"Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"
( Zolj Mahmut, sin Sejfe i matere Zejnebe djevojačko Hatibović, rođen 1920-te, nastanjen u Sarajevu u ulici France Prešern broj 24. Supruga Sena, kćerka Meliha i sinovi Kerim, Sabahudin i Midhat. Idu u Faletiće na teferič kod tetke i tetka Besima....)
U avliji, pod kruškom, teferič je uveliko počeo. Sabahudin, sa začelja kolone, ugleda poznatu sliku: prostrte serdžade, sijaset sahana, tepsija, džezvi i tankih rakijskih staklenki nadžidžano sred ornamentalnog tkanja. Okolo: tanki jastuci na kojima će sjediti odrasli, vatra, rublje povješano na niskim kruškinim granama i hrđavi ekser u deblu o kojem visi nadaleko čuven saz tetka Besima. Dok kolona pristupa zbornom mjestu Sabahudin vidje kako se tetak maša prslučnog džepa i vadi svoj skupocjeni zlatarski sat:
– Pa jašta! Tako društveni sektor – u podne na teferić!
– Da je podne, nije! – uzvrati mu otac sjedajući na centralno, njemu namijenjeno jastuče.
– Nije, al' samo što nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad me, bogami, nije prevarila.
– Još bolje ako je dvanaest, jer: mi ti, iz društvenog sektora, ne pijemo prije dvanaest.
– Ma šta mi reče! Živio, stara kenjčino!
Dok se, pozdravljajući, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj oči pune suza i prije nego što shvati da je to od puhanja u dimljivu nerazgorenu vatru, pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji dopire sa serdžade. I mada mu je iskustvo govorilo da se muški razgovori, uz piće, uvijek kreću opasnom ivicom svađe, on zaključi kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca vezivalo je nešto mnogo više i jače nego što je sama činjenica da je tetak oženio njegovu najljepšu a najpametniju sestru. Šta je to nešto Sabahudinu nije bilo jasno, ali se sjećao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor u kući onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu braće Zoljevih. Sjećao se, mutno ali pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom krilu, i kako je tetak nešto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud, munjevita britva. Pamti i sad taj nagli bol, i pamti, još bolje, naredne dane u postelji, sa zdravom glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih novčanica. (Njegov je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kući jeo batine zahtijevajući od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)
Na serdžadi, već je trajala diskusija čiji su komadići do Sabahudinovih ušiju dopirali kao sa drugog svijeta:
– Ama, država se, Maho, o tome brine – šta ja imam tu?
– Kako, bolan, šta ja imam tu? Slobodan si čovjek!
– Ne drobi, života ti! Znaš kako Marks kaže: "Kad bude slobode, neće biti države!"
Na pomen riječi "država", "sloboda", "Marks" majka i tetka se zavjerenički zgledaše i progovoriše jednoglasno i istovremeno od čega se u Sabahudinovom sluhu izmiješaše njihovi glasovi:
– Ama, prekinite više te budalaštine!
– Imate l' vi o čemu drugom pričat'?
Sabahudin je znao da su uzaludne sve intervencije, makar ih upućivala i mudra tetkina glava. Otac i tetak se i ne osvrnuše:
– Nemaš ti, Besime, pojma. Da te Marks čuje prevrnuo bi se u grobu!
– Nema on više šta da se prevrće, Mahmute moj. Prevrnuo je njega onaj brko devet puta! Nego gledaj ti od čeg živiš – živio ti meni. Makar dvjesto-tristo godinica!
– Ne pretjeruj! – zaključi otac diskusiju podižući čokanjčić visoko iznad porodičnih glava. Sabahudin je znao, nakon toga pokreta, kakva je sudbina njegove tečne sadržine: tri će gutljaja skliznuti niz očevo grlo kao voda, onda će otac postaviti neku grlenu branu i ostatak rakije valjutati po ustima, zubima i desnima kao da je tek kuša, mjereći joj valjanost i snagu. Tih dvadesetak degustatorskih sekundi na eventualna pitanja odgovaraće pokretom ruke, kao da kaže: "Čekaj sad!" – a razgovor se može nastaviti tek kad svali niz grlo tu tečnost i cokne, potom, usnama.
Tetak, ne okrećući glavu, napipa saz iza leđa, metnu ga u krilo i, izvadivši koštanu trzalicu uturenu među žice nad kobilicom, prebra nekoliko puta preko njih prinoseći desno uho okrugloj rupi doboša:
– Hoćemo li?
– Šibaj! – izgovori otac ponovo potežući decu čokanjčića. U zeleni lisnati vazduh avlije ukroči starinski, hrapavi bariton tetka Besima:
"Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!
Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!"
Sabahudin ponovo vidje kako se tetka i majka zgledaju i učini mu se besmislenim pokret majčinog pogleda i lica nagore, prema nebu, kojim je plovio sumnjiv crni oblak. Majka je, šapatom u kome se krila povreda, govorila ocu:
– Ovo si ga ti nagovorio!
Tetka neprimjetnim pokretom lakta pokuša ušutjeti majku i mirnim glasom, ne gledajuć ni u čije lice, kao da se ništa važno ne događa, pridoda:
– Imaš li ti, Besime, kakvu veseliju?
"Sama legnem, a sama ustanem.
Sama legnem, a sama ustanem..."
nastavljao je tetak započetu pjesmu ne osvrćući se na ženske upadice. Sada se njegovom glasu pridruži i očev već pripit glas, u intonaciji koja se Sabahudinu učini sasvim pogrešnom.
– Il' ja govorila, il' kuja lajala! – kaza majka glasom u kome se gomilao plač beznađa. Tetka je presiječe pogledom koji je naređivao šutnju.
– Pa kako, bona, da šutim, kad meni ovako vazda prisjedne!
– Seno, ne kvari mi teferič! – grmnu otac glasom od koga se Sabahudin trže.
– Ti ga kvariš svima, samo sebi ugađaš. Kako te nije sramota pred sestrom, kad se već na djecu ne obazireš?
– Šta ovo ona melje? Buržoaske fraze o porodici, o prisnom odnosu roditelja i djece. Porodicu treba ukinut, je l' tako, Besime?
– Tako je, vala, ta ti valja.
– To je iz Manifesta, nisam ja rekao!
– Pa što je ne ukineš? – usudi se da nastavi majka. – Pokupi to garderobe – pa je ukini! – Sabahudinu se učini kako se tu, na serdžadi, baš kao i gore, na nebu, gomilaju oblaci nesreće i svađe i poželje da ga, najednom, nema. "Kako je zlo tako blizu, zašto je dobro tako daleko?", izgovori u sebi prije nego što ču Kerimov, preko zalogaja pušten, indiferentan glas:
– Marks je, tata, mislio na buržoasku porodicu.
– Zaveži! Znam ja valjda šta je Marks mislio! Ono će mene da uči. Juče ga primilo u partiju i već bi da pametuje!
Najednom se otvori nebo i kao iz kabla sunu žestoka ljetnja sarajevska kiša. Sabahudinu se učini da sanja, i da je sve glasove, i iste riječi, iste kretnje i slike, već jednom doživio. Vidje kako tetka kupi netaknute tepsije i tanjire, kreće prema kućnoj strehi i pomisli kako ona sada neće ući u kuću nego će se sa pola avlije vratiti da uzme saz. Zaprepasti ga kada vidje da se to tako i zbiva: "Pa ja sam sve ovo doživio u nekom pređašnjem životu! Sada tata neće htjeti u kuću, ostaće ovdje da kisne!" Ispod strehe, posmatrao je kako se ostvaruje njegov pričin: otac stoji pod nebeskim pljuskom, rukom od sebe odbija mamu koja ga pokušava povući ka vratima, majka tetura, odgurnuta, podiže sviter preko već mokre kose... Otac je podigao lice nebu, niz obraze mu lije topla ljetnja kiša, on širi ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga samog, dere se iz sveg glasa:
– Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?
__________________________
odlomak iz knjige
"Sjećaš li se Dolly Bell?"
autor: Abdulah Sidran
__________________________
Teško meni jadnoj u Saraj'vu
Teško mi je jadnoj u Saraj'vu samoj
teško meni jadnoj u Saraj'vu samoj
refren 2x :
Hajde, jadna, deder, jadna
hajde, jadna, dertum jadna,
u Saraj'vu sama
Sama legnem, a sama ustanem
sama legnem, a sama ustanem
refren 2x
Mnoge noći presjediću, dragog čekajući
mnoge noci presjediću, dragog čekajući
refren 2x
