U blizini Muzeja Hercegovine, u Mostaru, kod Lučkog mosta stoji statua Emine Sefić-Koluder, žene čija ljepota i danas živi u jednoj od najljepših ljubavnih pjesama napisanih na ovim prostorima. Emina je zaista postojala i živjela u Mostaru, a stariji Mostarci su je viđali sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovo je priča o tome kako je nastala pjesma "Emina":
Kratak, kaldrmisan sokak što s Glavne ulice zadihano sopće uz Bjelušine, Sefića je sokak. Posljednja kuća na dnu sokaka, kuća je imama i hafiza, Saliha Sefića. Mostar veoma uvažava pamet, ljudskost i komšiluk, pa je imam Sefić jednako poštovan kod sva tri naroda i sve tri konfesije. Kad mu se, nakon dva sina, rodi kćer, srce mu puno rahatluka, a kuća musafira. Rodbina i ahbabi ušuškavaju zlatnu medžediju pod dječiji jastučić, poznanici po čaršiji čestitaju:
Kratak, kaldrmisan sokak što s Glavne ulice zadihano sopće uz Bjelušine, Sefića je sokak. Posljednja kuća na dnu sokaka, kuća je imama i hafiza, Saliha Sefića. Mostar veoma uvažava pamet, ljudskost i komšiluk, pa je imam Sefić jednako poštovan kod sva tri naroda i sve tri konfesije. Kad mu se, nakon dva sina, rodi kćer, srce mu puno rahatluka, a kuća musafira. Rodbina i ahbabi ušuškavaju zlatnu medžediju pod dječiji jastučić, poznanici po čaršiji čestitaju:
- Nek ti je s hairom šćer, moj Salih.
Djevojčici dadoše ime Emina, a u kući Sefića mevlud se
učio čitavu godinu...
- Elif, be, te, se, džim, ha, hi...
Posjeo Salih šćer na šćemliju, hoda oko nje i govori joj
arapsku abecedu, a ona ponavlja... Kako je rasla, nauk se mjenjao:
- Muhamed pejgamber alejhiselam, Kasim ibn Abdulah
pripadao je redu Hassim iz plemena Kurejss...
Nauk za naukom, godina za godinom. Zerdelije i djeca na
jugu brzo zarude i dozrijevaju. S 13 Emina je djevojčurak, s 14 ćusta djevojka.
Jednog petka, nakon džume, ču je Salih kako uz basamake pjevuši:
"Đul miriše, mila moja majko,
Čini mi se Omerova duša..."
Čini mi se Omerova duša..."
Obrati se ženi:
- Jel ovo ova naša o Omeru i Mejremi?
- Biće da jest.
- Zacurila nam šćer?
- I meni se čini.
A Emina Sefićeva baš zacurila. Kad silazi na česmu, uz
Glavnu ulicu, nema muška, a da se ne okrene. Okretati se za ženskom u Mostaru
ni prije ni tad nije adet, al' muško je vazda bilo i ostalo muško... Po
sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna
kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od
žežene kadife, usne - zrele trešnje, alice; dva reda zuba - dvi niske bisera;
kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom
zakopčanom sedef - pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra
jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu.
"Nije žensko", uzdiše muslimanska mlađarija.
"Emina Sefićeva je dženetska hurija."
Pravoslavci i katolici ćućore:
- Anđeo na zemlji, pa to ti je!
- Emina, šćeri - savjetuje je otac Salih - kad si na
izvana, oči preda se. Kliska je kaldrma, a nanule se lako taliznu.
Ona obara pogled pred babom, a svaka joj njegova - k’o iz
musafa...
Pedesetak metara uniže od Sefića sokaka, na Glavnoj
ulici, kuća je Svetozara Ćorovića, za kojeg je udata Persa, sestra Alekse
Šantića. Sestru Aleksa neobično voli, njoj se ispovijeda, dijeli s njom rijetke
sreće i česte nesreće. Sveto mu je srodnik po lirskoj duši i pobratim, te ih
rado i često posjećuje. Silazeći s Brankovca, Aleksa susreće imamovu kćer. Za
djevojčetom se pjesnik ne okreće. A rano dozrelu, omamljujuću ljepotu, zapaža.
U jednoj od besanih, vrelih noći 1903. što mirišu na behar i čežnju, grli
djevojče, stihom. I njen ibrik i baštu s đulom i s jasminom, i pletenice teške,
razigrane i miris te kose "k'o zumbul plavi". Pjesmu objavljuju u
Beogradu, a hor "Gusala" premijerno izvodi "Eminu" u
prostorijima na Suhodolini, pod dirigentskom palicom pjesnika i kompozitora,
Alekse. Pjesmu čaršija hvali:
- Plaho je pjevna; ubila se za sevdaha... E, beli je sva
naša, mostarska... Golemo! ... Aferim, Aleksa, care!
Samo Pero, koji je postao glava i kasa Šantića kuće, osu po njemu:
Samo Pero, koji je postao glava i kasa Šantića kuće, osu po njemu:
- Ti, brate, vazda istu pjesmu k'o Švabo traj-la-la.
Nikad se dozvati pameti. Prvo ona šokica, Tomlinovićka, a sad Emina Sefićeva.
Tomlinovićku nekako da ti i oprostimo, mladost - ludost, a i kuferaši su, nije
domaća. Došla - prošla. Al' ovo sa Salihovom šćeri, prekardašio si debelo!
- Pokazaću ti pismo iz Beograda, mole da nešto lijepo
napišem iz muslimanskog života, pa sam...
Pero podiže ruku, znak da zaćuti.
"Nije ovo više onaj moj bracuka, Pero, u svemu se na
u Adžu izmetnuo. Nema mi druge nego saslušati litaniju!" - pomiri se, a
Pero nastavi :
- Pa si zabrlj'o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji
sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti
moram po duši reći šta i kako ja, a bogami i čaršija, sve to vidi. Imade li ti
išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat', nego kako imama Sefića šćer
vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali
preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama - ne ide. I to ti malo,
okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je
briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kad je djed Petar, bog da mu duši
prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s Muslimanima lijepo pazili i
još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... A ti baš
zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad
u Bogodol, il' u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se
kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i
sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš'o, nije se vratio. Ako nije šta
stek'o ko da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek'o opet se vrati
u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam
ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti
dozvati!
- Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san... Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći.
- Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san... Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći.
- E, sad me vučeš za jezik, pa da ti kazem. Te ublehe o
vizijama ostavi onim dangalacima što ti štampaju pjesmuljke od kojih živ rob
haira nema. Vidim ti po očima, nije ti pravo što ja ovako, iskreno, a kome ću,
ako neću bratu. Ljutio se, ne ljutio, još ti jednom ponavljam i molim te: okani
se ćorava posla. Lijepo je što držiš do Muslimana, a i oni do tebe. Poštuju te
kao ni jedno kršteno čeljade u čaršiji k'o da si, bože me 'prosti, rođen
njihov. I za rađu je dobro. Al' se okani pjevanija o Muslimankama. Ja se sad
sklanjam na ulici ispred imama Sefića, nemam obraza čovjeku u oči pogledati...
Ne valja! Nikako ne valja! Ovo će, velim ti, na veliku bruku izaći.
Nije izašlo. Salih Sefić je i dalje ostao mušterija u
Šanitića magazi, muslimanski Mostar nije zamjerio, Emina se sa 16 udala za
Avdagu Koludera, trgovca, a niz mostarske sokake, uz Stefanijino šetalište, po
sijelima - prvo tiho, a onda sve glasnije, poteče pjesma:
"Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina..."
"Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina..."
A ovako je Emina o Aleksi i pjesmi govorila:
- Svi su u Mostaru znali ko je Aleksa Šantić. Sretala sam
ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, jal' na česmu. Rijeci razmijenili
nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao.
Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantale,
porezati bi se mogao kako su opeglane... Jednom sam čula kako neko pjeva u
Ćorovića avliji. Pjevao je "Kara majka sina Ahmeta" uz violinu,
tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je
to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u
prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek...
Kad sam se udala i došla na Carinu, u ovu kuću, prolazio
je ov'da; tu su im na broju četeres' bile "Gusle". Vazda je bio u
muškom društvu, a govorilo se kako mu prijatelji odsvukud dolaze. Ima jedna
priča, pričala mi kóna s Luke, Almasa, rasle smo zajedno, nije od onih koja bi
izmislila. Priča: kad se od Ćorovića trebao preseliti u Ćirića sokak, malo
uniže od Lučkog mosta, prozori su gledali u avliju nekog od naših, znala sam i
koga... Elenejse, vele da je Aleksa prije useljenja naredio zazidati prozore;
ženska su djeca bila u komšiluku. Znao je šta je haram i to mu čaršija nikad
nije zaboravila.
Lijepa Emina je posljednja "podigla" svog pjesnika sa
samrtne postelje, februara 1924.godine. Čuo je, iz bašte, pjesmu. Sestra Persa
i služavka Đurda su mu pomogle do prozora. Dolje, u bašti nad Neretvom, horovi
"Gusala", "Hrvoja" i sarajevske "Sloge", pjevali
su "Eminu"
"Nisu me
zaboravili, nisu me zaboravili" - jecao je teško, kroz suze, sjećala se
Persa.
Emina je "otišla" u zimu 1960.godine. Niko ni
od Eminine djece više nije živ. Aleksa se nije ženio, izrodio je samo pjesme.
Eminino prapotomstvo živi rasuto svijetom. Aleksino skupljeno u knjigama. A
pjesmi je ostalo da se pjeva... I nikad posijedi.
(izvor: http://old.barikada.com/vremeplov/mostarenje/2009-07-17_emina.php)
(izvor: http://old.barikada.com/vremeplov/mostarenje/2009-07-17_emina.php)
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama.
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja, kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...
Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode.
S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste;
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
A meni se 'krenu bururet u glavi.
Zamal' ne posrnuh, mojega mi dina,
Al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'...
(Aleksa Šantić, 1903.godine)
Nakon drugog svjetskog rata, Mostarka iz Donje Mahale, Sevda Katica je dopjevala, a Mostarac Himzo Polovina otpjevao:
Prođoh pokraj bašte staroga imama.
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja, kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...
Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode.
S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste;
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
A meni se 'krenu bururet u glavi.
Zamal' ne posrnuh, mojega mi dina,
Al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'...
(Aleksa Šantić, 1903.godine)
Nakon drugog svjetskog rata, Mostarka iz Donje Mahale, Sevda Katica je dopjevala, a Mostarac Himzo Polovina otpjevao:
Umro stari pjesnik, umrla Emina,
ostala je pusta bašta od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
pjesma o Emini nikad umrijet neće.
Nema komentara:
Objavi komentar