajevo
nastanila početkom 18. stoljeća. Mehmed-beg
umro je 1746. u svom domu, na polju kraj Sarajeva. Polje je po Mehmedu-begu
Grbavici prvo prozvano Grbavičko polje a kasnije samo
kratko - Grbavica.
Kao stambeno
naselje Grbavica je počela da se gradi 1948. godine, a već sljedeće godine počeli su radovi i
na stadionu koji su pokrenuli članovi Radničkog sportskog
društva Željezničar i trajali su četiri godine.
Fudbalski klub Željezničar na svojoj Grbavici utakmice igra od 13.
septembra 1953. Toga dana je na ovom stadionu Željo slavio
svoju prvu pobjedu, pobijedivši Šibenik u
utakmici Druge lige Zapad, s rezultatom 4:1.
Imao je Željo
velikih uspjeha u svojoj istoriji, bio je i prvak Jugoslavije 1972. i finalista
Kupa Maršala Tita, 1981.godine ali vjerovatno nikad u svojoj istoriji nije imao
takvu ekipu i takvog trenera kao te 1985.godine. Radnja ove priče se većim dijelom
odigrava upravo te godine
Dakle, '85-ta je
godina prošlog stoljeća. Puno toga zanimljivog se te godine u svijetu a
i kod nas izdešavalo:
registrovana je prva internet stranica Symbolics.com, Microsoft je lansirao svoj prvi Windows 1.0. a "u nekoj zemlji na brdovitom Balkanu" moj je razred, druga
generacija nečega što se po
Šuvarovom sistemu usmjerenog obrazovanja zvalo "elektroničari-tehničari za računsku tehniku i
automatiku" imalo je samo jedno u mislima:
"Kako otići na uzvratnu
utakmicu polufinala Kupa Uefa, Željo – Videoton".
Prvu utakmicu u
mađarskom gradiću čudnog imena
Sekeš-feher-nešto… je Željo izgubio 3:1 ali valjda niko ko se imalo razumio u
fudbal nije sumnjao da će Željo to bez
problema da nadoknadi na svojoj Grbavici i tako se plasira u finale. U drugom
polufinalu su igrali Inter i čuveni Real Madrid, a Željo i
Inter već su dogovarali gdje će koji tim biti
smješten na dan finalne utakmice Kupa Uefe. Malo je
Inter još strahovao od Reala ali Željo je znao da
njegov prolaz u finale nije upitan.
Dvojac – Mirsad
Mujkić Rođo, "željovac" i
njegov drug iz iste, treće klupe do vrata, "zvjezdaš", Nenad
Bogdanović Panky su uveliko razrađivali
"taktiku". Plan je bio sljedeći: razredniku Đoki Marjanoviću i direktoru
škole Milenku Popoviću "prodati" priču kako mi više
nego išta na svijetu želimo napraviti jednu stručnu ekskurziju u
Sarajevu, da bismo se "stručno usavršili i stekli
nova znanja". Kao datum putovanja je "slučajno"
odabrana srijeda 24.april, baš isti dan kada se uveče igra utakmica.
Koja srećna slučajnost J. Kao pratnja bi
nam "poslužio" predavač stručnih predmeta,
inžinjer iz Banjaluke na privremenom radu u srednjoj školi u Modriči, Ibrulj
Sejfudin.
Za ne
povjerovati – odobre oni nama tu ekskurziju u Sarajevo. Da li su nam
povjerovali u našu "žeđ za znanjem" ili su skontali da bismo mi
mogli " đuture zbrisati" taj dan iz škole i sami
otputovati za Sarajevo ako ne pristanu na naše prijedloge, to nikad nećemo saznati. Ali
to sada više nije ni važno.
Prva bitka u
operaciji "Grbavica" je bila dobijena. Druga važna bitka, i po svemu
odlučujuća, bila je "Kako doći do ulaznica za
utakmicu?". U Sarajevu sam imao rodbine, pa predložim razredu da tu zadaću pokušam riješiti tako što ću nekoga od
mojih u Sarajevu zamoliti da nam kupi ulaznice. Moj izbor padne na dajdžu Ibru koji je
bio "strateški" idealno pozicioniran u Sarajevu, u Lenjinovoj ulici,
samo par stotina metara udaljen od Željinog stadiona.
Moj dajdža, Ibro
Garbo, je bio rodom iz Višića, malog sela na lijevoj obali Neretve, na samom
jugu Hercegovine. Kao 17-godišnjak, usred II svjetskog rata, bio je prisilno
mobilisan u domobrane i poslat na vojnu obuku u Travnik. Par dana nakon što je
došao u kasarnu u Travnik, grad napadnu partizani i dajdža Ibro ode sa njima kao
borac Osme krajiške brigade, Pete krajiške udarne divizije, u sastavu Prvog
bosanskog korpusa NOVJ. Iz rata je izašao kao potporučnik i do
1968.godine je napredovao do čina majora artiljerije.
Prvom prilikom, kada je 1968.godine u svojoj 42-godini života ispunio pravila
JNA za prijevremeno penzinisanje, moj ti se dajdža Ibro penzioniše. Nit' mlađeg penzionera,
nit' bolje prilike za moj razred da nam neko kupi ulaznice.
Nazovem ja mog
dajdžu i objasnim mu: "Dajdža, tak'a i tak'a stvar. Hoćeš? – hoću!"
Kasnije ispriča meni dajdža kako je to prošlo:
Ode ti moj
dajdža početkom aprila, kada su se počele prodavati
ulaznice za utakmicu, da kupi svom sestriću (to k'o biva
meni) i njegovim elektroničarima iz provincije ulaznice za utakmicu u
velikom gradu. Načeka se on u redu poprilično, gdje neće – svi hoće da gledaju
"utakmicu stoljeća". Nakon sat-dva čekanja u redu,
dođe dajdža pred šalter.
"Dobar dan
– dobar dan!"
"Htio bih
kupiti 31 (trideset i jednu ulaznicu).", moj će ti dajdža.
"?" –
tajac s druge strane šaltera.
"Htio bih
kupiti 31 (trideset i jednu ulaznicu).", još jednom će njemu
dajdža.
Sad će ti njemu
prodavac iz "šube": "A, hoćeš li možda i dvije
velike porcije ćevapa da ti zamotam?"
"?" –
tajac se sad prebacio na dajdžinu stranu šaltera.
"Sram da te
bude! Ozbiljan si čovjek, skockan a 'vamo preprodaješ karte! Sram da
te bude!", izgalami se prodavac karata na mog dajdžu.
Stvarno, moj
dajdža je uvijek bio "skockan" – odijelo, kravata, ispeglan,
dotjeran…
"Ali
druže…", pokuša dajdža da objasni.
"Nemoj ti
meni druže! Ja se ne družim s tak'im k'o ti!", dreknu prodavac.
"Ali druže,
da vam objasnim…", pokuša dajdža još jednom.
"Nemaš ti
šta objašnjavati – znam ja tak'e!" – ne popušta druga strana šaltera.
Zadnje što je
dajdža iz šaltera čuo, prije nego su ga nestrpljivi "čekači" izgurali
iz reda je bilo: "Ne možeš sad dobiti ni jednu a ne trideset i jednu
kartu!".
E, sad
"pukne film" mom dajdži. Em je izružen pred rajom na pravdi boga, em
nije dobio ulaznice a sestrić i njegovi drugovi sve nade polažu u njega, em …
Ode ti dajdža u stan, ljut k'o ris. Dajdžinca Ajša ga htjedne upitati šta je
bilo ali odustane čim ga je vidjela kakav je. On samo izvadi iz
ormara uvijek čistu i ispeglanu uniformu, sve sa činom majora i
"kamaru" ordenja na njoj. Obuče uniformu,
strojevim korakom ode ponovo do stadiona, i ne čekajući na red – odmah
pred isti šalter i "izbroji" prodavcu:
"Magarac
jedan! Nisam ti se ja prije 40 godina" (baš se nekako tih dana potrefila
godišnijca oslobađanja Sarajeva) "po ovim brdima" (i tu
mu pokaže Koševo s jedne i Vrace s druge strane) "maris'o sa Švabama da me
ti danas marškaš. Trideset i jednu ulaznicu ovamo! Je si l' razumio!"
Šokirani
prodavac kao po komandi izbroji u stavu mirno 31 ulaznicu, dajdža njemu izbroji
pare za ulaznice i odmaršira kući.
Normalno, mi u
Modriči pojma nismo imali šta se u Sarajevu
dešavalo. Mi smo tih zadnjih dana pred utakmicu bili
jedino zaokupljeni time da planiramo kako ćemo se provesti
u Sarajevu i da "zarijevamo" raju kako će imati od nas
mahanje sa stadiona tokom utakmice.
Dođe i taj dan,
srijeda 24.april 1985.
Rano ujutro,
vozom Beogradom-Kardeljevo stignemo mi u Sarajevu. Stručni dio
ekskurzije "odradimo" – ne znam više ni gdje smo bili ni šta smo čuli i vidjeli.
Mislim da smo išli u ERC (Energoinvestov računski centar) u
Nedžarićima, ali to ni tada nije
bilo bitno, a danas pogotovo ne. Vrijeme do predveče smo nekako
potrošili. Neko na Vrelo Bosne a neko na Baščaršiju – na pače kod Hadžibajrića, ili na pitu
kod Sarajlića. Nismo dali da nam prođe taj dan u
životu, a da ne osjetimo svu tu ljepotu…
Ako vam ove riječi zvuče kao stihovi iz
neke pjesme, znajte da ste u pravu - kasnije je za nas čuo i taj naš dan
u Sarajevu opjevao neki sarajevski muzičar, mislim da se
zove Merlin ili tako nekako...
Ipak, nešto
najljepše je tek trebalo da se desi – utakmica.
Stadion Grbavica
je tada bila prilično drugačija nego danas.
Najvatreniji navijači su bili i tada na jugu pod samim brdom, istok
nije bio ni blizu tako modernog izdanja kao danas a sjevera te godine još nije
ni bilo (tek se počeo graditi). Najveća razlika u
odnosu na današnji izgled je imao zapad, drvena tribina, tada
popularno zvana "Penzija" ili "Baraka". Zapravo je to bila
glavna tribina, gdje su sjedile klupske, gradske i političke
"glavešine" koje dođu dvije-tri minute prije početka utakmice i
koji nikad ne skaču sa svojih sjedišta na svaku iole
izgledniju priliku za gol. Zato su ih navijači sa istoka i
naročito sa juga podsmješljivo zvali
"Penzija". Navijači na jugu i istoku nisu morali ni ustajati jer
nisu ni imali stolica na tim tribinama – tamo su bila
samo mjesta za stojanje.
Nakon što sam
preuzeo ulaznice od dajdže Ibre i nakon što me dajdžinca Ajša "nahranila i
napojila" mogao sam na stadion. Pred stadionom sam podijelio ulaznice
mojima iz razreda - Grbavice, modrički elektroničari ti dolaze!
Rasporedili smo
se većinom na istok, zbog boljeg pogleda na teren, a Rođo i Panky su,
normalno, otišli među najvatrenije
navijače na jug. Panky se i danas sjeća da se prije
samog početka utakmice ispred južne tribine prošetao popularni Halid Bešlić
(tada još jako mlad pjevač), Jug ga je burno pozdravio, a Željin kapiten Meša
Baždarević je prekinuo zagrijavanje i dotrčao do Halida, pozdrav i zagrljaj, a
onda momenat za istoriju: Halid se okreće ka Jugu, stišava navijače i kreće
pjesmu "Mehmeda majka budila, budila... ustani sine Mehmede"... Čitava
tribina je horski podržala Halida, a Mehmed Meša Baždarević je još jednom
dotrčao i dirnut do suza pozdravio Halida i navijače... Bili su Rođo i Panky tu
negdje na četvrtom, petom stepeniku betonske tribine Juga i sve dobro vidjeli i
čuli.
Utakmica je bila
onakva kakva je bila. Željo je počeo uraganski – Bahtić je dao prvi gol
odmah na početku, možda u petoj
minuti i onda se samo čekao još taj drugi gol
da bi se mogao slaviti prolaz u finale. Imao sam utisak da su te večeri Ćurić i Škoro su promašili jedno
dvadeset onih stopostotnih šansi za gol prije nego je Ćurić kao na bilijaru
uspio da konačno da taj drugi gol za Želju. I poslije tog gola
je Željo imao još nekoliko šansi, pa sam bio siguran da će do kraja bar
još jedan da padne i da sa 3 ili 4:0 završi utakmica.
Polako sam se pomicao prema izlazu sa stadiona, tamo gdje danas počinju sjeverne
tribine. Mislio sam biće gužva kad završi utakmica, pa
da ne zakasnim na onaj zadnji noćni brzi za Modriču, te sam htio
da budem što bliže izlazu sa stadiona kad sudija odsvira kraj utakmice. Kraj
mene su prolazili mađarski navijači, tužni i ubijeđeni da je sve
gotovo, tj. da se Željo plasirao za finale.
I onda muk na
stadionu! Ovi Mađari što su već izašli sa stadiona
skontali su da se nešto dešava, vratili se
na stadion i počeli vrištati kad su
vidjeli rezultat na semaforu. Drugu sliku koju pamtim, je ona sa
"Švabom" Osimom kako čupa sebi kosu a vjerovatno
je ta slika još mnogima i od vas ostala u sjećanju…
Na izlazu sa
stadiona sam prošao pored uplakanih redara i milicionera (hej, milicioneri su
plakali!), ljudi su išli Zagrebačkom, Lenjinovom i ličili su baš ono što se
kaže na kolone živih mrtvaca. Od Titove smrti, Sarajevo a i čitava Bosna i
Hercegovina nije doživjela tužniju noć.
Željezničar je te noći igrao u
sastavu:
Škrba, Berjan,
Baljić, Šabanadžović, Čapljić, Komšić, Bahtić, Škoro, Ćurić (Čilić), Baždarević i Samardžija.
Od igrača Videotona se
sjećam samo desnog beka – zvao se Csuhay.
Za Želju te
večeri nije igrao "naš" Nikola Nikić Krba, jer je par mjeseci prije
utakmice prešao u neki grčki klub. I danas kada pitate nekog starijeg Željinog
navijača reći će vam da bi Željo sa Krbom ne samo "k'o od šale"
prošao Videoton nego u finalu sigurno pobijedio Real i osvojio Kup UEFA.
Ne znam kada i
kako smo se vratili u Modriču te noći ili sljedećeg
jutra. Niti znam šta smo i da li smo nešto pričali o utakmici
tih dana. To je valjda ono stanje kada kažu da si "k'o otrovan".
Bilo je još puno "velikih" utakmica koje sam poslije gledao, i bilo još i važnih pobjeda i teških poraza. Imao sam priliku na nekim od najpoznatijih stadiona Evrope gledati legendarne igrače svijeta i vrhunske timove. Utakmica na Grbavici i taj Željo iz 1985. za mene su do danas ostali nenadmašni i nezaboravni. Nekad je i malo – baš puno!
Zbog tog "malo" se svaki put na moj rođendan, bar na trenutak sjetim tog mog 17tog po redu rođendana, 24.aprila 1985.godine na Grbavici, i ne znam kako al' znam zašto - "pritisne me teška tuga" i "ne znam kad ću, al' znam da ću" jednom ponovo morati u Dolinu ćupova...
Moja dajdžinca, Ajša Garbo je umrla samo par godina
nakon utakmice opisane u ovoj priči. Ukopana je na Vlakovu kod
Sarajeva.
Dajža Ibro Garbo je nakon smrti njegove Ajše
preselio u Modriču. Iz nje je 1992. otišao u izbjeglištvo u
Italiju, da bi se 2001. ponovo vratio u Modriču gdje je i umro
2015. Kad idete iz centra Modriče prema Srednjoj džamiji,
prvi mezar koji ugledate u haremu, najbliži ulici koja vodi pored harema, je
mezar mog dobrog dajdže, rahmetli Ibre Garbo.
Mirsad Garbo, moj dajdžić, sin jedinac
Ibre i Ajše Garbo, ostao je zabilježen u snimku TV Sarajevo, kada je početkom aprila
1992. zajedno sa svojim komšijama na Grbavici pravio tzv. roštilj-barikade, k'o
fol ne dozvoljavajući nikome da prođe pored njih ako
ne uzme bar jedan ćevap. U pozadini snimka se vidi stadion Grbavica,
još uvijek sa svojom drvenom "Penzijom". Par dana kasnije, sa suprugom Hajrom i maloljetnim sinovima
Alemom i Elvirom, zbog Batka Vlahovića i sličnih morao je sa Grbavice preći na Koševsko brdo.
Mirsad je pogođen snajperskim
hicem u ljeto 1992. na Dobrinji 5. Preminuo je par dana kasnije u bolnici Koševo. Ukopan je na
groblju Lav u Sarajevu.
Ibro i Ajša Garbo, 1952. i Mirsad Garbo,
1992.godine
Stadion
"Grbavica" je zapaljen 4. maja 1992. godine. Sa tribinom
"Penzija" zajedno je izgorilo i nestalo 316 pehara, od čega su 42 pripadala
fudbalerima, a ostale pehare su osvojili ostali klubovi iz Sportskog društva
Željezničar, koje je tada brojalo 14 klubova.
Dok je u
Sarajevu stadion "Grbavica" još dogorijevao, u Tarevcima je od gelera
minobacačke granate ispaljene sa Trebave smrtno ranjen moj
školski, najvatreniji Željin navijač među modričkim elektroničarima, Mirsad Mujkić Rođo. Ukopan je u šehidskom mezarju
u Tarevcima.
Stadion Grbavica, 4.maja 1992 i Mirsad Mujkić
Rođo, 1991.godine
Stihove pjesme
"Grbavica" je napisao Dragan Jokić ratne,
1993.godine, samo par dana prije nego što će iz Sarajeva
otputovati za Beograd. Kada je odlazio iz Sarajeva dao je papir sa stihovima "Grbavice"
svom prijatelju Mustafi Čizmiću. Nikad se
poslije toga nisu više niti čuli niti vidjeli. Mustafa, koji je uz nekoliko
intervencija na tekstu, napisao i muziku, ni slutio nije da u rukama ima pjesmu
koja će se pjevati još dugo, dugo
godina. Iako je prvobitno kao izvođač pjesme bio
planiran Fadil Toskić, Mustafa je odlučio da pjesmu
otpjeva Mladen Vojičić Tifa. I nije
pogriješio…
Hej Grbavice, rano ljuta
pritisla me teška tuga
na trenutak, i pomislim
da si sada neka druga.
Hej Grbavice, bolna si mi
iz daleka gledam ulice tvoje
tamo su slike djetinjstva moga
tamo je sve što je moje.
Ko život cijeli Miljacka dijeli
mene od krila tvog
i ne znam kad ću, al' znam da ću
doći do doma svog.
A onda Željin stadion gledam
vidim ponos tvoj
život ću dati, al' tebe
nedam
jer ti si život moj.
Ne budi tužna kad čuješ pjesmu,
bol što naša srca mori
jer svaki od nas što pjesmu pjeva
do zadnjeg za tebe se bori.
Ko život cijeli Miljacka dijeli
mene od krila tvog
i ne znam kad ću, al' znam da ću
doći do doma svog.
Zbog toga bola kad sa Bristola
na tebe gledamo
zbog ove pjesme nazad se nesmije
nikome te nedamo.
teksta: Dragan
Jokić i Mustafa Čizmić
muzika: Mustafa
Čizmić
pjeva: Mladen Vojičić Tifa
Tifa i "Manijaci" pjevaju "Hej, Grbavice, rano ljuta"
