Kao da mi tajne znaju
Što mi srce željom more
Pa provodim cijele noći
Pod jablanom tugujući
Čekam zrake rujne zore..."
Tako govore stihovi sevdalinke "Jablani se povijaju" koje se često sjetim kada prođem pored ova dva jablana. Fotografije su snimljene otprilike na sredini puta između željezničke stanice i osnovne škole u Modriči.
Put se dugo zvao jednostavno i kratko - "Novi put", a i dan-danas ga tako mnogi nazivaju. Tim putem su mnoga djeca, a među njima i autor ovog teksta, napravila svoje prve školske korake od njihovih domova u ulicama Riste Mikičića, Đure Đakovića, Bosanskoj, Željezničkoj... i drugim ulicama koje se protežu lijevo i desno od željezničke stanice u Modriči. Neka mi oproste svi oni čije ulice nisam gore pomenuo - rado ću ih ovdje dopisati ako mi jave nazive tih ulica...
Na "Novom putu" je osim ova dva stabla duž puta, sa obje strane, bila zasađena divna aleja jablanova. Početkom '80-tih je veći dio te aleje nestao zbog polaganja cijevi glavnog kolektora za kanalizaciju. Nekoliko jablanova je nestalo i zbog starosti ili bolesti, tako da su od nekada prelijepe aleje danas preostala samo još ova dva jablana. Jedan od onih koji su prije 50-60 godina zasadili jablane bio je i Abdulah Mešanović Pobro.
Pobro je živio u ulici Riste Mikičića, u dijelu kuće koju je kupila njegova porodica kada su se par godina nakon 2.svjetskog rata sa padina Vlašića, iz jednog sela u blizini Turbeta, doselili u Modriču. U desnoj polovini kuće je Pobro živio sa svojom suprugom Fatom a u lijevoj polovini kuće njegov brat Meho, sa suprugom Hamšom i sinovima Enesom i Nijazom. Pobro i Fata nisu imali djece, ali je mnogoj djeci u Modriči i okolini, Pobro ostao u prijatnom sjećanju po njegovim džepovima, skoro uvijek punih bonbona koje je Pobro rado dijelio djeci koju bi susretao. Pobro je skoro čitav svoj radni vijek proveo u preduzeću "PaMo", a mnogima je ostao u sjećanju i po tome što je nakon što je otišao u zasluženu penziju, dugo godina popravljao njihova bicikla, oštrio mlinove za kafu, popravljao kišobrane…
Pobro nas je napustio 2007.godine a ostao je zapamćen razgovor koja se vodio tog dana, kada je posljednji put napustio kuću odlazeći u modrički Dom zdravlja. Njegova Fata ga je nerado pustila da u Dom zdravlja ide onako obučen kako je bio tog dana u kući, govoreći mu: "Abdulahu, ne možeš tako obučen ići, pa nema smisla…", a Pobro joj je onako polušeretski samo kratko odgovorio: "Fato, znam da nema smisla, al' ima razloga!".
Ovaj prvi dio priče je, eto, moj pokušaj da se bar djelić sjećanja na Pobru, jednog od dva "jablana" sačuva od zaborava. Drugi "jablan" iz ove priče nije doduše iz Modriče, iz Goražda je, ali za mene on itekako pripada ovoj priči.
Stihove za sevdalinku s početku ovog teksta je napisao Rade Jovanović, jedan od najplodonosnijih pisaca tekstova bosanskih sevdalinki, i što je mnogima nepoznato, autor i sljedećih hitova:
Jablani se povijaju
Negdje u daljine
Malenim sokakom ne prolazim više
Kad sretneš Hanku
Prođoh Bosnom kroz gradove (koautorska sa Dragišom Nedovićem)
Šta se ovo Bosnom čuje
Ah, meraka u večeri rane
Ne pitaj me stara majko
Tebi, majko, misli lete
Svjetla moga grada
Prolazi jesen
U tuđoj zemlji…
Na groblju Kolijevke iznad Goražda, one iste 1986. godine, kad je uz pratnju oko 15.000 ljudi sahranjen Rade Jovanović, pored njegove grobnice posađena su dva jablana. Oni su danas ogromni i na svakom vihoru se povijaju, kao u jednoj od njegovih najljepših pjesama - "Jablani se povijaju". Ta dva jablana pored grobnice jednog od najvećih bosanskih sevdalija su i jedina dva drveta u okolini koji tokom rata '90-tih nisu posječena sjekirama ili pokošena granatama.
Jablani se povijaju
Jablani se povijaju
Kao da mi tajne znaju
Što mi srce željom more
Pa provodim cijele noći
Pod jablanom tugujući
Čekam zrake rujne zore
Haj, moj jablane, srce vehne
Zbog djevojke iz mahale
Esme majkine
Crne kose raspletene
Medne usne neljubljene
Bujne grudi želja živa
Stasa vitka i visoka
Dva vatrena crna oka
Gdje se za me’ tajna skriva
Haj, to je ona ljubav moja
Za kojom me želja mori
Srce izgori
Za me’ nema mira više
Jarani se oženiše
Svaki svoje zlato ljubi
Samo moje srce pati
Ah da ti je Esmo znati
Gdje se moja mladost gubi
Haj, Esmo dušo, ljubav daj mi
Da sa srca tugu skinem
Il’ da umirem
Nema komentara:
Objavi komentar