Ovo je priča o pjesmi koja svoj
početak ima prije šest i po stoljeća. U priči se isprepliću sudbine tri Jelene
i dvije Katarine, tri carstva i četiri religije. Prvi put pjesma je otpjevana
prije nepunih pola stoljeća. Pjesme će se mnogi brzo sjetiti, ali je priča o
pjesmi i o ženi kojoj je namijenjena ostala skoro nepoznata. Ovo je pokušaj da
se podsjeti na vanvremensku pjesmu i nevjerovatnu ali istinitu priču o njoj.
Prije nekih pola vijeka … ljetno
je veče 1970. godine, negdje na obali Jadranskog mora. Grupa izviđača iz cijele
Jugoslavije sjedi kraj logorske vatre. Dva mladića sa gitarama i djevojka
čudesnog soprana, sve troje iz Niša, pjevaju a ostali koji sjede oko njih pjevuše
zajedno sa njima. Jedan mladić iz grupe, Mostarac je oduševljen glasom
djevojke. Savjetuje djevojci i mladićima sa gitarama da po povatku u Niša
osnuju grupu. Trio ga posluša i po povratku to i čine.
Dugo se ne mogu složiti oko naziva
grupe. Čak uspiju i snimiti dvije pjesme a da bi objavili i svoj prvi singl sa
tim pjesmama, moraju se konačno odlučiti za naziv grupe. Od naziva pjesama sa
prvog singla sklapaju ime grupe. Započinje prilično uspješna karijera za tako
mladu grupu. Učestvuju 1972. godine na tada prestižnom muzičkom festivalu "Omladina"u
Subotici i osvjaju prvu nagradu žirija i publike. Tekst pjesme je takođe
proglašen najboljim.
Sudbina je tako htjela da mladi
Mostarac koji ih je 1970. godine nagovorio da osnuju grupu dođe u Beograd na
studije a da se 1973. godine i mlada niška grupa nađe u Beogradu. Između
pjevačice iz Niša i studenta iz Mostara rodila se ljubav. Osim ljubavi nastala
je i saradnja na muzičkom planu jer je mladi Mostarac uz studiranje u slobodno
vrijeme pisao i pjesme.
Približavao se jedan od u
tadašnjoj Jugoslaviji mnogobrojnih muzičkih festivala. Grupa iz Niša je htjela
učestvovati na jednom od tih festivala ali nije imala pjesmu. Mladić pjevačice
je imao tekst i muziku za pjesmu ali niko nije htio da na festivalu izvodi tu
pjesmu. Tako su se Mostarac i grupa iz Niša "ujedinili" i učestvovali
na festivalu. I desilo se malo čudo – na festivalu su osvojili nagradu stručnog
žirija Saveza kompozitora Jugoslavije koji je nagradu ovako obrazložio:
"U pjesmi se susreću
vanserijski vokal pjevačice sa senzibilnom poezijom tekstopisca, dok se korijen
melodije može prepoznati u slavnom djelu klasične muzike, kompozicije „Air“
Johanna Sebastijana Bacha."
Ta vanvremenska pjesma se zove
"Jefimija". Festival na kojem je 1973. godine u sarajevskoj
Skenderiji prvi put pjesma izvedena bio je “Vaš šlager sezone”, najveće
muzičko takmičenje u Bosni i Hercegovini.
Jefimija
Uz staro platno i staro vino
i stara pjesma ide
na drevnoj slici ženu i ružu
još samo oči pijane vide
Ti više nisi ovdje da traješ
i točiš blago sa usana svojih
ti više nikom ništa ne daješ
a nemaš ni kome jer nema njih
Ref. 2x
Jefimija, Jefimija
Jefimija, sama si ti
Junaci s mačem, brkati i strašni
nježno su ljubili tvoje skute
i dalje nijemo na slici traješ
a rđa jede mačeve ljute
I nisi više ovdje da tiho
mladiću nekom blagoslov ti predaš
i samo s ružom na grudima svojim
nijemo i tužno neprestano gledaš
Ref. 2x
Grupa se zvala „Lutajuća srca“.
Pjevala je Spomenka "Buca" Đokić, a u grupi su bili i Milan
Marković (gitara, klavir, violončelo, prateći vokal) i Miroljub Jovanović
(gitara, prateći vokal). Neki od velikih hitova ove grupe su, pored pjesme
"Jefimija", pjesme "Još malo", "Putnik",
"Starac i more"…
Miroljub Jovanović je danas muzički
urednik na niškoj televiziji Bell Amie, a Milan Marković svira violončelo u
simfonijskom orkestru.
Spomenka "Buca" Đokić,
danas udata Krstić, je još 1975. godine napustila bend "Lutajuća
srca", a zadnjih godina radi kao kao nastavnik muzike u Osnovnoj školi
"Sveti Sava" u Nišu. Sa svojim dječijim horom često posjeti i
tamošnji Gerontološki centar:
"Tamo uvek najstariji i
najmlađi zajedno pevaju. Jedna bakica mi nedavno reče:
'Spomenka, vi nam sa ovim
lepotanima donosite sunca' ", priča Buca...
Pisac teksta i muzike za pjesmu
"Jefimija" bio je Dženan Đani Salković. Đani je bio jedan od najsvestranijih
među mostarskim pjesnicima. Po struci doktor otorinolaringolog, Đani Salković
se podjednako uspješno bavio i pjesništvom, a pored toga bio je i pilot u
mostarskom Aeroklubu. Osim u Mostaru, Salković je kao ljekar radio i u Iraku i
Libiji, ali je široj javnosti najpoznatiji ostao po svojim pjesmama. Iz
njegovog repertoara se uz pjesmu"Jefimija" izdvaja pjesma "Hej,
hej! Prođe ovaj dan" koju kasnije obrađuje zagrebački sastav "Drugi
način".
Salković je u julu 1989. doživio
nesreću pilotirajući jedrilicom na Glamočkom polju, te je poslije nekoliko dana
preminuo u splitskoj bolnici.
Iza Buce i Đanija je ostala
vanvremenska pjesma "Jefimija".
Ali, ko je zapravo bila Jefimija? Slijedi dio priče koji nas vodi nekih šest stoljeća u
prošlost…
Jefimija
je Jelena Mrnjavčević (rođena Vojinović), poznata kao prva srpska i
jedna od prvih evropskih književnica. Rođena je oko 1350. — umrla je poslije
1405.
Jelena
je bila vrlo sposobna i svestrana– znala je grčki, kretala se u društvu učenih
ljudi, bila je izuzetna vezilja. O njenom obrazovanju i talentima svjedoče
tekstovi koje je sastavila. Tri njena djela su sačuvana u originalu, tako da
predstavljaju spomenike ne samo književnosti, nego i primijenjene umjetnosti
koje je Jelena izradila. Prva dva njena djela, tekstovi Tuga
za mladencem Uglješom i Moljenje Gospodu Isusu Hristu, čuvaju se danas u
manastiru Hilandar na Svetoj Gori (Grčka). Njeno treće djelo, izvezeni pokrov Pohvala knezu Lazaru se danas
nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.
Jelena je bila udata za despota
Uglješu Mrnjavčevića, rođaka cara Dušana (Silnog) i strica Marka Kraljevića. Despot
Uglješa poginuo je u bici na Marici 1371. godine. Jelena, ostavši sama u
dvadeset i drugoj godini, zamonašila se i uzela ime Jefimija. Došla je u
Kruševac (kod Niša) na dvor kneza Lazara Hrebljanovića i kneginje
Milice (rođene Nemanjić), budući da je bila Miličina rođaka. Na dvoru kneza
Lazara, Jelena je puno uticala na vaspitanje Miličine dece, od kojih su naročito
sin Stefan i kćerka Jelena bili obrazovani i veoma naklonjeni književnom radu.
Priča se upravo nastavlja sa Jelenom (Lazarević),
kćerkom kneza Lazara i kneginje Milice. Rođena je između 1366. i 1371. godine
kao njihova treća kćer. Jelena je zauzima važno mjesto u istoriji književnosti zbog svoje
prepiske s Nikonom Jerusalimcem, sačuvane u rukopisnom Goričkom zborniku
iz 1441/42. godine, koji se sada čuva u Arhivu SANU, pod brojem 446. Zbornik je
sastavljen po Jeleninoj želji i dobio je ime po njenoj zadužbini na Skadarskom
jezeru.
Jelena se prvi put udala za zetskog gospodara Đurđa II Stratimirovića
Balšića 1386. godine. Sa njim je bila u braku do njegove smrti 1403. godine. Sa
njim je imala jednog sina, Balšu III
Po drugi put se Jelena udala 1411. za Sandalja Hranića,
bosanskog vojvodu, jednog od najvećih velikaša bosanske države sa kojim nije
imala djece. Sandalj Hranić je naslijedio njegov bratić, herceg Stjepan Vukčić
Kosača, koji je 1424. godine oženio Jelenu Balšić, unuku strine Jelene i
kćerku Balše III. Njihova djeca su bili: Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko
Hercegović Kosača i Katarina Kosača kojom se produžava ova priča.
Katarina je rođena 1424. godine u Blagaju (kod Mostara) na
dvoru njenog oca, hercega Stjepana Vukčića Kosače. Tražeći suprugu, tadašnji
bosanski kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer
Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je
obavljeno 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina
se morala odreći bogumilstva i prihvatiti rimokatoličanstvo.
Kralj Stjepan Tomaš i kraljica Katarina Vukčić
Kosača-Kotromanić su živjeli na dvoru Bobovac kod Kraljeve Sutjeske. Katarina
je ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u
kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim vezenim maramama kao znak
žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske
žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve marame.
Kralj Stjepan i kraljica Katarina su imali troje djece od
kojih je jedno rano umrlo a drugo dvoje su bili Sigismund i Katarina sa kojom
se ova priča završava.
Princeza Katarina Tomašević
Kotromanić je odrasla na kraljevskom dvoru Bobovac. U trenutku pada Bosne Katarina
je sa bratom i majkom boravila u tvrđavi Kozograd kod Fojnice. Prema legendi
Katarina i Sigismund su uhvaćeni negdje u blizini Konjica, gdje su ih presreli
Osmanlije. Osmanlije su ih odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Princeza
Katarina je dobila ime Tarihi Hanuma Emine. Prema legendi, živjela je,
umrla i sahranjena je u Skoplju, gdje joj je Isa-beg Ishaković, koji je brinuo
o njoj, kasnije podigao turbe.
Turbe je sačuvano do danas i nalazi
se na brežuljku Urjan Babi, u mezarju pored puta zvanog Hadžilar Jolu. Turbe je
poznato u narodu kao Turbe Kral K'zi, odnosno Turbe bosanske princeze i nalazi
se na obroncima današnjeg skopskog naselja Gazi Baba, u blizini Prirodno
matematičkog fakulteta. Turbe je oštećeno u zemljotresu 1963. godine. Obnovu
turbeta su finansirali Ministarstvo kulture Makedonije i Ministarstvo kulture i
sporta FbiH. Radovi na obnovi turbeta su počeli 2010, a završeni su 2013.
godine.
Turbe je svečano otvoreno na Božić
25. decembra 2014. godine.
izvori:
Nema komentara:
Objavi komentar