Ida i Izet (Mala, velika moja...)

IZET i IDA
Mala, velika moja, za njih ćemo večeras voljeti

        Šesnaestog marta 1930. godine u Doboju u porodici Elmasa Sarajlića, nadzornika željezničke pruge, kao peto dijete, rodio se Izet. Porodica Sarajlić se u Izetovom rodnom gradu zadržala samo dvije godine, pa je budući pjesnik, pošto u Doboju nije prebolovao ni jednu od dječjih bolesti, isticao da on nema rodnog grada. Zato je naglašavao da ima rodni grad svoje smrti, a to je, naravno, Sarajevo.

        Porodica Sarajlić seli u Trebinje, koje je pjesnik dugo smatrao svojim zavičajem zbog radosnog djetinjstva. Ali te sretne dane ubrzo 1938. zatamnila je rana smrt srednjeg brata Ene u desetoj godini. Drugi svjetski rat donosi nove nesreće: italijanski fašisti hapse učenike trebinjske gimnazije, među njima i brata Ešu 22. juna 1941. Brat Ešo strijeljan je na Mamuli, logoru u bokokotorskom zalivu. Ovi gubici će biti presudni za buđenje pjesnika Izeta, sada jedinog sina porodice Sarajlić, da progovori srcem i perom.
Porodica je prisiljena da se preseli u Dubrovnik, ali već 1944. u zatvor, ovoga puta njemački, dospijevaju pjesnikove sestre Nina i Raza. Sredinom 1944. godine, nakon izlaska iz zatvora, obje sestre prelaze na oslobođenu teritoriju u Slano.
Devetog maja porodica Sarajlić je ponovo na okupu. Kasnije će pjesnik često isticati da 9. maj smatra najvažnijim datumom u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. 

        U zimu 1945. godine porodica seli u Sarajevo. Upisuje se u Drugu mušku gimnaziju. Pri omladinskom kulturno-umjetničkom društvu "Miljenko Cvitković" osniva literarnu sekciju ali prelazi u horsku sekciju kad se zaljublji u svoju muzu Idu Kalaš, članicu hora. Mnogo kasnije, u eseju 'Rani Sarajlić' njegov gimnazijski drug Josip Lešić će u jednom članku napisati: 
"... Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje."

        Sam Izet je o tom vremenu jednom rekao:
"A sjećate li se vremena kad se nisu birale ljepotice? Nekrunisane, one su naprosto bile negdje između apoteke 'Prvi maj' i crkve na Marindvoru. Mis svijeta za 1949. godinu stanovala je na broju 4 u Ulici Ognjena Price i pjevala je u omladinskom horu."

        U svijet njegove poezije Ida ulazi 1954. godine a pjesme su objavljene sljedeće godone u knjizi "Sivi vikend". U jednoj pjesmi Izet je napisao: "Da nije bilo neba, naša ljubav ne bi imala krova nad glavom". Nakon 12 godina maštanja o zajedničkom životu, svoju ljubav krunisali su brakom 1962. godine, te im je dodijeljen jednosoban stan te iste godine. Imali su kćerku Tamaru, rođenu 1963. godine, i unuka Vladimira, rođenog 1991. godine.

        Ida, ili Mikica, kako je Izet od milja zvao, je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: "Volim te do brezice", to jest do groba.
Prvog februara 1998. iznenada je umrla Ona, koja je 50 godina bila njegov nepresušni izvor inspiracije, dio većine njegovih pjesama. 
Poslije saznanja o njenoj smrti, pjesnikov život se potpuno promijenio. Kada je bio u Sarajevu, svakodnevno je odlazio na njen grob. Jedne prilike je izjavio: "Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!"

        Obistinile su se riječi koje je njegov drug Josip Lešić jednom napisao: 
"... Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje.", 
Duboku tugu zbog gubitaka svoje Ide, Mikice, on izražava onim čim najbolje umije - stihovima. U "Volim puno" 1999. godine pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti. Stihovi pjesme "Druga ljubav" ostaju kao uspomena na veliku ljubav Izeta prema njegovoj Mikici:

Druga ljubav  

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak. Isti prćasti nos. Istu boju očiju.
Isti hod. Iste navike. Istu čak i adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi, moje jedine ljubavi.  

        Drugog maja godine 1999+3 umire, kao i njegova Ida, iznenada u svom stanu. Sahranjen je pored nje na sarajevskom groblju, uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života. Josip Pejaković je na sahrani čitao njegovu pjesmu "Sarajevo". Grad Sarajevo u svojoj istoriji nije imalo pjesnika sarajevskijeg imena. Postojala je ideja o davanju imena Izeta Sarajlića jednom dijelu (ne cijele!) Tvrtkove ulice, ulice gdje su Izet i Ida živjeli 50 godina. Nažalost, tu ideju koju je potpisalo preko četiri hiljade osoba, svojom zavišću i spletkama poništilo je 14 "intelektualaca". 

Sjetimo se zato Izeta Sarajlića barem kroz njegove stihove i njegov glas dok recituje: "mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti"...

Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.

Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

Izet Kiko Sarajlić, 1953