Đani i Buca (Jefimija)

Ovo je priča o pjesmi koja svoj početak ima prije šest i po stoljeća. U priči se isprepliću sudbine tri Jelene i dvije Katarine, tri carstva i četiri religije. Prvi put pjesma je otpjevana prije nepunih pola stoljeća. Pjesme će se mnogi brzo sjetiti, ali je priča o pjesmi i o ženi kojoj je namijenjena ostala skoro nepoznata. Ovo je pokušaj da se podsjeti na vanvremensku pjesmu i nevjerovatnu ali istinitu priču o njoj.

Prije nekih pola vijeka … ljetno je veče 1970. godine, negdje na obali Jadranskog mora. Grupa izviđača iz cijele Jugoslavije sjedi kraj logorske vatre. Dva mladića sa gitarama i djevojka čudesnog soprana, sve troje iz Niša, pjevaju a ostali koji sjede oko njih pjevuše zajedno sa njima. Jedan mladić iz grupe, Mostarac je oduševljen glasom djevojke. Savjetuje djevojci i mladićima sa gitarama da po povatku u Niša osnuju grupu. Trio ga posluša i po povratku to i čine.

Dugo se ne mogu složiti oko naziva grupe. Čak uspiju i snimiti dvije pjesme a da bi objavili i svoj prvi singl sa tim pjesmama, moraju se konačno odlučiti za naziv grupe. Od naziva pjesama sa prvog singla sklapaju ime grupe. Započinje prilično uspješna karijera za tako mladu grupu. Učestvuju 1972. godine na tada prestižnom muzičkom festivalu "Omladina"u Subotici i osvjaju prvu nagradu žirija i publike. Tekst pjesme je takođe proglašen najboljim.

Sudbina je tako htjela da mladi Mostarac koji ih je 1970. godine nagovorio da osnuju grupu dođe u Beograd na studije a da se 1973. godine i mlada niška grupa nađe u Beogradu. Između pjevačice iz Niša i studenta iz Mostara rodila se ljubav. Osim ljubavi nastala je i saradnja na muzičkom planu jer je mladi Mostarac uz studiranje u slobodno vrijeme pisao i pjesme.

Približavao se jedan od u tadašnjoj Jugoslaviji mnogobrojnih muzičkih festivala. Grupa iz Niša je htjela učestvovati na jednom od tih festivala ali nije imala pjesmu. Mladić pjevačice je imao tekst i muziku za pjesmu ali niko nije htio da na festivalu izvodi tu pjesmu. Tako su se Mostarac i grupa iz Niša "ujedinili" i učestvovali na festivalu. I desilo se malo čudo – na festivalu su osvojili nagradu stručnog žirija Saveza kompozitora Jugoslavije koji je nagradu ovako obrazložio:

"U pjesmi se susreću vanserijski vokal pjevačice sa senzibilnom poezijom tekstopisca, dok se korijen melodije može prepoznati u slavnom djelu klasične muzike, kompozicije „Air“ Johanna Sebastijana Bacha."

Ta vanvremenska pjesma se zove "Jefimija". Festival na kojem je 1973. godine u sarajevskoj Skenderiji prvi put pjesma izvedena bio je “Vaš šlager sezone”, najveće muzičko takmičenje u Bosni i Hercegovini.

Jefimija

Uz staro platno i staro vino

i stara pjesma ide

na drevnoj slici ženu i ružu

još samo oči pijane vide

Ti više nisi ovdje da traješ

i točiš blago sa usana svojih

ti više nikom ništa ne daješ

a nemaš ni kome jer nema njih

Ref. 2x

Jefimija, Jefimija

Jefimija, sama si ti

Junaci s mačem, brkati i strašni

nježno su ljubili tvoje skute

i dalje nijemo na slici traješ

a rđa jede mačeve ljute

I nisi više ovdje da tiho

mladiću nekom blagoslov ti predaš

i samo s ružom na grudima svojim

nijemo i tužno neprestano gledaš

Ref. 2x

Grupa se zvala „Lutajuća srca“. Pjevala je Spomenka "Buca" Đokić, a u grupi su bili i Milan Marković (gitara, klavir, violončelo, prateći vokal) i Miroljub Jovanović (gitara, prateći vokal). Neki od velikih hitova ove grupe su, pored pjesme "Jefimija", pjesme "Još malo", "Putnik", "Starac i more"…

Miroljub Jovanović je danas muzički urednik na niškoj televiziji Bell Amie, a Milan Marković svira violončelo u simfonijskom orkestru.

Spomenka "Buca" Đokić, danas udata Krstić, je još 1975. godine napustila bend "Lutajuća srca", a zadnjih godina radi kao kao nastavnik muzike u Osnovnoj školi "Sveti Sava" u Nišu. Sa svojim dječijim horom često posjeti i tamošnji Gerontološki centar:

"Tamo uvek najstariji i najmlađi zajedno pevaju. Jedna bakica mi nedavno reče:

'Spomenka, vi nam sa ovim lepotanima donosite sunca' ", priča Buca...

Pisac teksta i muzike za pjesmu "Jefimija" bio je Dženan Đani Salković. Đani je bio jedan od najsvestranijih među mostarskim pjesnicima. Po struci doktor otorinolaringolog, Đani Salković se podjednako uspješno bavio i pjesništvom, a pored toga bio je i pilot u mostarskom Aeroklubu. Osim u Mostaru, Salković je kao ljekar radio i u Iraku i Libiji, ali je široj javnosti najpoznatiji ostao po svojim pjesmama. Iz njegovog repertoara se uz pjesmu"Jefimija" izdvaja pjesma "Hej, hej! Prođe ovaj dan" koju kasnije obrađuje zagrebački sastav "Drugi način".

Salković je u julu 1989. doživio nesreću pilotirajući jedrilicom na Glamočkom polju, te je poslije nekoliko dana preminuo u splitskoj bolnici.

Iza Buce i Đanija je ostala vanvremenska pjesma "Jefimija".

Ali, ko je zapravo bila Jefimija? Slijedi dio priče koji nas vodi nekih šest stoljeća u prošlost…

Jefimija je Jelena Mrnjavčević (rođena Vojinović), poznata kao prva srpska i jedna od prvih evropskih književnica. Rođena je oko 1350. — umrla je poslije 1405.

Jelena je bila vrlo sposobna i svestrana– znala je grčki, kretala se u društvu učenih ljudi, bila je izuzetna vezilja. O njenom obrazovanju i talentima svjedoče tekstovi koje je sastavila. Tri njena djela su sačuvana u originalu, tako da predstavljaju spomenike ne samo književnosti, nego i primijenjene umjetnosti koje je Jelena izradila. Prva dva njena djela, tekstovi Tuga za mladencem Uglješom i Moljenje Gospodu Isusu Hristu, čuvaju se danas u manastiru Hilandar na Svetoj Gori (Grčka). Njeno treće djelo, izvezeni pokrov Pohvala knezu Lazaru se danas nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

Jelena je bila udata za despota Uglješu Mrnjavčevića, rođaka cara Dušana (Silnog) i strica Marka Kraljevića. Despot Uglješa poginuo je u bici na Marici 1371. godine. Jelena, ostavši sama u dvadeset i drugoj godini, zamonašila se i uzela ime Jefimija. Došla je u Kruševac (kod Niša) na dvor kneza Lazara Hrebljanovića i kneginje Milice (rođene Nemanjić), budući da je bila Miličina rođaka. Na dvoru kneza Lazara, Jelena je puno uticala na vaspitanje Miličine dece, od kojih su naročito sin Stefan i kćerka Jelena bili obrazovani i veoma naklonjeni književnom radu.

Priča se upravo nastavlja sa Jelenom (Lazarević), kćerkom kneza Lazara i kneginje Milice. Rođena je između 1366. i 1371. godine kao njihova treća kćer. Jelena je zauzima važno mjesto u istoriji književnosti zbog svoje prepiske s Nikonom Jerusalimcem, sačuvane u rukopisnom Goričkom zborniku iz 1441/42. godine, koji se sada čuva u Arhivu SANU, pod brojem 446. Zbornik je sastavljen po Jeleninoj želji i dobio je ime po njenoj zadužbini na Skadarskom jezeru.

Jelena se prvi put udala za zetskog gospodara Đurđa II Stratimirovića Balšića 1386. godine. Sa njim je bila u braku do njegove smrti 1403. godine. Sa njim je imala jednog sina, Balšu III

Po drugi put se Jelena udala 1411. za Sandalja Hranića, bosanskog vojvodu, jednog od najvećih velikaša bosanske države sa kojim nije imala djece. Sandalj Hranić je naslijedio njegov bratić, herceg Stjepan Vukčić Kosača, koji je 1424. godine oženio Jelenu Balšić, unuku strine Jelene i kćerku Balše III. Njihova djeca su bili: Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko Hercegović Kosača i Katarina Kosača kojom se produžava ova priča.

Katarina je rođena 1424. godine u Blagaju (kod Mostara) na dvoru njenog oca, hercega Stjepana Vukčića Kosače. Tražeći suprugu, tadašnji bosanski kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći bogumilstva i prihvatiti rimokatoličanstvo.

Kralj Stjepan Tomaš i kraljica Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić su živjeli na dvoru Bobovac kod Kraljeve Sutjeske. Katarina je ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim vezenim maramama kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve marame.

Kralj Stjepan i kraljica Katarina su imali troje djece od kojih je jedno rano umrlo a drugo dvoje su bili Sigismund i Katarina sa kojom se ova priča završava.

Princeza Katarina Tomašević Kotromanić je odrasla na kraljevskom dvoru Bobovac. U trenutku pada Bosne Katarina je sa bratom i majkom boravila u tvrđavi Kozograd kod Fojnice. Prema legendi Katarina i Sigismund su uhvaćeni negdje u blizini Konjica, gdje su ih presreli Osmanlije. Osmanlije su ih odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Princeza Katarina je dobila ime Tarihi Hanuma Emine. Prema legendi, živjela je, umrla i sahranjena je u Skoplju, gdje joj je Isa-beg Ishaković, koji je brinuo o njoj, kasnije podigao turbe.

Turbe je sačuvano do danas i nalazi se na brežuljku Urjan Babi, u mezarju pored puta zvanog Hadžilar Jolu. Turbe je poznato u narodu kao Turbe Kral K'zi, odnosno Turbe bosanske princeze i nalazi se na obroncima današnjeg skopskog naselja Gazi Baba, u blizini Prirodno matematičkog fakulteta. Turbe je oštećeno u zemljotresu 1963. godine. Obnovu turbeta su finansirali Ministarstvo kulture Makedonije i Ministarstvo kulture i sporta FbiH. Radovi na obnovi turbeta su počeli 2010, a završeni su 2013. godine.

Turbe je svečano otvoreno na Božić 25. decembra 2014. godine.

  

izvori:

https://bs.wikipedia.org/wiki/

YouTube

http://old.barikada.com/vremeplov/mostarenje/2009-07-15_primarijus_prijateljstva.php 

https://mondo.ba/Magazin/Showtime/a548735/Prica-o-pjesmi-Jefimija-Lutajuca-srca.html

http://knjizenstvo.etf.bg.ac.rs/sr-lat/authors/jelena-mrnjavcevic-jefimija

Ida i Izet (Mala, velika moja...)

IZET i IDA
Mala, velika moja, za njih ćemo večeras voljeti

        Šesnaestog marta 1930. godine u Doboju u porodici Elmasa Sarajlića, nadzornika željezničke pruge, kao peto dijete, rodio se Izet. Porodica Sarajlić se u Izetovom rodnom gradu zadržala samo dvije godine, pa je budući pjesnik, pošto u Doboju nije prebolovao ni jednu od dječjih bolesti, isticao da on nema rodnog grada. Zato je naglašavao da ima rodni grad svoje smrti, a to je, naravno, Sarajevo.

        Porodica Sarajlić seli u Trebinje, koje je pjesnik dugo smatrao svojim zavičajem zbog radosnog djetinjstva. Ali te sretne dane ubrzo 1938. zatamnila je rana smrt srednjeg brata Ene u desetoj godini. Drugi svjetski rat donosi nove nesreće: italijanski fašisti hapse učenike trebinjske gimnazije, među njima i brata Ešu 22. juna 1941. Brat Ešo strijeljan je na Mamuli, logoru u bokokotorskom zalivu. Ovi gubici će biti presudni za buđenje pjesnika Izeta, sada jedinog sina porodice Sarajlić, da progovori srcem i perom.
Porodica je prisiljena da se preseli u Dubrovnik, ali već 1944. u zatvor, ovoga puta njemački, dospijevaju pjesnikove sestre Nina i Raza. Sredinom 1944. godine, nakon izlaska iz zatvora, obje sestre prelaze na oslobođenu teritoriju u Slano.
Devetog maja porodica Sarajlić je ponovo na okupu. Kasnije će pjesnik često isticati da 9. maj smatra najvažnijim datumom u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. 

        U zimu 1945. godine porodica seli u Sarajevo. Upisuje se u Drugu mušku gimnaziju. Pri omladinskom kulturno-umjetničkom društvu "Miljenko Cvitković" osniva literarnu sekciju ali prelazi u horsku sekciju kad se zaljublji u svoju muzu Idu Kalaš, članicu hora. Mnogo kasnije, u eseju 'Rani Sarajlić' njegov gimnazijski drug Josip Lešić će u jednom članku napisati: 
"... Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje."

        Sam Izet je o tom vremenu jednom rekao:
"A sjećate li se vremena kad se nisu birale ljepotice? Nekrunisane, one su naprosto bile negdje između apoteke 'Prvi maj' i crkve na Marindvoru. Mis svijeta za 1949. godinu stanovala je na broju 4 u Ulici Ognjena Price i pjevala je u omladinskom horu."

        U svijet njegove poezije Ida ulazi 1954. godine a pjesme su objavljene sljedeće godone u knjizi "Sivi vikend". U jednoj pjesmi Izet je napisao: "Da nije bilo neba, naša ljubav ne bi imala krova nad glavom". Nakon 12 godina maštanja o zajedničkom životu, svoju ljubav krunisali su brakom 1962. godine, te im je dodijeljen jednosoban stan te iste godine. Imali su kćerku Tamaru, rođenu 1963. godine, i unuka Vladimira, rođenog 1991. godine.

        Ida, ili Mikica, kako je Izet od milja zvao, je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: "Volim te do brezice", to jest do groba.
Prvog februara 1998. iznenada je umrla Ona, koja je 50 godina bila njegov nepresušni izvor inspiracije, dio većine njegovih pjesama. 
Poslije saznanja o njenoj smrti, pjesnikov život se potpuno promijenio. Kada je bio u Sarajevu, svakodnevno je odlazio na njen grob. Jedne prilike je izjavio: "Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!"

        Obistinile su se riječi koje je njegov drug Josip Lešić jednom napisao: 
"... Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje.", 
Duboku tugu zbog gubitaka svoje Ide, Mikice, on izražava onim čim najbolje umije - stihovima. U "Volim puno" 1999. godine pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti. Stihovi pjesme "Druga ljubav" ostaju kao uspomena na veliku ljubav Izeta prema njegovoj Mikici:

Druga ljubav  

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak. Isti prćasti nos. Istu boju očiju.
Isti hod. Iste navike. Istu čak i adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi, moje jedine ljubavi.  

        Drugog maja godine 1999+3 umire, kao i njegova Ida, iznenada u svom stanu. Sahranjen je pored nje na sarajevskom groblju, uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života. Josip Pejaković je na sahrani čitao njegovu pjesmu "Sarajevo". Grad Sarajevo u svojoj istoriji nije imalo pjesnika sarajevskijeg imena. Postojala je ideja o davanju imena Izeta Sarajlića jednom dijelu (ne cijele!) Tvrtkove ulice, ulice gdje su Izet i Ida živjeli 50 godina. Nažalost, tu ideju koju je potpisalo preko četiri hiljade osoba, svojom zavišću i spletkama poništilo je 14 "intelektualaca". 

Sjetimo se zato Izeta Sarajlića barem kroz njegove stihove i njegov glas dok recituje: "mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti"...

Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

Izet Kiko Sarajlić, 1953

Sva su raja (Zijo)

        Lijepo je zimi. Ono kad fino zapada i sve zabijeli, a još i kad sunce na azurno-plavom nebu zasja pa snježni prekrivač bljesne kao da je posut milionima dragulja… Eh!

Ali nije zimi uvijek tako lijepo. Znaju zimski dani biti i bez snijega i bez sunca i nebeskog plavetnila, pa danima vidiš samo sivi zastor ispred sebe. Tih dana čvrsto poželim da je ljeto, da vidim opet sunce, plavo nebo i… mooooreeee. 

Ah, kako bih tada tako rado da negdje odem na more! 

Riječ “more” budi u meni šarena i živahna sjećanja na djetinjstvo i mladost, a  jedno od najupečatljivijih sjećanja su stihovi pjesme “Sva su raja”. Pjesmu je snimila grupa “Elvis J. Kurtovich & His Meteors” još daleke 1985.godine a eto, meni je zbog nekoliko razloga ostala sinonim za ljeto i more i još ponešto iz mog djetinjstva…

Tipično sarajevsko-zezajući je razlog bio zašto je grupa dobila baš taj naziv. Budući vođa grupe, Mirko Srdić, i nekoliko budućih članova grupe su stanovali na Koševu. U njihovom komšiluku je stanovao i neki Jasmin Kurtović koji je “ludio” za Elvisom Presleyem i njegovim pjesmama. Kada se Jasminu rodio sin, šta se moglo drugo desiti nego da mu da ime svog idola - Elvisa. Mirko i njegovi drugari su tih dana razmišljali o imenu grupe koju su upravo osnovali. Učinilo im se simpatično i pomalo luckasto da neko toliko obožava pjevača da i svom djetetu da njegovo ime, pa su iz zezancije svojoj grupi dali upravo takvo ime - “Elvis Jasmina Kurtović”. 

Tati Jasminu se to nimalo nije svidjelo, tužio je grupu i oni su morali promijeniti ime. Malo su “proenglezisali” ime i tako je nastala grupa “Elvis J. Kurtovich & His Meteors” - prva u nizu grupa iz kultnog muzičkog i kulturnog talasa “new primitives”. Mirko Srdić, vođa grupe se tada samoprozvao Elvis J. Kurtović (J. se čita kao “dži”). Pored njega, u grupi je tada kao gitarista i povremeni pjevač bio i Dražen Ričl, zvani Zijo (drugi nadimak mu je bio Para). Upravo je Zijo bio taj koji je napisao tekst za pjesmu “Sva su raja”, objavljenu 1985.godine na drugom albumu “Da Bog da crk'o rok'n'rol”. Pjesmu “Sva su raja” Zijo je i otpjevao na albumu, a u pjesmi je gostovala Anja Rupel, tada u cijeloj Jugoslaviji vrlo popularna pjevačica grupe “Videosex”. 

Kao i mnoge pjesme “new primitives” grupa, i ova je pjesma nosila jaku notu socijalno-ekonomske zbilje tadašnjeg društva. Pored činjenice da su mnoge porodice mogle sebi priuštiti odlazak ljeti na more, bilo u sopstvenoj režiji ili uz pomoć firmi u kojima je neko od članova porodice bio zaposlen, postojao je i značajan dio porodica koje nisu imale novaca da sebi to priušte. Autor pjesme “Sva su raja”, gitarista i pjevač Dražen Ričl je odrastao sam sa majkom Elvirom, bez oca Ferdinanda koji je umro još dok je Dražen bio mali. Samohrana majka nije bila u mogućnosti da obezbijedi ljetovanja na moru za sebe i sina. Taj osjećaj, kada ljeti mnogi iz njegovog društva (“raje”) odlaze na more, Dražen je uz jasnu autobiografsku crtu opjevao u pjesmi “Sva su raja (otišla na more)”. 
Draženovi stihovi iz pjesme o ocu:
“...meni babo nije dao pare
ost'o sam kod kuće
on otiš'o bez mene i stare…”
opisuju prerani odlazak njegovog oca, ne od porodice (“on otiš'o bez mene i stare”), nego iz života. Sve ostalo u pjesmi su scene koje dočaravaju ostanak ljeti u polupraznom gradu, želju da i on ode “bilo gdje na more” , njegove misli na djevojke koje su na moru te želju da sazna “šta sad one rade”. Pjesma završava pozitivno, sa povratkom djevojaka u grad početkom septembra kada one “sa svih strana dolaze u grad, vesele, vatrene, kafene...” 

Pjesma “Sva su raja” me baš “našla” tog ljeta 1985. Bio sam 17-godišnjak, i do tada sam more viđao samo na razglednicama koje smo dobivali od dajži, amidža i tetki, a koji su redovno ljetovali na moru. Ni raja iz moje i iz susjednih ulica nije išla na more. Naša ljeta i ljetovanja su bili rijeka Bosna, “Kanal”, “Šljunkara” i prije svega - “Topolik”. 

“Kanal” se zvanično zvao “Zapadni lateralni kanal”, napravljen je početkom ‘70-tih i njime su se slivne vode sa obronaka Majne i Trebave dovodile u korito rijeke Bosne. Na ušću tog lateralnog kanala je napravljena betonska kaskada. Ispod nje je voda bila dovoljno duboka da su sa vrha kaskade hrabriji mladići pravili “laste” i ostale vodoskakačke vragolije.

“Šljunkara” je bila poprilično udaljena od rijeke Bosne, u njivama Modričkog Luga, negdje na granici modričke i odžačke opštine. Bilo je to zapravo maleno, vještačko jezero, nastalo eksploatacijom šljunka i pijeska do nivoa koji je bio i do par metara niži od nivoa rijeke Bosne. Upravo ta visinska razlika je razlog da je nastalo jezero čija je voda kroz šljunkovito i pjeskovito tlo prilično čista dolazila iz rijeke Bosne. 
Bosna je nama bila blizu, ono što se kaže “kamenom dobaciti” pa smo tu provodili puno više vremena nego na “Kanalu” ili na “Šljunkari”. Znali smo i tamo ponekad odlaziti ali je to bilo vrlo, vrlo rijetko.  

Naše ljetno carstvo je počinjalo stotinjak metara nizvodno od mosta, od grupe 20tak visokih stabala topole. Taj šumarak smo svi zvali “Topolik”. Dio rijeke Bosne od “Topolika” do “Kanala” smo znali napamet, sa svim prednostima i opasnostima koje rijeka nosi. Dalje lijevo od “Topolika” nismo išli, iako su uzvodno od mosta, na desnoj obali bile “Daulije”, decenijama popularno modričko kupalište. Nama, djeci i omladini iz ulica između željezničke pruge i magistralnog puta Šamac-Sarajevo je sve uzvodno od “Topolika” bilo daleko i nekako “ne naše”.
“Topolik” sa hladom brojnih i visokih topola, te prirodnim travnjakom između stabala, predstavljao je idealno mjesto i za brojne modričke porodice koje su tu mogle i autima doći, jer sa magistrale je šljunčani put pored zgrade Automoto društva “Optima” vodio desnom obalom rijeke Bosne direktno do “Topolika”. Ispred njega je Bosna nanijela puno sitnog kamenja, tako da je do vode trebalo ljeti, za vrijeme niskog vodostaja, prijeći i do 50-tak metara dok se noge pokvase. Od tog mjesta su počinjali brzaci i  završavali su nekih 100 metara dalje. Dalje nizvodno od “Topolika” je staza vodila paralelno uz samu riječnu obale, sve do “Kanala”. 

Odmah uz "Topolik" se pružala nekih 200-300 metara  duga a samo 20-30 metara široka livada. Na toj livadi je naš komšija Enes uredio atletske staze na 100 i 200 m kao i za skok u dalj (u pijesak). On se sredinom srednje škole odlučio za studiranje na DIF-u pa mu je taj dio obale Bosne bio idealan za trening i pripremu za prijemni na fakultet. Nama, mlađim od njega, sve to je bilo interesantno, pa smo se i mi redovno ljeti takmičili u te 3 atletske discipline. Sve to u rijetkim trenucima kada nismo pravili takmičenja u plivanju i skakanju u vodu. Plivanje, ili bolje rečeno “puštanje” rijekom Bosnom smo obično započeli kod “Topolika”. Odatle smo uz pomoć i sigurnost drvene daske ili popularnog “šlaufa” (unutrašnje gume traktora ili kamiona) koje smo uvijek držali u svojoj blizini “za ne daj bože”, za nekih 20tak minuta stizali do brzaka u blizini bivših mlinova na desnoj obali. Od tih nekadašnjih mlinova ostali su samo drveni stubovi koji su predstavljali veliku opasnost ako te riječna struja previše “baci” na njih. Siguran izlazak iz vode je bio nekih 50-tak metara dalje nizvodno, odakle je staza vodila nazad do “Topolika”. 

Nismo puštali da nas rijeka dalje nizvodno odnese jer je izlazak iz rijeke bio teži a ni staze kraj rijeke nije bilo nego bismo onda morali izlaziti do magistralnog puta i onda po suncu i bosih nogu po užarenom asfaltu da se vraćamo do “Topolika”. Ne, hvala - užasan scenario! Ovako smo se travnatom stazom i većim dijelom krošnjama vrba zaštićeni od ljetnog sunca bez poteškoća vraćali na početak našeg riječnog “spusta”, do “Topolika”. Ah, kako su samo mirisale njegove topole… pa još uz miris pijeska, i poneke vrbe - kombinacija mirisa koje i dan-danas, nekih 4 decenije kasnije, nosim u mojim nosnicama. Da, bio je to naš zeleni, mirisni i sjenoviti “Topolik”. 

Mi nismo išli na more, kao mnoga modrička djeca. Ne zato što nismo htjeli ili što nam to naši dragi roditelji nisu dozvoljavali… Ne, daleko od toga. Mi smo svi bez izuzetka sanjali o tome da jednom odemo na more, a niko od naših roditelja ne bi bio sretniji da nam je to mogao omogućiti. Ali, eto, nije nam se dalo. Ni njima, ni nama. Uz to, ljeti smo svi mi pomagali roditeljima u poslovima kod kuće, bilo da su to poljoprivredni radovi, oko stoke, u vrtu ili oko voća i povrća. Ljeto je bilo za mnogu modričku djecu radno. I sva ta djeca su stekla itekako dobre radne navike. Nisu doduše išla na more, ali su ih roditelji naučili da se svojim radom dosta toga u životu može steći i mnoge želje ostvariti… kao recimo ona o odlasku na more. 

Kad sam odrastao i ono što se kaže “stao na svoje noge” mogao sam sebi priuštiti ne samo odlazak na “obično” more, nego i da vidim neke od najljepših plaža na skoro svim kontinentima svijeta: Zlatni rat na Braču (za mnoge najljepša plaža Evrope); Santa Monica Beach, na ostrvu Kape Verde (Afrika), Santa Monica i Malibu Beach (S. Amerika); Copacabana i Ipanema, Rio de Janeiro (J. Amerika); Corniche Beach, Abu Dhabi (Azija)... 

I znate šta je čudno u svemu tome?! Predivne su to plaže, baš kao iz nekog turističkog prospekta. Fantastičan je osjećaj prošetati tim plažama po pijesku kao od paperja, i zaroniti u tirkizno-smaragdno-azurne vode tih mora i okeana… Ali, džaba sve - nigdje na tim plažama nisam našao moj “Topolik” i onu miomirisnu kombinaciju topola, vrba i pijeska iz rijeke mog djetinjstva. Nigdje to još nisam našao, pa sam shvatio na kraju da sam i bez tog nekog mora imao najljepša moguća ljetovanja na svijetu. I na tome ću  roditeljima biti zahvalan do kraja života. 

A vala ni Dražen nije bio u pravu sa onom svojom pjesmom - nije baš tako bilo da “Sva su raja otišla na more”. Moja raja: Marko, Hidajet, Osman, Ruzmir, Slobodan, Vladan, Ivan, Enes, Zvonko, Nikica, Dino, Omer… svi su oni sa mnom ostajali tih zlatnih ljeta ‘70tih i ‘80tih u Modriči, kraj Bosne... u našem “Topoliku”.

“Topolik” je odavno posječen, u rijeci Bosni se već dugo ne kupaju “neki novi klinci”, a moja raja je umjesto na more otišla u neke druge gradove, na druge rijeke i na druga mora. Draga moja raja, gdje god da ste sada, bud'te zdravi, sretni i veseli, baš onakvi kakvi ste ostali u mojim sjećanjima!

KRAJ

rijeka Bosna, more moje mladosti
photo: @mir, ljeto 2019.


P.S.

"Topola (lat. Populus) je biljni rod iz porodice vrbovki… Stablo topole može narasti u visinu do 35 m, a u promjeru deblo može imati i do 3 m. Raste na vlažnim i svijetlim staništima s dovoljno vode i mineralnih soli..." 


izvor: wikipedija, photo: A.Kuščar


SVA SU RAJA
(poslušaj na YouTube)

Sva su raja otišla na more
meni babo nije dao pare
ost'o sam kod kuće
on otiš'o bez mene i stare.

Kad se budim u subotu ujutro
volio bih pobjeći odavde
bilo gdje na more
da provirim šta sad one rade.

Ispod suncobrana, klepeću nanulama
sunce cijelog dana, a naveče:
"Hej, hajmo, bona, na plažu, ho'š?"
- "Šta ćemo na plaži?"
"Ma hajd', idemo tamo, uzećemo cuge,
ima onaj jedan, pravo svira, lete prsti, haj'mo!"
- "Hmmm, dooobro, 'ajde!"

Jedva čekam da septembar dođe
da se one opet meni vrate
šarene haljine
lila suknje i kožne kravate.

Pa obučem naveče šta stignem
sav mirišim, namjestim frizuru
ponekoj namignem
nasmijem se, pokažem kulturu.

Ispred Olomana sunce cijelog dana
one sa svih strana dolaze u grad
vesele, vatrene, kafene dolaze u grad
vesele, vatrene, kafene dolaze u grad