Brzim preko Bosne

Sivilo perona. Vješti šibicari i dežurni naivci.
Vruća krompiruša, jogurt i obavezno: "... brzi za Beograd kasni u polasku..."
Prva prekomanda.

Ona je ušla u Podlugovima – ukrštanje s lokalnim broj 843 za Brezu.
"Stresla je snijeg sa plave kose..."
Vagon je bio prepun. Dan Republike.
Bila su to vremena junačkih putešestvija vozovima bez voznog reda i sigurnih dolazaka.
Nekako se probila do mene, nošena onim: "Pomjer' se, bolan, ka sredini..."
- "Jel' mogu tu spustit' kofer...?"
U njenim očima neko vedro majsko jutro iznad Bjelašnice.
- "Ej, bolan, u šta si se to zaćorio...?"
"Oprostite... naravno...."
Krv mi je odmah počela poprimati aristokratsku boju njenih očiju!
- "Kud si poš'o...?"
"U prekomandu..."
- "Đe ti je to..?"
"To je... Beograd... novo radno mjesto..."
- "Kakvo novo radno mjesto!? Sad će Olimpijada. Da nisi šta zabrlј'o...?"
Ni sam ne znajući zašto, počeo sam se pravdati i pričati, pričati, pričati...
Sve do Visokog.
Od Visokog sam počeo lagati, onako poručnički, sve zaklјinjući se u bogatstvo oficirskog kofera.
Ona me je gledala onim majskim jutrom, dodajući borove Trebevića i opojni vazduh Igmana.
- "Al' znaš lijepo lagat'...", rekla mi je kod Zenice, jednako držeći glavu nagnutu u stranu i sve mi vjerujući.
U tunelu Vranduk me je počela lјubiti!
I sad znam koliko je dugačak mrak Vranduka – jedan polјubac, sto sudara zubima, dvije hilјade damara u mojim žilama.
Usne su joj imale ukus mostarskih bijelih trešanja-alica, s proljeća, na sarajevskim pijacama.
Kod Doboja sam je zaprosio!
Kako i dolikuje poručniku.
Rekao sam da ću radi nje biti drug general, a ona drugarica-kralјica.
Nećkala se. Odbijala, pozivajući svime što ima.
Ubjeđivao sam je snagom očajnika, koji u jednom trenu može dobiti i izgubiti sve!
Ona me je grčevito lјubila, jednako govoreći: "Ćuti, ne staj mi na muku!"
Kod Modriče je pristala.
U Šamcu je sišla.
- "Trebala sam još u Doboju hvatat' bus za Derventu. Totalno si me sludio. Ho'š me čekat', iskreno, bolan? Samo da kažem mojima, pa eto me u Beogradu. Posl'je nek' me ubiju..."

Košava je duvala tri nedelјe.
Čekao sam je u iznajmlјenoj mansardi, Cara Dušana broj... stanica dvojke, zbunjen velikim gradom i nepoznatim lјudima...
Nekako pred Novu godinu stiglo je pismo:

"Oko moje,
nisi me nikako treb'o puštat' iz voza.
Triput sam bježala, al' stizala me braća. Ubiše. Kažu, kako smo te obećali, biće.
Udala sam se za Dan JNA.

Nemoj me zaboravit' i nemoj nikom više tako lijepo lagat' k'o meni..."

Ni za ime je nisam pitao.
Ljubav ima samo jedno ime?!
Mladost-ludost?!
Neka.
Bilo je.
Bilo je još prekomandi, al' nikad više onog vedrog majskog jutra iznad Bjelašnice i nikad više onog ukusa mostarskih alica, s proljeća, na sarajevskim pijacama.

Ni nje, nikad više, u brzom preko Bosne.

Vlakom prema jugu
( Brzim preko Bosne )

Spremam sreću za te
i budućnost drugu
krenućemo draga
vlakom prema jugu.

Pobjeći iz svega
u začaranom cugu
zlatnim kolosijekom
vlakom prema jugu.

Ostaviti dane
i godine posne
kao davno nekad
brzim preko Bosne.

Samo vjetar s mora
ljubiće ti lice
kad krenemo jednom
s ove raskrsnice.

U tom kraju više
nećeš sresti tugu
stićićemo sunce
vlakom prema jugu.
 
Ostaviti dane
i godine posne
kao davno nekad
brzim preko Bosne.

izvor:
slika - vremeplov.ba
priča - Dušan Dikić
video - TV Sarajevo & @mir.sarvan
pjesma - Arsen Dedić 

Zemljo moja

Ovo je priča o jednoj je od najizvođenijih patriotskih pjesama, koja je u vrijeme kad je nastala, bila posvećena gastarbajterima, ljudima koji su odlazili iz tadašnje Jugoslaviije u druge zemlje u potrazi za poslom.

Pjesmu "Zemljo moja" je 1975.godine godina napisao jedan od najpoznatijih bh. kantautora Kemal Monteno a otpjevala je Ismeta Dervoz sa grupom Ambasadori. Na festivalu "Vaš šlager sezone '75." osvajaju četvrto mjesto sa ovom pjesmom, i nagradu "Zlatni mikrofon".

Pjevačica Ismeta Dervoz izjavila je jednom prilikom kako je pjesma Zemljo moja bila jedna od najomiljenijih pjesama Josipa Broza Tita, tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, i da je često puštana na zvaničnim prijemima koje je organizirao Tito.

- Pjesma "Zemljo moja" napisna je kao ljubavna pjesma. To je pjesma rastanka i iščekivanja. U to doba bila je namijenjena gastarbajterima, ali je uskoro dobila drugu konotaciju zahvaljujući tome što je bila prihvaćena u određenim prilikama. I sam Tito je jako volio "Zemljo moja", kaže Dervoz.

Najveća nagrada za "Zemljo moja" smatra gospođa Dervoz, je to što pjesma traje već 40 godina. Prvi put je izvedena na festivalu Vaš šlager sezone 1975. godine, a jednako je popularna i danas.

Naročito mnogo se izvodi tokom državnih praznika BiH - Dana nezavisnosti 1. marta i Dana državnosti BiH 25. novembra i jedna je od najizvođenijih patriotskih pjesama u BiH.

Zemljo moja

Vidim polja što se žitom zlate
I na brijegu vidim rodni dom
Svakog trena mislim na te
Zemljo moja, zemljo moja.

A u polju moja duša spava
U sred žita kao zlatna klas
Postelja joj meka trava
Zemljo moja, zemljo moja.

refren:
I dok ja nisam tu
Pokraj nje da skupa predamo se snu
Svaku noć čujem glas
Koji zove dođi sreća čeka nas.

Ovdje noći nisu tako plave
Ovdje sunce nema takav sjaj
ovdje nisu takve trave
Zemljo moja, zemljo moja.

U tvom klasju nek mi ljubav spava
Nek me čeka ja ću brzo doć
Nek je ljubi tvoja trava
Zemljo moja, zemljo moja.

refren:
I dok ja nisam tu
Pokraj nje da skupa predamo se snu
Svaku noć čujem glas
Koji zove dođi sreća čeka nas.

Omer i Merima

 
Glavni likovi ove priče su Omer i Merima, mladić i djevojka koji su se zavoljeli iskrenom ljubavlju iako su poticali iz zavađenih porodica. Svi koji su ih poznavali znali su da je njihova ljubav ona prava, iskrena ljubav koja će dugo biti pamćena, ali su znali i za mržnju koja je postojala između njihovih nerazumnih majki. Ta mržnja i želja za osvetom dugo je pratila ove dvije porodice i nije nestala ni pred velikom i iskrenoj ljubavi Omera i Merime. Njih dvoje su bili samo majušni predmeti u igri njihovih mržnjom zatrovanih majki kojima ništa nije bilo važno osim slatke osvete. Zehru, Omerovu majku i Hasiju, Meriminu majku nije bilo briga za osjećanja njihove djece, niti su razmišljale o tome šta im se sve može desiti ako njihovoj ljubavi stanu na put. Zehra je željela da napakosti svojoj suparnici u mladosti i osveti joj se preko njene kćerke Merime, iako Merima ni za što nije bila kriva. Ona je samo voljela svoga Omera. Koliko je ljubav između Merime i Omera bila velika znala je i Fata, djevojka koju je Zehra izabrala za svoga sina. Fata je bila djevojka iz jako bogate porodice, draga svakom mladiću, lijepa lica i figure. Nije željela da se uda za Omera jer je bila svjesna toga da nije voljena i da je Omer nikada neće voljeti kao njegovu Merimu, ali joj majka nije dala da otkaže svatove jer bi to bila velika sramota za cijelu njihovu porodicu. Zehra je ubjeđivala Omera da je Fata bolja od Merime, ljepša i plemenitija, ali njene riječi nisu imale nikakvog uticaja na njega. Njegovo srce je bilo njegova vodilja kroz život, a ne razum.

I pored sinovljevog odbijanja, Zehra nije htjela da odustane od svog nauma. Željela je da ga oženi na silu, a Omer iz dubokog poštovanja prema majci nije mogao da joj se suprotstavi.

Ni Merimina majka Hasija nije bila ništa bolje od Omerove. U inat Zehri, odlučila je uda svoju kćerku ne razmišljajući od njenim osjećanjima, boli i patnju koju osjeća zbog razdvojenosti sa svojim voljenim. Čak i u trenucima kada je Merima osjećala da Omera više nema njena majka nije mogla da shvati koliko je velika Merimina ljubav, niti je mogla da pomisli da zbog takve ljubavi može da izgubi svoju kćerku.

Nemoćan da se suprotstavi svojoj majci i njenoj odluci da ga oženi djevojkom koju ne voli, tužan i duboko očajan zbog rastanka sa svojom voljenom Merimom, nesrećni Omer je umesto života izabrao smrt. Dok su drugi čekali svadbu i veselje on je sa ogromnim bolom i žalom u srcu čekao da smrt dođe po njega, jer mu je život bez voljene osobe bio besmislen. I smrt je došla. Omer je umro,  mlad i nevin u trenutku kad mu nije bilo vreme za umiranje, samo zato što nije nije mogao da se odupre drugima i pobijedi svoju zlu sudbinu.

Iako nije bila u Omerovoj blizini Merima je osjećala njegovu tugu i njegov jad. Njihove misli su bile povezane, a srca su im kucala kao jedno. Puna ljubavi i vjere u svog dragog predosjetila je njegovu smrt. Osjetivšii da Omera više nema, srce joj nije izdržalo i od tuge je prepuklo. Njena ljubav, tuga i očaj bili su toliko veliki da nije mogla da prežali smrt svog voljenog. Pridružila mu se na njegovom putu ka drugom svijetu, u kome će vječno ostati mladi i zaljubljeni, zauvijek jedno pored drugog.

Zehri i Hasiji, nerazumnim i neosjetljivim majkama koje su bile pune mržnje, inata i želje za osvetom, ponos i mišljenje drugih ljudi su bili važniji od njihove rođene djece. Dopustile su da dvoje mladih odu sa ovog svijeta u cvijetu svoje mladosti, ni krivi ni dužni za ono što se u dalekoj prošlosti izmeću njih dvije dešavalo. Na kraju i jedna i druga nad grobom svog djeteta plakale su i proklinjale same sebe što su mlade rastavili i u smrt otjerale.

         izvedba: Dr.Hasim Muharemovic-Omer i Merima

 Smrt Omera i Merime

 Dvoje su se zamilili mladih:
 Omer momče, Merima djevojka,
 U proljeće kad im cvjeta cv'jeće,
 Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
 
 Upazi ih jedna mala straža,
 Mala straža, Omerova majka;
 pa besjedi Omerova majka:
 "Mili sine, Omer', momče mlado,
 ti ne ljubi Merime djevojke!
 Ljepšom će te oženiti majka –
 l'jepom Fatom novoga serdara.
 Još je Fata od roda bogata,
 i tebe će potpomoći blagom."
 Al' besjedi Omer momče mlado:
 "Prođi me se, moja mila majko
 Nije blago ni srebro ni zlato,
 Već je blago, što je srcu drago."
 
 To ne sluša Omerova majka,
 već na silu oženila sina,
 i na silu dovela djevojku.
 
 Kad je bilo večer po večeri
 i mladence u ložnicu sveli,
 al' besjedi Omer momče mlado:
 "Ao, Fato, ala ti si l'jepa!
 Moja Merima nije tako l'jepa,
 al' je Merima mome srcu draga.
 Oj, boga ti, Fatima djevojko,
 donesi mi divit i hartije,
 da napišem do dv'je do tri r'ječi;
 jer je moja pobjedljiva majka,
 pa će reći da si m' umorila."
 
 Kad je majci knjigu napisao
 on govori Fatimi djevojci:
 "Oj, boga ti, Fatima djevojko,
 kupajte me đulom rumenijem,
 prones'te me pokraj moje Merime,
 nek me Merima mrtvoga cjeliva
 kad me nije živog poljubila.
 Oj, boga ti, žalosna djevojko,
 ne pust' glasa do bijela dana,
 nek se moja naveseli majka
 i sestrice kola naigraju
 i u kolu pjesme napjevaju."
 To izusti pa i dušu pusti.
 
 Kad ujutru b'jeli dan osvanu,
 uranila Omerova majka,
 nosi kitu sitnoga bosiljka,
 da probudi dvoje mladenaca.
 Ciknu, viknu Fatima djevojka:
 "Oj, boga mi, mila moja majko,
 sinoć ti je Omer počinuo!"
 Al' besjedi Omerova majka:
 "Bog t' ubio, Fatima djevojko!
 Ti si mi ga umorila mlada!"
 Al' besjedi Fatima djevojka:
 "Nisam, majko, života mi moga!
 Neg' evo ti do dv'je do tri r'ječi
 što je tebi Omer ostavio."
 Čita r'ječi Omerova majka,
 čita r'ječi pa suze proliva.
 
 Kupaše ga đulom rumenijem,
 pon'ješe ga Meriminome dvoru.
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Đul miriše, mila moja majko,
 đul miriše oko našeg dvora;
 čini mi se – Omerova duša."
 Al' besjedi l'jepe Merime majka:
 "Muč, ne luduj, Merima djevojko!
 Muč, ne luduj, kad budala nisi!
 Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
 a za tebe mladu i ne mari!"
 
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Đul miriše, mila moja majko,
 đul miriše – Omerova duša."
 Ona strča dolje niz čardake,
 pa istrča na sokak na vrata,
 vidi granu sitnoga bisera,
 bogom brati do dva pobratima:
 "Čija li je grana od bisera?"
 Al' besjede do dva pobratima:
 "To je grana mladoga Omera."
 Al' besjedi Merima djevojka:
 "Bogom braćo, do dva pobratima,
 spustite ga pred moje dvorove –
 da ga jadna mrtva cjelivam,
 kad ga nisam živa poljubila!"
 
 Spustiše ga pred Merimine dvore,
 k njemu Merima živa primaknula,
 mrtva Merima crnoj zemlji pala.
 Sabljama joj sanduk satesaše.
 Kad Omera od dvora pon'ješe,
 tada Merimu u sanduk spustiše;
 kad Omera na groblje don'ješe,
 tada Merimu od dvora pon'ješe;
 kad Omera u raku spustiše,
 tada Merimu na groblje don'ješe;
 kad Omera zemljicom posuše,
 tada Merimu u raku spustiše.
 
 Tu se tuku do dv'je stare majke
 i proklinju i staro i mlado
 ko rastavi i milo i drago.

izvori:www.bhstring.net
www.boske.rs www.artnit.net
video: YouTube.com

photo: Narodno pozorište Sarajevo

Osman i Zora, "Đaurka mila"

Kada dođete ispred Karađozbegove džamije u Mostaru, prekoputa džamije vidjećete jedan mali, u zelenilo obrasli harem u kome se ističe turbe od crvene cigle. To je turbe Osmana Đikića. Podignuto je 1936. godine prema projektu beogradskog arhitekta i istoričara umjetnosti Aleksandra Deroka.

Osman Đikić je bosanskohercegovački pjesnik, rođen 1879. godine u Mostaru. Kao bankarski službenik, radio je u Brčkom, gde je 1904. godine upoznao glumicu Zoru Topalović, koja je tu gostovala kao članica jedne pozorišne grupe iz Beograda. 

                           Zora Topalović i Osman Đikić

Planula je velika ljubav između Osmana i Zore kojoj su se protivile obje sredine, i Osmanova mostarska, i Zorina beogradska. Saznavši za jedno mahalsko ogovaranja: "Đe će s Đaurkom, moja ti?", Osman je iz protesta ali i iz ogromne ljubavi prema Zori, napisao pjesmu "Đaurko mila" kojom je i zaprosio Zorku. 

Vjenčali su se 1905. godine u Beču.

Jedan drugi mostarski pjesnik, Aleksa Šantić, rekao je jedne prilike Osmanu:
"Kakvi smo pjesnici - drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju.
Ti svoju ljubav oženi, a ja?... Malo je Osmana Đikića, malo... Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem... "
(napomena: Aleksa Šantić nije uspio pobijediti otpor svoje porodice, kada je htio da oženi svoju veliku ljubav, Anku Tomlinović, katolkinju. Negodovanje Aleksine pravoslavne sredine, naročito majke, bilo je prejako za Aleksu. Svoju Anku, Aleksa sve do svoje smrti nije prebolio.)

Osman i Zora su se 1907.godine preselili u Mostar. Nažalost, par godina nakon toga, Osman oboli od turbekuloze, a malo poslije njega od iste, tada neizlječive bolesti, oboli i Zora.

Osman je umro u trideset i petoj godini života, 30. marta 1912. godine a njegova supruga Zora je umrla od iste bolesti par mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Njihova ljubav je prerasla u romantičnu legendu koja traje sve do danas. 

Zora počiva na pravoslavnom groblju Bjelušine, pod čempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karađozbegove džamije. Od Osmanovog turbeta do Zorina groba može se dosegnuti pjesmom: "Đaurko mila, tuga me mori..." 

              izvedba Naida Ćatić / Divanhana 

Đaurko mila 

Đaurko mila, tuga me mori
za oči tvoje što suze rone.

Ustašca tvoja prepuna baja.
Haj, dođi, dođi sred zagrljaja.

Čuj, kako srce umilno tepa:
"Haj, ljubim te, ljubim, đaurko lijepa." 

 

izvor:
"Đaurko mila", Osman Đikić
"Live in Mostar", Divanhana
"Mostarenje", Mišo Marić