Konjuh planinom (Pejo Marković)

Konjuh plаninom, vjetаr šumi, bruji... Tаko kаže pjesmа o husinskim rudаrimа koju mnogi smаtrаju nаrodnom. Bolnа melodijа, još bolniji stih o trаgediji i smrti, združili su se u tugovаnku.

Mnogi misle dа je to čisto nаrodnа pjesmа ispjevаnа u Bosni, mnogi su je čаk vezivаli zа pobunu husinskih rudаrа iz 1920. godine. Istina je drugačija...
Ova tužna pjesma je posvećena pogibiji mladog proletera i husinskog rudara Peje Markovića.

Pejo Marković je rođen 7. jula 1920. godine u selu Lipnica kod Tuzle, u rudarskoj porodici. Osnovnu školu nije završio, jer je u osmoj godini ostao bez oca. Zbog nemaštine morao je da služi kod imućnijih seoskih porodica. Na radu je došao u dodir s revolucionarnom omladinom iz Husina. Uskoro je postao član SKOJ-a, a početkom 1941. godine i član Komunističke partije Jugoslavije.
Poslije okupacije Jugoslavije 1941, radio je na prikupljanju oružja i mobilizaciji rudara za odlazak u partizane. Avgusta 1941. godine bio je organizator odlaska cijele jedne čete rudara u partizane. Istakao se u prvoj i poznatoj akciji Ozrenskog partizanskog odreda u napadu na Doboj i Usoru; u ovoj akciji bila je dignuta u vazduh dugačka kompozicija puna neprijateljske avionske, topovske i puščane municije. Učestvovao je i u narednim borbama odreda na željezničkoj pruzi Tuzla–Doboj.

Kada je oktobra 1941. godine trebalo da dio Ozrenskog partizanskog odreda zajedno sa Birčanskim odredom učestvuje u napadu na Kladanj, Pejo se nalazio među sto boraca koji su se za 24 časa usiljenog marša probili kroz neprijateljsku teritoriju preko planine Konjuh i odmah stupili u borbu protiv domobrana. Pejo je u ovim borbama učestvovao kao komandir čete. Kada je Pejovu četu kod Lupoglave iznenada napala četnička kolona s leđa, on je pošao u juriš na njih. Neprijatelj je bio potisnut, ali je Pejo ostao teško ranjen. Iako je bilo malo izgleda da ostane živ, borci su ga uvili u ćebad i na nosilima kroz noć ponijeli nazad preko Konjuha.

Kada su stigli na vrh planine, primijetili su da je Pejo na putu izdahnuo. Sahranili su ga na samom vrhu planine. U koloni se zadesio i pjesnik Miloš Popović - Đurin, profesor iz Banja Luke, kojem je ova tragična scena bila inspiracija za nekada antologijske, a sad skoro zaboravljene stihove za koje je muziku komponovao Oskar Danon.

U prvi čаs pjesmа nije izgledаlа onаko kako je poznata. Bilа je krаćа.
Skoro godinu dana kasnije, u ljeto 1942. godine, tim putem je naišla Šesta istočnobosanska brigada u kojoj su se nalazili i Pejini drugovi iz Ozrenskog odreda. U znak sećanja na mrtvog druga, poboli su crvenu zastavu na mestu gde je sahranjen. To je inspirisalo autora pjesme Miloša Popovića Đurina, koji je prisustvovao i sahrani i podizanju zastave, da pjesmi doda još jednu strofi poznatu pesmu „Konjuh planinom“.

Ova tužna i sjetna pjesma relativno je često izvođena u vrijeme nekadašnje SFR Jugoslavije kao podsjetnik da je to zemlja, koju su stvarali proleteri i to krvlju.
Pjesma je bila i naslovna tema filma Konjuh Planinom iz 1966.godine, redatelja Fadila Hadžića i scenariste Meše Selimovića, za koju je muziku napisao Oskar Danon. Pjesmu su izvodili i mnogi sastavi i pjevači. Jedna od najpoznatijih izvedbi je ona od Nene Ivošević. Pjesmu je obradila je i izvodila i grupa Azra, Saša Lošić i Rade Šerbedžija i mnogi drugi.

Krajem '80-tih godina prošlog vijeka pjesmu je u rok-izvedbi objavila bosanska grupa Bolero.

Konjuh Planinom

Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.

Noć je crno svu zemlju zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.

Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti mu raznjele.
Iz krvi rumene husinjskog rudara,
Crvena je šuma izlistala.

Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.

Braća Morići

Braća Morići, u Sarajevu sigurno nisu nepoznanica. Lijepa bašta, hlad i ona kaldrma u Morića hanu donekle su doprinjeli tome, ali svakako i sevdalinka koja priča priču o Morićima.

Pjesma o Morićima prevedena je na francuski jezik od strane Renea Pletira, i italijanski od strane Vita Marpirga, Marunovića i Petranovića. Sve verzije svode se otprilike na isto. Neizmjerna tuga, kao i odnosi između glavnih junaka, braće Morića i njihove majke. Naime, tih godina (1747.) u Sarajevu se počinje osjećati bunt na vlast i odnose naspram običnog građanstva.

Bašeskija navodi da : "U tom  vremenu nije se poštivao ni paša, ni zapovijednik, ni  kadija, pa čak ni ulema, no su se ajani i bašeskije  stali miješati u upravne poslove, tobož da štite narod  od pašinskih nasilja, i da ne  daju pristupa mubaširima, te su po svoj Bosni uvrstili  malo i veliko, kao i neke serhadlije, dapače i neke  kapetane u jeničare i pod imenom jagmurluk akče sakupili u narodu silu novaca."

Po predaji zavadili su se u Sarajevu Morići i Halilbašići, a njihove pristaše borili su se  kao dvije neprijateljske vojske. Ovi nemiri dojadili su Sarajlijama (prije svega trgovcima) i nekoliko se trgovaca sporazumilo sa gradskim  zapovjednikom Mehmedagom, te prevarom dozovu u  agin konak bašeskiju desetoga odjela Sari Murata te  ga zatvore i pogube. To se desilo 4. marta 1757. godine. Kada su to čule pristalice Sari Murata, navali su u konak i ubili šest trgovaca. Građani, koji su se zgražali nad ubojstvom  onih trgovaca, sakupe se sutradan i pohvataju kolovođe -  njih 23 - i odvedu u grad (tvrđavu). U tvrđavi su svi ubijeni. Među njima bili su  i dva brata Morića: Hadži Mehmedaga (Pašo) i Ibrahimaga.

Jedino je njima neko uzidao spomen ploču u zid dvorišta Vekilharčove džamije, koja i danas stoji, a natpis na njoj u prijevodu glasi:

"Braći Morićima, Hadži Mehmedu i Ibrahimagi, puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar  te obojicu usmrti za čas. Ostaviše majku punu  žalosti, a njima neka Bog učini milost. S jednim  uzdahom napisa se datum. - Njima bi vječita pogibija 1170."

Hadžijska (Vekil Harčova) džamija nalazi se između ulica Toplik i Veliki Alifakovac na lijevoj obali rijeke Miljacke, u blizini Šeher-ćehajinog mosta. Danas ovaj dio grada pripada opštini Stari grad, Sarajevo, i čuva jednu priču koja je vremenom postala legenda i opjevana u pjesmi od strane mnogih pjevača. Jedna od najboljih izvedbi je ona od Safeta Isovića:

Braća Morići

Ferman stiže iz Stambola
Buruntija iz Travnika
Da uhvate dva hrabra mladića
Dva mladića, dva brata Morića.

Petak lijepi osvanuo
Nad šeherom silnim
Dva Morića, dva Pašića
džumu klanjali
U džamiji Hadžimagribiji.

Uhvatiše dva Morića
Pa ih vode niz Sarače
Pa ih vode uz strme Kovače
U tvrđavu da ih zadave.

Kad to čula pašinica, majka Morića
Da joj vode dva njena mladića
Iz halvata kule bijele, leti, grli noge
I u ruke ljubi pašu saraj'skog brata rođenog.

Pusti meni dva moja mladića
Dva mladića, dva moja Morića
Dat ću tebi ključe i harače
Dat ću harač za sedam godina
Otkada se gradila bijela tabija.

Kada su ih davit' stali
Morići su zapjevali
Sarajevo, široko si
Oj tvrđavo, mračna li si
Sultan care, proklet li si
Kad ti sablja pravdu kroji
Na zulumu carstvo stoji.

Aj, ne prestaše paše i veziri
Bosnu moju niko ne umiri

Pripremila: Elvira Leka, Furaj.ba
izvor: Mula-Mustafa Baseskija, Hamdija Kresevljakovic

Šećer Đula i Osman-paša

 
Pjesma "Zaplakala Šećer Đula" je priča o ljubavi, hrabrosti i časti.

Pjesma koja je posebno omiljena bila u Sarajevu, odnosi se na zbivanja u rusko-turskom ratu iz godine 1877. ili, još bliže, na borbe oko Plevne u Bugarskoj, tj. opsadu i herojsku odbranu ovog grada, u kojoj se posebno istakao opjevani Osman-paša, koji je sa svojim jedinicama punih pet mjeseci odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Kada su Rusi uz pomoć Rumuna uspjeli presjeći sve prilaze gradu, Plevna je konačno pala, a ruski knez Nikola, u znak priznanja, viteški je ostavio Osman-paši – kasnije prozvanom “Lav od Plevne” – sablju da je paše i kod izlaska iz opsjednutog grada.

Osman-paša, inače rodom iz grada Tokata u Maloj Aziji, služio je prije rusko-turskog rata u Bosni, u Sarajevu (1868) kao bimbaša (čin u ravni majora), a kasnije kao paša i vojni zapovjednik u Trebinju.

U boju sa Crnogorcima u Vučjem Dolu (1876) bio je zarobljen, ali ga je crnogorski knjaz Nikola oslobodio na svoj imendan, koncem te godine.
Zanimljivo je da ga je knjaz Nikola puštao "na vjeru" iz sužanjstva, pa se paša sastajao u Dubrovniku sa svojom ženom i djecom, koji su u to vrijeme živjeli u Bosni.

U rusko-turskom ratu i odbrani Plevne učestvovali su i brojni Bošnjaci, koje je tamo odveo – odmah po ruskoj objavi rata Turskoj – zapovjednik rumelijske vojske Sulejman-paša.

Orijentalist i folklorist Alija Bejtić pretpostavlja da su ti vojnici iz Bosne spjevali ovu sevdalinku svome junačnom zapovjedniku. Bejtić drži da se ova sevdalinka mogla početi pjevati u Bosni najranije krajem 1878. ili početkom slijedeće godine, "kad su se počeli vraćati kući prvi zarobljenici i borci s Plevne".

Ko je bila šećer Đula, Osman-pašina?
Svi pripovjedači o pozadini ove divne sevdalinke izostavljaju objasniti ko je šećer (slatka) Đula, ta ljepotica za kojom čuveni Gazija Osman–paša pati i kojoj se jedino obraća u najtežim trenucima. Po nekim usmenim predanjima radi se o šećer slatkoj Sarajki, ali neki tvrde da je riječ o medenoj trebinjskoj djevojci.

 

Zaplakala šećer Đula

Zaplakala šećer Đula
Osman paše vjerna ljuba.
Moj Osmane, gdje si bio?
Gdje si vojsku izgubio?

Evo mene, Đulo mlada
pokraj Plevna starog grada.
Što mi care vojske dade
sve mi Đulo za din pade.

Ja sam Đulo ropstva pao
britku sablju otpasao,
pa sad nemam nikog svoga
osim Boga jedinoga.

Đulo mlada, preudaj se,
meni nikad ne nadaj se.
Dušman me je zarobio,
sa tobom me rastavio.

izvor:
Hamdija Šahinpašić,
"Znakovi vremena", broj 15.
10. novembar 2006, str. 16 

Eldin i Emka

 

Bila je to jedna od najljepših, ali i najtužnijih ljubavnih priča ikada ispisanih u Bosni.

 

Emka Huseinbegović, rođena Bulutović, bila je supruga poznatog bosanskog pjevača i pisca pjesama, Eldina Huseinbegovića. Bili su lijep i sretan par, međutim, Emka se razboljela. Dijagnoza - multiple skleroza.

 

Iako neki uspijevaju da dožive duboku starost uprkos težini ove bolesti, Emka nije uspjela dugo da se odupire bolesti i drži je pod kontrolom. Prvo su počele da joj otkazuju motorne funkcije i završila je u invalidskim kolicima. A zatim je i oslijepila...

 

U aprilu 2013. godine, nakon nekoliko godina borbe protiv ove mučne bolesti, Emka je preminula. Eldin nije napustio bolesnu suprugu, i svih deset godina njene bolesti, do njene smrti, brinuo je o njoj.

 

Ljubav i posvećenost prema supruzi bili su kantautoru Eldinu Huseinbegoviću motiv da napiše neke od svojih najljepših pjesama. Kako je jednom prilikom istakao, Eldin je sve svoje pjesme posvetio upravo svojoj supruzi, a inspiracija su mu bile njene oči.

 

Ostaće upamćene Eldinove reči na jednom koncertu:

 

"Osobi koju najviše volim nisam mogao pokloniti cipele, jer ona ne hoda. Ni knjigu, jer ne vidi, pa sam došao na ideju da supruzi Emki poklonim album.
Moja žena je slijepa i u kolicima je. Kad bih mogao vratiti vrijeme i kad bih znao da će oslijepiti i biti u kolicima, opet bih je oženio."

 

Od stihova koje je posvetio Emki, Eldin je isticao da je njihov odnos možda najbolje opisao u svojoj pjesmi "Da šutiš", velikom hitu koji je otpjevao Dino Merlin.

 

  

Da šutiš

 

Ente kalbii, ente kullun fii hajatii,
Ente kalbii, ente kullun fii hajatii.

(  Moje si srce, sve si u životu mom,
  Moje si srce, sve si u životu mom.  )

 

Svima reci da sam tu
 neka vide, neka čuju,
 šta mi tijelo osjeća,
 neku novu struju.

Slijepa za moju čežnju,
 samo noćas nemoj biti to,
 ja znam da ti možeš puno bolje,
 naravno da znam ja to.

 

Dobro je kad u životu
 za nešto se boriš,
 rukama stvoriš.
Dobro je kad u životu
 nekoga voliš, neko te voli.

 

Dobro je kad u životu
 neko te sluti, ti nekoga slutiš,
 ali je najbolje kad u životu
 imaš nekog s kim možeš,
 ovako da šutiš..

 

Ne slaže se kalendar
 moga doba i tvoga tijela,
 ne idu ni s godinama tvojim
 ove bore i kosa bijela.

Zatvori mi kapke ti
 usnama sklopljenim u jednu,
 ja odavno ne znam kuda
 odlaze voljeni kad krenu.

 

Dobro je kad u životu ...