Ali nije zimi uvijek tako lijepo. Znaju zimski dani biti i bez snijega i bez sunca i nebeskog plavetnila, pa danima vidiš samo sivi zastor ispred sebe. Tih dana čvrsto poželim da je ljeto, da vidim opet sunce, plavo nebo i… mooooreeee.
Ah, kako bih tada tako rado da negdje odem na more!
Riječ “more” budi u meni šarena i živahna sjećanja na djetinjstvo i mladost, a jedno od najupečatljivijih sjećanja su stihovi pjesme “Sva su raja”. Pjesmu je snimila grupa “Elvis J. Kurtovich & His Meteors” još daleke 1985.godine a eto, meni je zbog nekoliko razloga ostala sinonim za ljeto i more i još ponešto iz mog djetinjstva…
Tipično sarajevsko-zezajući je razlog bio zašto je grupa dobila baš taj naziv. Budući vođa grupe, Mirko Srdić, i nekoliko budućih članova grupe su stanovali na Koševu. U njihovom komšiluku je stanovao i neki Jasmin Kurtović koji je “ludio” za Elvisom Presleyem i njegovim pjesmama. Kada se Jasminu rodio sin, šta se moglo drugo desiti nego da mu da ime svog idola - Elvisa. Mirko i njegovi drugari su tih dana razmišljali o imenu grupe koju su upravo osnovali. Učinilo im se simpatično i pomalo luckasto da neko toliko obožava pjevača da i svom djetetu da njegovo ime, pa su iz zezancije svojoj grupi dali upravo takvo ime - “Elvis Jasmina Kurtović”.
Tati Jasminu se to nimalo nije svidjelo, tužio je grupu i oni su morali promijeniti ime. Malo su “proenglezisali” ime i tako je nastala grupa “Elvis J. Kurtovich & His Meteors” - prva u nizu grupa iz kultnog muzičkog i kulturnog talasa “new primitives”. Mirko Srdić, vođa grupe se tada samoprozvao Elvis J. Kurtović (J. se čita kao “dži”). Pored njega, u grupi je tada kao gitarista i povremeni pjevač bio i Dražen Ričl, zvani Zijo (drugi nadimak mu je bio Para). Upravo je Zijo bio taj koji je napisao tekst za pjesmu “Sva su raja”, objavljenu 1985.godine na drugom albumu “Da Bog da crk'o rok'n'rol”. Pjesmu “Sva su raja” Zijo je i otpjevao na albumu, a u pjesmi je gostovala Anja Rupel, tada u cijeloj Jugoslaviji vrlo popularna pjevačica grupe “Videosex”.
Kao i mnoge pjesme “new primitives” grupa, i ova je pjesma nosila jaku notu socijalno-ekonomske zbilje tadašnjeg društva. Pored činjenice da su mnoge porodice mogle sebi priuštiti odlazak ljeti na more, bilo u sopstvenoj režiji ili uz pomoć firmi u kojima je neko od članova porodice bio zaposlen, postojao je i značajan dio porodica koje nisu imale novaca da sebi to priušte. Autor pjesme “Sva su raja”, gitarista i pjevač Dražen Ričl je odrastao sam sa majkom Elvirom, bez oca Ferdinanda koji je umro još dok je Dražen bio mali. Samohrana majka nije bila u mogućnosti da obezbijedi ljetovanja na moru za sebe i sina. Taj osjećaj, kada ljeti mnogi iz njegovog društva (“raje”) odlaze na more, Dražen je uz jasnu autobiografsku crtu opjevao u pjesmi “Sva su raja (otišla na more)”.
Draženovi stihovi iz pjesme o ocu:
“...meni babo nije dao pare
ost'o sam kod kuće
on otiš'o bez mene i stare…”
opisuju prerani odlazak njegovog oca, ne od porodice (“on otiš'o bez mene i stare”), nego iz života. Sve ostalo u pjesmi su scene koje dočaravaju ostanak ljeti u polupraznom gradu, želju da i on ode “bilo gdje na more” , njegove misli na djevojke koje su na moru te želju da sazna “šta sad one rade”. Pjesma završava pozitivno, sa povratkom djevojaka u grad početkom septembra kada one “sa svih strana dolaze u grad, vesele, vatrene, kafene...”
Pjesma “Sva su raja” me baš “našla” tog ljeta 1985. Bio sam 17-godišnjak, i do tada sam more viđao samo na razglednicama koje smo dobivali od dajži, amidža i tetki, a koji su redovno ljetovali na moru. Ni raja iz moje i iz susjednih ulica nije išla na more. Naša ljeta i ljetovanja su bili rijeka Bosna, “Kanal”, “Šljunkara” i prije svega - “Topolik”.
“Kanal” se zvanično zvao “Zapadni lateralni kanal”, napravljen je početkom ‘70-tih i njime su se slivne vode sa obronaka Majne i Trebave dovodile u korito rijeke Bosne. Na ušću tog lateralnog kanala je napravljena betonska kaskada. Ispod nje je voda bila dovoljno duboka da su sa vrha kaskade hrabriji mladići pravili “laste” i ostale vodoskakačke vragolije.
“Šljunkara” je bila poprilično udaljena od rijeke Bosne, u njivama Modričkog Luga, negdje na granici modričke i odžačke opštine. Bilo je to zapravo maleno, vještačko jezero, nastalo eksploatacijom šljunka i pijeska do nivoa koji je bio i do par metara niži od nivoa rijeke Bosne. Upravo ta visinska razlika je razlog da je nastalo jezero čija je voda kroz šljunkovito i pjeskovito tlo prilično čista dolazila iz rijeke Bosne.
Bosna je nama bila blizu, ono što se kaže “kamenom dobaciti” pa smo tu provodili puno više vremena nego na “Kanalu” ili na “Šljunkari”. Znali smo i tamo ponekad odlaziti ali je to bilo vrlo, vrlo rijetko.
Naše ljetno carstvo je počinjalo stotinjak metara nizvodno od mosta, od grupe 20tak visokih stabala topole. Taj šumarak smo svi zvali “Topolik”. Dio rijeke Bosne od “Topolika” do “Kanala” smo znali napamet, sa svim prednostima i opasnostima koje rijeka nosi. Dalje lijevo od “Topolika” nismo išli, iako su uzvodno od mosta, na desnoj obali bile “Daulije”, decenijama popularno modričko kupalište. Nama, djeci i omladini iz ulica između željezničke pruge i magistralnog puta Šamac-Sarajevo je sve uzvodno od “Topolika” bilo daleko i nekako “ne naše”.
“Topolik” sa hladom brojnih i visokih topola, te prirodnim travnjakom između stabala, predstavljao je idealno mjesto i za brojne modričke porodice koje su tu mogle i autima doći, jer sa magistrale je šljunčani put pored zgrade Automoto društva “Optima” vodio desnom obalom rijeke Bosne direktno do “Topolika”. Ispred njega je Bosna nanijela puno sitnog kamenja, tako da je do vode trebalo ljeti, za vrijeme niskog vodostaja, prijeći i do 50-tak metara dok se noge pokvase. Od tog mjesta su počinjali brzaci i završavali su nekih 100 metara dalje. Dalje nizvodno od “Topolika” je staza vodila paralelno uz samu riječnu obale, sve do “Kanala”.
Odmah uz "Topolik" se pružala nekih 200-300 metara duga a samo 20-30 metara široka livada. Na toj livadi je naš komšija Enes uredio atletske staze na 100 i 200 m kao i za skok u dalj (u pijesak). On se sredinom srednje škole odlučio za studiranje na DIF-u pa mu je taj dio obale Bosne bio idealan za trening i pripremu za prijemni na fakultet. Nama, mlađim od njega, sve to je bilo interesantno, pa smo se i mi redovno ljeti takmičili u te 3 atletske discipline. Sve to u rijetkim trenucima kada nismo pravili takmičenja u plivanju i skakanju u vodu. Plivanje, ili bolje rečeno “puštanje” rijekom Bosnom smo obično započeli kod “Topolika”. Odatle smo uz pomoć i sigurnost drvene daske ili popularnog “šlaufa” (unutrašnje gume traktora ili kamiona) koje smo uvijek držali u svojoj blizini “za ne daj bože”, za nekih 20tak minuta stizali do brzaka u blizini bivših mlinova na desnoj obali. Od tih nekadašnjih mlinova ostali su samo drveni stubovi koji su predstavljali veliku opasnost ako te riječna struja previše “baci” na njih. Siguran izlazak iz vode je bio nekih 50-tak metara dalje nizvodno, odakle je staza vodila nazad do “Topolika”.
Nismo puštali da nas rijeka dalje nizvodno odnese jer je izlazak iz rijeke bio teži a ni staze kraj rijeke nije bilo nego bismo onda morali izlaziti do magistralnog puta i onda po suncu i bosih nogu po užarenom asfaltu da se vraćamo do “Topolika”. Ne, hvala - užasan scenario! Ovako smo se travnatom stazom i većim dijelom krošnjama vrba zaštićeni od ljetnog sunca bez poteškoća vraćali na početak našeg riječnog “spusta”, do “Topolika”. Ah, kako su samo mirisale njegove topole… pa još uz miris pijeska, i poneke vrbe - kombinacija mirisa koje i dan-danas, nekih 4 decenije kasnije, nosim u mojim nosnicama. Da, bio je to naš zeleni, mirisni i sjenoviti “Topolik”.
Mi nismo išli na more, kao mnoga modrička djeca. Ne zato što nismo htjeli ili što nam to naši dragi roditelji nisu dozvoljavali… Ne, daleko od toga. Mi smo svi bez izuzetka sanjali o tome da jednom odemo na more, a niko od naših roditelja ne bi bio sretniji da nam je to mogao omogućiti. Ali, eto, nije nam se dalo. Ni njima, ni nama. Uz to, ljeti smo svi mi pomagali roditeljima u poslovima kod kuće, bilo da su to poljoprivredni radovi, oko stoke, u vrtu ili oko voća i povrća. Ljeto je bilo za mnogu modričku djecu radno. I sva ta djeca su stekla itekako dobre radne navike. Nisu doduše išla na more, ali su ih roditelji naučili da se svojim radom dosta toga u životu može steći i mnoge želje ostvariti… kao recimo ona o odlasku na more.
Kad sam odrastao i ono što se kaže “stao na svoje noge” mogao sam sebi priuštiti ne samo odlazak na “obično” more, nego i da vidim neke od najljepših plaža na skoro svim kontinentima svijeta: Zlatni rat na Braču (za mnoge najljepša plaža Evrope); Santa Monica Beach, na ostrvu Kape Verde (Afrika), Santa Monica i Malibu Beach (S. Amerika); Copacabana i Ipanema, Rio de Janeiro (J. Amerika); Corniche Beach, Abu Dhabi (Azija)...
I znate šta je čudno u svemu tome?! Predivne su to plaže, baš kao iz nekog turističkog prospekta. Fantastičan je osjećaj prošetati tim plažama po pijesku kao od paperja, i zaroniti u tirkizno-smaragdno-azurne vode tih mora i okeana… Ali, džaba sve - nigdje na tim plažama nisam našao moj “Topolik” i onu miomirisnu kombinaciju topola, vrba i pijeska iz rijeke mog djetinjstva. Nigdje to još nisam našao, pa sam shvatio na kraju da sam i bez tog nekog mora imao najljepša moguća ljetovanja na svijetu. I na tome ću roditeljima biti zahvalan do kraja života.
A vala ni Dražen nije bio u pravu sa onom svojom pjesmom - nije baš tako bilo da “Sva su raja otišla na more”. Moja raja: Marko, Hidajet, Osman, Ruzmir, Slobodan, Vladan, Ivan, Enes, Zvonko, Nikica, Dino, Omer… svi su oni sa mnom ostajali tih zlatnih ljeta ‘70tih i ‘80tih u Modriči, kraj Bosne... u našem “Topoliku”.
“Topolik” je odavno posječen, u rijeci Bosni se već dugo ne kupaju “neki novi klinci”, a moja raja je umjesto na more otišla u neke druge gradove, na druge rijeke i na druga mora. Draga moja raja, gdje god da ste sada, bud'te zdravi, sretni i veseli, baš onakvi kakvi ste ostali u mojim sjećanjima!
KRAJ
rijeka Bosna, more moje mladosti
photo: @mir, ljeto 2019.
P.S.
"Topola (lat. Populus) je biljni rod iz porodice vrbovki… Stablo topole može narasti u visinu do 35 m, a u promjeru deblo može imati i do 3 m. Raste na vlažnim i svijetlim staništima s dovoljno vode i mineralnih soli..."
izvor: wikipedija, photo: A.Kuščar
SVA SU RAJA
(poslušaj na YouTube)
Sva su raja otišla na more
meni babo nije dao pare
ost'o sam kod kuće
on otiš'o bez mene i stare.
Kad se budim u subotu ujutro
volio bih pobjeći odavde
bilo gdje na more
da provirim šta sad one rade.
Ispod suncobrana, klepeću nanulama
sunce cijelog dana, a naveče:
"Hej, hajmo, bona, na plažu, ho'š?"
- "Šta ćemo na plaži?"
"Ma hajd', idemo tamo, uzećemo cuge,
ima onaj jedan, pravo svira, lete prsti, haj'mo!"
- "Hmmm, dooobro, 'ajde!"
Jedva čekam da septembar dođe
da se one opet meni vrate
šarene haljine
lila suknje i kožne kravate.
Pa obučem naveče šta stignem
sav mirišim, namjestim frizuru
ponekoj namignem
nasmijem se, pokažem kulturu.
Ispred Olomana sunce cijelog dana
one sa svih strana dolaze u grad
vesele, vatrene, kafene dolaze u grad
vesele, vatrene, kafene dolaze u grad
