Brzim preko Bosne

Sivilo perona. Vješti šibicari i dežurni naivci.
Vruća krompiruša, jogurt i obavezno: "... brzi za Beograd kasni u polasku..."
Prva prekomanda.

Ona je ušla u Podlugovima – ukrštanje s lokalnim broj 843 za Brezu.
"Stresla je snijeg sa plave kose..."
Vagon je bio prepun. Dan Republike.
Bila su to vremena junačkih putešestvija vozovima bez voznog reda i sigurnih dolazaka.
Nekako se probila do mene, nošena onim: "Pomjer' se, bolan, ka sredini..."
- "Jel' mogu tu spustit' kofer...?"
U njenim očima neko vedro majsko jutro iznad Bjelašnice.
- "Ej, bolan, u šta si se to zaćorio...?"
"Oprostite... naravno...."
Krv mi je odmah počela poprimati aristokratsku boju njenih očiju!
- "Kud si poš'o...?"
"U prekomandu..."
- "Đe ti je to..?"
"To je... Beograd... novo radno mjesto..."
- "Kakvo novo radno mjesto!? Sad će Olimpijada. Da nisi šta zabrlј'o...?"
Ni sam ne znajući zašto, počeo sam se pravdati i pričati, pričati, pričati...
Sve do Visokog.
Od Visokog sam počeo lagati, onako poručnički, sve zaklјinjući se u bogatstvo oficirskog kofera.
Ona me je gledala onim majskim jutrom, dodajući borove Trebevića i opojni vazduh Igmana.
- "Al' znaš lijepo lagat'...", rekla mi je kod Zenice, jednako držeći glavu nagnutu u stranu i sve mi vjerujući.
U tunelu Vranduk me je počela lјubiti!
I sad znam koliko je dugačak mrak Vranduka – jedan polјubac, sto sudara zubima, dvije hilјade damara u mojim žilama.
Usne su joj imale ukus mostarskih bijelih trešanja-alica, s proljeća, na sarajevskim pijacama.
Kod Doboja sam je zaprosio!
Kako i dolikuje poručniku.
Rekao sam da ću radi nje biti drug general, a ona drugarica-kralјica.
Nećkala se. Odbijala, pozivajući svime što ima.
Ubjeđivao sam je snagom očajnika, koji u jednom trenu može dobiti i izgubiti sve!
Ona me je grčevito lјubila, jednako govoreći: "Ćuti, ne staj mi na muku!"
Kod Modriče je pristala.
U Šamcu je sišla.
- "Trebala sam još u Doboju hvatat' bus za Derventu. Totalno si me sludio. Ho'š me čekat', iskreno, bolan? Samo da kažem mojima, pa eto me u Beogradu. Posl'je nek' me ubiju..."

Košava je duvala tri nedelјe.
Čekao sam je u iznajmlјenoj mansardi, Cara Dušana broj... stanica dvojke, zbunjen velikim gradom i nepoznatim lјudima...
Nekako pred Novu godinu stiglo je pismo:

"Oko moje,
nisi me nikako treb'o puštat' iz voza.
Triput sam bježala, al' stizala me braća. Ubiše. Kažu, kako smo te obećali, biće.
Udala sam se za Dan JNA.

Nemoj me zaboravit' i nemoj nikom više tako lijepo lagat' k'o meni..."

Ni za ime je nisam pitao.
Ljubav ima samo jedno ime?!
Mladost-ludost?!
Neka.
Bilo je.
Bilo je još prekomandi, al' nikad više onog vedrog majskog jutra iznad Bjelašnice i nikad više onog ukusa mostarskih alica, s proljeća, na sarajevskim pijacama.

Ni nje, nikad više, u brzom preko Bosne.

Vlakom prema jugu
( Brzim preko Bosne )

Spremam sreću za te
i budućnost drugu
krenućemo draga
vlakom prema jugu.

Pobjeći iz svega
u začaranom cugu
zlatnim kolosijekom
vlakom prema jugu.

Ostaviti dane
i godine posne
kao davno nekad
brzim preko Bosne.

Samo vjetar s mora
ljubiće ti lice
kad krenemo jednom
s ove raskrsnice.

U tom kraju više
nećeš sresti tugu
stićićemo sunce
vlakom prema jugu.
 
Ostaviti dane
i godine posne
kao davno nekad
brzim preko Bosne.

izvor:
slika - vremeplov.ba
priča - Dušan Dikić
video - TV Sarajevo & @mir.sarvan
pjesma - Arsen Dedić