Kako su nastale neke od najljepših pjesama na prostoru Bosne i Hercegovine i regiona? Iza mnogih od tih pjesama ostale su skoro nepoznate dirljive i iskrene priče. Ovaj blog donosi neke od tih priča...
Konjuh plаninom, vjetаr šumi, bruji... Tаko kаže pjesmа o husinskim rudаrimа koju mnogi smаtrаju nаrodnom. Bolnа melodijа, još bolniji stih o trаgediji i smrti, združili su se u tugovаnku. Mnogi misle dа je to čisto nаrodnа pjesmа ispjevаnа u Bosni, mnogi su je čаk vezivаli zа pobunu husinskih rudаrа iz 1920. godine. Istina je drugačija... Ova tužna pjesma je posvećena pogibiji mladog proletera i husinskog rudara Peje Markovića.
Pejo Marković je rođen 7. jula 1920. godine u selu Lipnica kod Tuzle, u rudarskoj porodici. Osnovnu školu nije završio, jer je u osmoj godini ostao bez oca. Zbog nemaštine morao je da služi kod imućnijih seoskih porodica. Na radu je došao u dodir s revolucionarnom omladinom iz Husina. Uskoro je postao član SKOJ-a, a početkom 1941. godine i član Komunističke partije Jugoslavije. Poslije okupacije Jugoslavije 1941, radio je na prikupljanju oružja i mobilizaciji rudara za odlazak u partizane. Avgusta 1941. godine bio je organizator odlaska cijele jedne čete rudara u partizane. Istakao se u prvoj i poznatoj akciji Ozrenskog partizanskog odreda u napadu na Doboj i Usoru; u ovoj akciji bila je dignuta u vazduh dugačka kompozicija puna neprijateljske avionske, topovske i puščane municije. Učestvovao je i u narednim borbama odreda na željezničkoj pruzi Tuzla–Doboj.
Kada je oktobra 1941. godine trebalo da dio Ozrenskog partizanskog odreda zajedno sa Birčanskim odredom učestvuje u napadu na Kladanj, Pejo se nalazio među sto boraca koji su se za 24 časa usiljenog marša probili kroz neprijateljsku teritoriju preko planine Konjuh i odmah stupili u borbu protiv domobrana. Pejo je u ovim borbama učestvovao kao komandir čete. Kada je Pejovu četu kod Lupoglave iznenada napala četnička kolona s leđa, on je pošao u juriš na njih. Neprijatelj je bio potisnut, ali je Pejo ostao teško ranjen. Iako je bilo malo izgleda da ostane živ, borci su ga uvili u ćebad i na nosilima kroz noć ponijeli nazad preko Konjuha.
Kada su stigli na vrh planine, primijetili su da je Pejo na putu izdahnuo. Sahranili su ga na samom vrhu planine. U koloni se zadesio i pjesnik Miloš Popović - Đurin, profesor iz Banja Luke, kojem je ova tragična scena bila inspiracija za nekada antologijske, a sad skoro zaboravljene stihove za koje je muziku komponovao Oskar Danon.
U prvi čаs pjesmа nije izgledаlа onаko kako je poznata. Bilа je krаćа. Skoro godinu dana kasnije, u ljeto 1942. godine, tim putem je naišla Šesta istočnobosanska brigada u kojoj su se nalazili i Pejini drugovi iz Ozrenskog odreda. U znak sećanja na mrtvog druga, poboli su crvenu zastavu na mestu gde je sahranjen. To je inspirisalo autora pjesme Miloša Popovića Đurina, koji je prisustvovao i sahrani i podizanju zastave, da pjesmi doda još jednu strofi poznatu pesmu „Konjuh planinom“.
Ova tužna i sjetna pjesma relativno je često izvođena u vrijeme nekadašnje SFR Jugoslavije kao podsjetnik da je to zemlja, koju su stvarali proleteri i to krvlju. Pjesma je bila i naslovna tema filma Konjuh Planinom iz 1966.godine, redatelja Fadila Hadžića i scenariste Meše Selimovića, za koju je muziku napisao Oskar Danon. Pjesmu su izvodili i mnogi sastavi i pjevači. Jedna od najpoznatijih izvedbi je ona od Nene Ivošević. Pjesmu je obradila je i izvodila i grupa Azra, Saša Lošić i Rade Šerbedžija i mnogi drugi.
Krajem '80-tih godina prošlog vijeka pjesmu je u rok-izvedbi objavila bosanska grupa Bolero.
Konjuh Planinom Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji. Lišće pjeva žalovite pjesme. Javori i jele, borovi i breze Svijaju se jedno do drugoga. Noć je crno svu zemlju zavila. Konjuh stenje, ruši se kamenje. Mrtvoga drugara, husinjskog rudara Sahranjuje četa proletera. Kiše jesenje po grobu su lile. Bure snježne kosti mu raznjele. Iz krvi rumene husinjskog rudara, Crvena je šuma izlistala. Konjuh planinom vjetar šumi, bruji. Lišće pjeva žalovite pjesme. A na vrh planine zastava se vije, Crvena od krvi proletera.
Braća Morići, u Sarajevu sigurno nisu nepoznanica. Lijepa bašta, hlad i ona kaldrma u Morića hanu donekle su doprinjeli tome, ali svakako i sevdalinka koja priča priču o Morićima.
Pjesma o Morićima prevedena je na francuski jezik od strane Renea Pletira, i italijanski od strane Vita Marpirga, Marunovića i Petranovića. Sve verzije svode se otprilike na isto. Neizmjerna tuga, kao i odnosi između glavnih junaka, braće Morića i njihove majke. Naime, tih godina (1747.) u Sarajevu se počinje osjećati bunt na vlast i odnose naspram običnog građanstva.
Bašeskija navodi da : "U tom vremenu nije se poštivao ni paša, ni zapovijednik, ni kadija, pa čak ni ulema, no su se ajani i bašeskije stali miješati u upravne poslove, tobož da štite narod od pašinskih nasilja, i da ne daju pristupa mubaširima, te su po svoj Bosni uvrstili malo i veliko, kao i neke serhadlije, dapače i neke kapetane u jeničare i pod imenom jagmurluk akče sakupili u narodu silu novaca."
Po predaji zavadili su se u Sarajevu Morići i Halilbašići, a njihove pristaše borili su se kao dvije neprijateljske vojske. Ovi nemiri dojadili su Sarajlijama (prije svega trgovcima) i nekoliko se trgovaca sporazumilo sa gradskim zapovjednikom Mehmedagom, te prevarom dozovu u agin konak bašeskiju desetoga odjela Sari Murata te ga zatvore i pogube. To se desilo 4. marta 1757. godine. Kada su to čule pristalice Sari Murata, navali su u konak i ubili šest trgovaca. Građani, koji su se zgražali nad ubojstvom onih trgovaca, sakupe se sutradan i pohvataju kolovođe - njih 23 - i odvedu u grad (tvrđavu). U tvrđavi su svi ubijeni. Među njima bili su i dva brata Morića: Hadži Mehmedaga (Pašo) i Ibrahimaga.
Jedino je njima neko uzidao spomen ploču u zid dvorišta Vekilharčove džamije, koja i danas stoji, a natpis na njoj u prijevodu glasi:
"Braći Morićima, Hadži Mehmedu i Ibrahimagi, puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar te obojicu usmrti za čas. Ostaviše majku punu žalosti, a njima neka Bog učini milost. S jednim uzdahom napisa se datum. - Njima bi vječita pogibija 1170."
Hadžijska (Vekil Harčova) džamija nalazi se između ulica Toplik i Veliki Alifakovac na lijevoj obali rijeke Miljacke, u blizini Šeher-ćehajinog mosta. Danas ovaj dio grada pripada opštini Stari grad, Sarajevo, i čuva jednu priču koja je vremenom postala legenda i opjevana u pjesmi od strane mnogih pjevača. Jedna od najboljih izvedbi je ona od Safeta Isovića:
Braća Morići Ferman stiže iz Stambola Buruntija iz Travnika Da uhvate dva hrabra mladića Dva mladića, dva brata Morića.
Petak lijepi osvanuo Nad šeherom silnim Dva Morića, dva Pašića džumu klanjali U džamiji Hadžimagribiji. Uhvatiše dva Morića Pa ih vode niz Sarače Pa ih vode uz strme Kovače U tvrđavu da ih zadave.
Kad to čula pašinica, majka Morića Da joj vode dva njena mladića Iz halvata kule bijele, leti, grli noge I u ruke ljubi pašu saraj'skog brata rođenog.
Pusti meni dva moja mladića Dva mladića, dva moja Morića Dat ću tebi ključe i harače Dat ću harač za sedam godina Otkada se gradila bijela tabija. Kada su ih davit' stali Morići su zapjevali Sarajevo, široko si Oj tvrđavo, mračna li si Sultan care, proklet li si Kad ti sablja pravdu kroji Na zulumu carstvo stoji.
Aj, ne prestaše paše i veziri Bosnu moju niko ne umiri
Pjesma "Zaplakala Šećer Đula" je priča o ljubavi, hrabrosti i časti.
Pjesma koja je posebno omiljena bila u Sarajevu, odnosi se na zbivanja u rusko-turskom ratu iz godine 1877. ili, još bliže, na borbe oko Plevne u Bugarskoj, tj. opsadu i herojsku odbranu ovog grada, u kojoj se posebno istakao opjevani Osman-paša, koji je sa svojim jedinicama punih pet mjeseci odolijevao daleko nadmoćnijem neprijatelju. Kada su Rusi uz pomoć Rumuna uspjeli presjeći sve prilaze gradu, Plevna je konačno pala, a ruski knez Nikola, u znak priznanja, viteški je ostavio Osman-paši – kasnije prozvanom “Lav od Plevne” – sablju da je paše i kod izlaska iz opsjednutog grada. Osman-paša, inače rodom iz grada Tokata u Maloj Aziji, služio je prije rusko-turskog rata u Bosni, u Sarajevu (1868) kao bimbaša (čin u ravni majora), a kasnije kao paša i vojni zapovjednik u Trebinju. U boju sa Crnogorcima u Vučjem Dolu (1876) bio je zarobljen, ali ga je crnogorski knjaz Nikola oslobodio na svoj imendan, koncem te godine. Zanimljivo je da ga je knjaz Nikola puštao "na vjeru" iz sužanjstva, pa se paša sastajao u Dubrovniku sa svojom ženom i djecom, koji su u to vrijeme živjeli u Bosni. U rusko-turskom ratu i odbrani Plevne učestvovali su i brojni Bošnjaci, koje je tamo odveo – odmah po ruskoj objavi rata Turskoj – zapovjednik rumelijske vojske Sulejman-paša.
Orijentalist i folklorist Alija Bejtić pretpostavlja da su ti vojnici iz Bosne spjevali ovu sevdalinku svome junačnom zapovjedniku. Bejtić drži da se ova sevdalinka mogla početi pjevati u Bosni najranije krajem 1878. ili početkom slijedeće godine, "kad su se počeli vraćati kući prvi zarobljenici i borci s Plevne".
Ko je bila šećer Đula, Osman-pašina? Svi pripovjedači o pozadini ove divne sevdalinke izostavljaju objasniti ko je šećer (slatka) Đula, ta ljepotica za kojom čuveni Gazija Osman–paša pati i kojoj se jedino obraća u najtežim trenucima. Po nekim usmenim predanjima radi se o šećer slatkoj Sarajki, ali neki tvrde da je riječ o medenoj trebinjskoj djevojci.
Zaplakala šećer Đula
Zaplakala šećer Đula Osman paše vjerna ljuba. Moj Osmane, gdje si bio? Gdje si vojsku izgubio? Evo mene, Đulo mlada pokraj Plevna starog grada. Što mi care vojske dade sve mi Đulo za din pade. Ja sam Đulo ropstva pao britku sablju otpasao, pa sad nemam nikog svoga osim Boga jedinoga. Đulo mlada, preudaj se, meni nikad ne nadaj se. Dušman me je zarobio, sa tobom me rastavio.
izvor: Hamdija Šahinpašić, "Znakovi vremena", broj 15. 10. novembar 2006, str. 16
Bila je to jedna od najljepših, ali i najtužnijih ljubavnih priča ikada ispisanih u Bosni.
Emka Huseinbegović, rođena Bulutović, bila je supruga poznatog bosanskog pjevača i pisca pjesama, Eldina Huseinbegovića. Bili su lijep i sretan par, međutim, Emka se razboljela. Dijagnoza - multiple skleroza.
Iako neki uspijevaju da dožive duboku starost uprkos težini ove bolesti, Emka nije uspjela dugo da se odupire bolesti i drži je pod kontrolom. Prvo su počele da joj otkazuju motorne funkcije i završila je u invalidskim kolicima. A zatim je i oslijepila...
U aprilu 2013. godine, nakon nekoliko godina borbe protiv ove mučne bolesti, Emka je preminula. Eldin nije napustio bolesnu suprugu, i svih deset godina njene bolesti, do njene smrti, brinuo je o njoj.
Ljubav i posvećenost prema supruzi bili su kantautoru Eldinu Huseinbegoviću motiv da napiše neke od svojih najljepših pjesama. Kako je jednom prilikom istakao, Eldin je sve svoje pjesme posvetio upravo svojoj supruzi, a inspiracija su mu bile njene oči.
Ostaće upamćene Eldinove reči na jednom koncertu:
"Osobi koju najviše volim nisam mogao pokloniti cipele, jer ona ne hoda. Ni knjigu, jer ne vidi, pa sam došao na ideju da supruzi Emki poklonim album. Moja žena je slijepa i u kolicima je. Kad bih mogao vratiti vrijeme i kad bih znao da će oslijepiti i biti u kolicima, opet bih je oženio."
Od stihova koje je posvetio Emki, Eldin je isticao da je njihov odnos možda najbolje opisao u svojoj pjesmi "Da šutiš", velikom hitu koji je otpjevao Dino Merlin.
Da šutiš
Ente kalbii, ente kullun fii hajatii, Ente kalbii, ente kullun fii hajatii.
( Moje si srce, sve si u životu mom, Moje si srce, sve si u životu mom. )
Svima reci da sam tu neka vide, neka čuju, šta mi tijelo osjeća, neku novu struju. Slijepa za moju čežnju, samo noćas nemoj biti to, ja znam da ti možeš puno bolje, naravno da znam ja to.
Dobro je kad u životu za nešto se boriš, rukama stvoriš. Dobro je kad u životu nekoga voliš, neko te voli.
Dobro je kad u životu neko te sluti, ti nekoga slutiš, ali je najbolje kad u životu imaš nekog s kim možeš, ovako da šutiš..
Ne slaže se kalendar moga doba i tvoga tijela, ne idu ni s godinama tvojim ove bore i kosa bijela. Zatvori mi kapke ti usnama sklopljenim u jednu, ja odavno ne znam kuda odlaze voljeni kad krenu.
Kako je nastala pjesma "Bacila je sve niz rijeku"?
Pjesma je objavljena 1975. godine ali mnogi ne znaju njeno pravo značenje. Ako pitate starije fanove ove grupe, reći će vam da se svi sjećaju zbog čega je ova pjesma zapravo napisana. "Bacila je sve niz rijeku" postala je gotovo kao osobna iskaznica grupe Indexi. Fadil Redžić je muziku za nju napisao u Sovjetskom Savezu, na turneji na kojoj je bio s drugim bendom: "...Bio sam daleko od drage, već sam bio u braku, i onda me uhvatila tuga pa sam čačkao po gitari i otčačkao to. Onda sam dao Kemi i on se zaljubio u tu melodiju i to je sročio, meni se to nije svidjelo u prvi mah, taj tekst, 'usred bašte...' ali poslije mi je sjela, izuzetan tekst...".
Davorin (Popović) je bio u velikoj ljubavi sa jednom nepoznatom djevojkom iz Sarajeva, studenticom. Njih dvoje su trebali i da se vjenčaju, ali ona je jednostavno nestala. Prije toga je imala abortus, a da njemu to nije spomenula. Navodno je otišla u Ameriku... Davorin je o tome razgovarao sa Kemalom (Montenom) a ovaj je sve sročio u stihove ove bezvremene pjesme.
Kemal je par mjeseci prije smrti, u emisiji "Balkanskom ulicom", ispričao: "...To su dvije priče. Pola je Davorove priče, pola moje. On je imao jednu djevojku, to je njegova prva ljubav. Trebali su se oženiti... Moja Branka je tad bila curica a stanovala je preko puta Davora. Ona i Ljilja, njena sestra, kaže mi, stanu na prozor, a Davor i ova njegova cura idu... One su svaki dan to gledale kroz prozor. Bila je to velika ljubav. Onda je ona otišla u Ameriku da studira a on je ostao. Tad su se i rastavili. Prije toga je još nešto bilo, trebala je roditi, pa pošto je išla na studije nije htjela roditi i abortirala je. Onda sam se sjetio i jedne priče kad sam se ja zaljubio u nekakvu iz Čapljine. Ja bio poludio! - plus 80 a ja idem da je tražim a ne znam ni gdje stanuje ni ništa. Ja sam doš'o s'onim "Ćirom" do Čapljine. Izaš'o na plus 80 i hodam sam k'o budala po gradu i gledam ne bih li je sreo. Kad ja vidim u bašti... ja pogledam... bosa, u nekoj haljinici i neko cvijeće... ja pogledam... kad ona! Ja se sjetim te slike i onda počnem pjesmu sa tom slikom i onda pređem na ovu Davorovu priču..."
Poslije više godina, na jednom koncertu u Švedskoj, Davorinu se učinilo da je ugledao tu djevojku. Prekinuo je nastup, sišao sa scene i ušetao među publiku. Nažalost, nije ju našao i poslije je nikada nije više vidio...
Bacila je sve niz rijeku Stajala je usred bašte k'o najljepši cvijet Kao da je dio mašte i muzike te Slušala je pjesmu moju posljednju što pjevam njoj Sad joj kažem zbogom draga a bila je život moj. Prošla je kroz moje snove i bila je tren Cijelim tijelom bila moja ja bio sam njen Nosila je našu ljubav našu sreću prvi cvijet Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet. Al' noćas, ako sluša, nek' čuje bol U pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj Zauvijek neka nosi na srcu znak Život je jedan ona bacila.
Nema meraka ni sevdaha bez pjesme o Hanki. Ovo je priča o Hanki Korjenić iz Čajniča o kojoj je ispjevana pjesma.
Jedne večeri, vraćajući se iz kafane, Rade Jovanović je na ulici sreo staricu, prisjetio se ljepotice koju je volio, pa je uz flašu rakije napisao pjesmu "Kad sretneš Hanku" koju je kasnije otpjevao Safet Isović, prisjeća se pjesnikova supruga Vukica:
- Jeste, bolan, sve je vazda istina: dva boema i jarana, i jedna dama vazda sumnjivog morala, glavni su protagonisti romantične bosanske priče, koja se davno završila, ali koja još živi u Bosni, kao najljepši trag vremena meraka, sevdaha i raje.
Pjesnik Rade Jovanović iz Goražda, pjevač Safet Isović iz Sarajeva i konobarica i zavodnica Hanka - Hana Korjenić iz Čajniča odavno su se preselili u nebeske kafane, ali zato njihova pjesma "Kad sretneš Hanku" još živi ne samo u Bosni, već svuda po svijetu gde su razne nevolje odvele meraklije koji su bar jednom iskapili pivu uz, mnogi tvrde, najbolju ikad ispjevanu bosansku sevdalinku. I zaista, mnogima zaprište obrazi od rumenila kad odnekle čuju šta su sve momci radili zbog Hanke:
Zbog nje je Zijo danima pio Zbog nje je Salko u vodu skak'o Zbog nje je Ibro hapsane rib'o Zbog nje je Bego u mezar leg'o Zbog nje su mnogi parali srca Zbog nje se lila momačka krvca...
Duga je to priča o tome kako se goraždanski pjesnik Rade Jovanoć zaljubio u Hanku, napisao joj pjesmu i mnogo godina kasnije poklonio je prijatelju Safetu, a ovaj sa njom osvojio Bosnu i ostatak Juge, pa kako je poslije, kad je Rade umro, Safet nosio njegov kovčeg, a za njim put goraždanskog groblja Kolijevke išlo još 15.000 Srba i Bošnjaka.
Volio je Sabrija Korjenić što mu je ćerka Hanka postala lejpotica, što su svi momci iz Čajniča s večeri bili na ulici da je vide u šetnji... Ali, malo kasnije, kad se Hana preselila u kafane, pa još kad je počela s pjesmom drugovati i momačka srca ranjavati, Sabrija se grdno razočarao. Hanka je svojom ljepotom, stasom i glasom osvajala Čajničane, mnogi momci zbog neuzvraćene ljubavi dižu ruku na sebe, pa je čajnički šeret Latif Moćević prozvao Carica. Krenuli su i momci iz obližnjeg Goražda, Foče, pa čak i iz Višegrada da vide tu zanosnu ljepoticu. Vidjevši da je đavo odnio šalu, da su zbog njegove kćerke i glave počele padati, Sabrija je uhvatio Hanu pod ruku, odveo je u Sarajevo i udao za bogatog trgovca iz čuvene familije Užičanin.
Jedne kasne večeri, s kraja šezdesetih, vraćajući iz neke goraždanske kafane, pjesnik Rade Jovanović je uzeo olovku i otvorio flašu rakije... Sutradan ujutro, njegova supruga Vukica zatekla je na stolu praznu flašu i list papira na kome je bila pjesma sa nekoliko stihova.
- Kao i svi muškarci u Goraždu i Čajniču, i moj Rade bio je svojevremeno lud za tom Hankom. Jedne večeri, pri povratku kući, sreo je na ulici neku staricu, nešto mu se tu pomiješalo, pa je uzeo olovku i počeo da piše. Nekoliko godina kasnije čula sam na radiju Safeta Isovića kako pjeva: "Kad sretneš Hanku, sijedu baku, u mahali, u sokaku" - pričala mi je Vukica i zavjerenički otkrila: - Vjeruj ti meni, naći će oni gore njihovu Hanku! Ne znaš ti njih - reče mi Vukica dok smo jednog vrelog avgustovskog dana išli prema groblju Kolijevke da se poklonimo Radetu.
Safet Isović je prvi put otpjevao "Hanku" na Beogradskom saboru 1973. Mnogi novinari su tada zapisali da je publika u Domu sindikata dugo protestovala što je žiri "Hanki" i Safetu dodijelio tek treću nagradu. Međutim, ono što žiri nije učinio, učinili su kasnije ljubitelji sevdalniki, pa je "Hanka" postala hit nad hitovima.
Sedam godina kasnije muzički kritičari bivše Jugoslavije su u anketi Radio Beograda sevdalinku "Hanku" proglasili narodnom pesmom decenije. A jednog aprilskog dana, dok su hiljade Goraždana ispraćale na večni počinak Radeta Jovanovića, čulo se da je Hanka hit veka u Bosni.
"Hanka" i "Građanin Kejn"
Poznati sarajevski novinar Vehid Gunić jednom je napisao: "Ono što je za svetsku kinematografiju film 'Građanin Kejn, to je pesma 'Kad sretneš Hanku za narodnu muziku. U Čajniču se i danas priča šta su sve neki momci radili zbog neuzvraćane Hankine ljubavi. Kažu da su nekog Ibru skinuli s konopca, da je neki Milija nekog Iliju udario sjekirom posred glave, da su mnogi brakovi rasturani, da su neke ljubomorne žene čekale Hanku noću u sokaku.
Jablani se povijaju
Na groblju Kolijevke iznad Goražda, one iste 1986. godine, kad je sahranjen Rade, pored njegove grobnice posađena su dva jablana. Oni su danas ogromni i na svakom vihoru se povijaju, kao u jednoj od njegovih najljepših pjesama "Jablani se povijaju". Ta dva jablana pored grobnice jednog od najvećih bosanskih boema su i jedina dva drveta u okolini koje tokom rata Srbi i Muslimani nisu posjekli sekirama ili pokosili granatama.
Ima jedna krčma u planini, vide joj se svjetla noću u dolini. Ko to pali svijeće i po krčmi šeće? To je lijepa Mara, kći starog krčmara.
ŽAL ZA MAROM Sjećam se da sam daleke 1968. godine sa mnogim vrhunskim umjetnicima bio na jednoj turneji po Bosni i Hercegovini. I na Komaru, kad se krene od Travnika prema Gornjem Vakufu i Bugojnu, ima jedna krivina na visini od nekih 1000 metara nadmorskih, mi smo stali da se odmorimo i popijemo kafu. Sa mnom je bio jedan vrstan, svestran umjetnik, koji je volio da pjeva operske arije. Zvao se Miroslav Čonkić, iz čuvene porodice Čonkić iz Novog Sada. Bio je vjerovatno fasciniran tim planinama okolo, pogledom koji puca na sve strane, samom Bosnom i lijepom Marom koja nas je služila.
Dok je sjedio za stolom i snimao situaciju, uzeo je parče papira iz torbe i napisao tekst za pet minuta. Cijelu pjesmu je za to kratko vrijeme sročio. Kada sam pogledao mnogo su mi se dopali stihovi "Ima jedna krčma u planini, vide joj se svjetla noću u dolini. Ko to pali svijeće i po krčmi šeće, to je lijepa Mara, kći starog krčmara". Poslije turneje sam došao kući i dugo razmišljao o toj pjesmi.
Na tekst koji je napisao Čonkić, ja sam komponovao muziku, a legenda naše narodne muzike Radojka Živković uradila je aranžman. Tu sam pjesmu stavio kao četvrtu na ploču "Ilidžanko, Bosanko" koju sam snimio 1969. godine, nisam mislio da će postati toliko popularna. Ali, ona je pronašla svoj put, počeli su da je pjevaju, a mene da pozivaju da se sa njom pojavljujem na nastupima, na televiziji i radiju. I danas postoji na internetu snimak na kom ja pjevam, a Radojka i Tine Živković me prate na harmonikama.
Pjesma je bila vrlo popularna krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih na prostoru bivše Jugoslavije. Snimio sam više od 600 pjesama, ali ta je ostala i izdvojila se. Volim da je otpjevam uvijek i na svakom mjestu i nikad je ne pjevam sa dosadom. Uvijek u nju utkam svoje emocije, sjetim se te planine na kojoj smo bili kad smo je pravili, te lijepe krčmarice koja nas je služila.
Jedino što mi je ostalo kao mali žal jeste to što nikad više ništa nisam čuo o toj krčmarici koja je opjevana u pjesmi. Nikada se Mara nije javila, ne znam ni da li zna da je pjesma njoj posvećena. Znate, ta pjesma se pjeva u svakoj situaciji, i kad je neko tužan, i kad je srećan, i kad razbija čaše i kad plače, svako u toj pjesmi nađe neku svoju krčmu i neku svoju Maru.
napisao: Nedeljko Bilkić
"Ima jedna krčma u planini", Nedeljko Bilkić i Orkestar Radojke i Tineta Živković
KRČMA U PLANINI
Ima jedna krčma u planini, vide joj se svjetla noću u dolini. Ko to pali svijeće i po krčmi šeće? To je lijepa Mara, kći starog krčmara. Pa mi želja dođe, to u srcu krijem, bona Maro, ja zbog tebe pijem.
Svaki taj plamičak stavlja me na muke harmonika šalje sa planine zvuke. Meni sine lice lijepe krčmarice oči kao badem, ja se na put dadem. Ranjenog hajduka napojila Jana a mom srcu Mara melem-rana.
Kad umoran stignem gore u planinu novu snagu nađem u rumenom vinu. Mara čila, vedra, igraju joj njedra kad mom stolu dođe mene umor prođe. Pa mi oči padnu na ta njedra bujna bona Maro, daj još vina rujna.
Ovo je priča o Selmi Borić, kojoj je Vlado Dijak posvetio pjesmu "Selma". Pjesma je 1961. godine uvrštena u "Panoramu bosanskohercegovačke poezije".
Zahvaljujući Goranu Bregoviću (i grupi "Bijelo Dugme"), pjesma je postala 1974. godine jedan od najvećih rok hitova i do danas se prenosi sa koljena na koljeno, sa žurke na žurku...
Neostvarena ljubavna priča pretočena je i u pozorišni komad, nakon što je Ratko Rozović režirao dramu, jednočinku pod nazivom "Hotel Majna" a koju je napisao Vlado Dijak. Drama u kojoj je opisan susret između Vlade i Selme odigrana je u Narodnom pozorištu Mostar.
Selma je rođena 1929. godine u Zenici, u čuvenoj porodi Borić. Otac Asko, predratni zenički ljekar, humanista i boem, sa suprugom Rahelom imao je dvije ćerke. Selmina sestra Nura-Marija bila je takođe ljekar, a ime(na) je dobila po majkama svojih roditelja. Nakon završetka Građevinskog fakulteta u Zagrebu, zaposlila se u Skupštini grada Zagreba. Bavi se i književnošću tako da je objavljivala tekstove u brojnim časopisima.
Vlado Dijak je rođen 1925.godine u Brezovom Polju kod Brčkog.
Bio je poznati pjesnik i tekstopisac. Srednju školu je pohađao u Banjaluci. Sa 17 godina se pridružio partizanima. Nakon Drugog svjetskog rata kratko je studirao književnost. Pisao je za Banjalučke novine i Radio Sarajevo. Bio je zatvorenik na Golom Otoku. Objavio je knjige pjesama Ambasador boema, Partizanske pjesme, Ljubičasti kišobran, kao i romane Kafana San, Topovi i slavuji i Crni konj. Takođe je bio i veliki humorista, a dobio je nagradu Zlatni Jež. Brojne su pjesme pop i rok izvođača za koje je on napisao stihove. Najpoznatije od njih su: Selma (u izvođenju Bijelog dugmeta), Stanica Podlugovi (Zdravko Čolić), Čisti, bijeli snijeg (Arsen Dedić), Betonska brana (Indeksi). Umro je novembra 1988.godine u Sarajevu.
(izvor: Wikipedia)
Slijedi intervju, što ga je sa Selmom Borić, decembra 2003.godine obavila novinarka "Nezavisnih Novina", Tanja Gatarić:
Selmu upoznajemo u Zagrebu. I danas voli da se sjeća svoje izgubljene ljubavi i prijateljstva sa članovima grupe "Bijelo dugme"…
NN: Da li možete da se sjetite tog trenutka 6.marta 1949. godine, koji se zaista dogodio, a koji je Vlado Dijak, zabilježio i pretočio u poeziju?
SELMA: U to vrijeme pohađala sam Drugu žensku gimnaziju u Sarajevu, a roditelji su mi živjeli u Zenici. Često sam sretala Vladu na ulici, a viđala sam ga i na korzu. On je bio zaljubljen u mene, ali ja to tada nisam znala, jer mi nikada nije rekao. Jednom prilikom kada sam odlazila kući srela sam ga i on se ponudio da mi ponese kofere do kolodvora, tu smo se lijepo rastali i dok sam bila u kupeu čula sam da govori: "Selma ne naginji se kroz prozor". Tek 1962. godine otac mi je poslao novinski članak u kojem je bila objavljena pjesma "Selma" i tada sam shvatila da je posvećena meni. Kada sam na poslu kasnije pričala o tome kolege mi nisu vjerovale. Da bih ih uvjerila donijela sam ploču, te sam morala ići na raport kod direktora, jer je to bilo zaista neozbiljno s moje strane. Bila sam oduševljena s tom pjesmom i zaista nisam željela da budem popularna, ali sam smatrala da ukoliko je nešto o tebi napisano onda si živio. S obzirom da je o meni napisana pjesma, osjećam da ću i poslije smrti živjeti.
NN: Kada ste prvi put čuli pjesmu u izvođenju grupe "Bijelo dugme"?
SELMA: Mislim da je to bilo 1975. godine, na njihovom nastupu u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski". Nakon koncerta otišla sam iza bine i rekla momcima iz grupe: "Pa ja sam ta Selma". Na početku mi nisu vjerovali, ali su kasnije bili oduševljeni činjenicom da zaista postojim. Onda su počeli izlaziti novinski članci o meni, a gostovala sam i u mnogim TV emisijama…
NN: Poslije tog rastanka na kolodvoru, da li ste se ponovo sreli sa Vladom i kako je izgledao taj susret?
SELMA: On je kasnije došao da studira u Zagreb, tako da smo se jednom sreli na Trgu Republike, odnosno današnjem Trgu Bana Jelačića. Samo smo se dugo gledali, on nije ništa rekao, a ni ja nisam ništa rekla i tako smo se rastali. Kasnije sam u jednim novinama pročitala da je on radi mene došao u Zagreb na studije, ali nije imao dovoljno novca, te se ubrzo morao vratiti u Sarajevo. Mislim da je tada bio suviše zatvoren i plašljiv, a voljela bih da mi je nešto rekao… Nakon tog susreta sa Vladom mjesec dana nisam mogla nikoga da vidim, niti sam učila, nekako sam bolovala za njim. On je bio u Sarajevu, a ja u Zagrebu tako da je daljina, ipak, učinila svoje. U to vrijeme sam učila zajedno sa jednim kolegom sa fakulteta za kojeg sam se kasnije i udala, iako, nisam bila u njega zaljubljena.
NN: Da li mislite da je tačno ono što se kaže da su velike ljubavi tužne?
SELMA: Nije. Meni je u životu uvijek bilo važno da sam zaljubljena, ali ne i da ostvarim tu ljubav. Zapravo, nikad i nisam ostvarila ljubav, ali kada sam bila zaljubljena tada sam mogla sve.
NN: Danas kada pogledate u prošlost, da li Vam je žao što nije bilo drugačije?
SELMA: Jako mi je žao! Svi su mi govorili: "Šta će ti Vlado, pa on voli piti", ali meni to ništa nije smetalo. Kasnije su me i tješili: "Imaš sreće što nisi ostala sa njim, imala bi ogromne probleme", ali u sebi sam mislila - možda se on i ne bi toliko dao alkoholu da smo bili zajedno. On je bio zaista društven čovjek i volio je popiti, sjećam se kada smo se sreli 1975. godine u sarajevskoj kafani "Tilava", gdje smo prvi put zajedno duže sjedjeli. Samo je slagao čašice i u jednom trenutku sam osjetila da je potpuno u svom svijetu, tada mi je jedan pjesnik koji je sjedio sa nama rekao: "On je sad sretan", a meni su krenule suze na oči. Krajem iste godine, ponovo sam došla u Sarajevo, ali neko je javio njegovoj supruzi. Kada smo se nas dvije srele zaista sam željela da je bolje upoznam, ali ona je to odbila. Poslije sam od Vlade dobila pismo i nekoliko razglednica, ali to je bio kraj. Novembra 1989. godine u vrijeme kada je Vlado umro bila sam u Mostaru, ali sestra mi nije dozvolila da odem na sahranu, zbog njegove supruge i djece. Iako se naša ljubav nikada nije ostvarila, njegova smrt me pogodila.
NN: Kakav je osjećaj biti junakinja jedne popularne pjesme?
SELMA: Zaista ne znam kako je to na mene uticalo. Meni je samo bilo važno da kroz tu pjesmu postojim i trajem, ali istovremeno je to i veoma ugudno. U tramvaju sam prije tri-četiri godine, zapazila tri dječaka od 14 godina, koji su pričali o pjesmi "Selma", prišla sam im i rekla: "Dečki, pa ja sam vam ta Selma", oni nisu mogli vjerovati. Ne mogu da opišem taj osjećaj kada ste lik jedne toliko popularne pjesme. Žao mi je što niko od članova grupe "Bijelo dugme", iako, imaju žensku djecu, nije svom djetetu dao ime Selma, jer sam se uvijek potajno nadala da će se to dogoditi...
Selma (Vlado Dijak)
Ona putuje na fakultet, ja kofer nosim, molim Težak je, al' pošto njen je lično, ja i taj kofer volim. Htjedoh joj reći nešto veliko, nježno, što izaziva pozor, a rekoh samo: "Zdravo, Selma, ne naginji se kroz prozor". Selma (Bijelo Dugme) Selma! Putuje na fakultet, Ona putuje, ja kofer nosim Molim. Težak je al' pošto njen je lično Ja i taj kofer volim.
Selma, Selma, zdravo, Selma! Putuj, Selma I molim te, ne naginji se kroz prozor! Selma! Na ulasku u voz ti htjedoh reć Nešto nježno, što izaziva Pozor. Al' rekoh samo "Zdravo, Selma! I molim te ne naginji se kroz prozor." Selma, Selma, zdravo, Selma! Putuj, Selma I molim te, ne naginji se kroz prozor!
Ovo je priča o Svetlani i nekim modrim kišama nad Mostarom. Ovo je možda i najljepša poema o ljubavi i jednom gradu koja je ikada nastala kod južnih Slavena.
Prije više od pola vijeka, 1965. godine u Novom Sadu, tu pjesmu je Pero Zubac jedne noći direktno kucao u pisaću mašinu u kancelariji Saveza omladine, na Bulevaru, koji je tada nosio ime maršala Tita, a danas Mihajla Pupina. Iz kancelarije je pjesmu odmah poslao u Zagreb, Zvonimiru Golubu, uredniku "Telegrama" koji je već u idućem broju, 8.oktobra 1965.godine objavio.
Inače, to je bila rubrika "Nova imena" i uvijek je na tih pola strane velikog
formata bilo po nekoliko imena. Prvi put se tada pojavio samo jedan pjesnik
pošto je pjesma bila dugačka.
Inače, Zubac nije imao kopiju pesme, jer nije uspio da nađe indigo za pisaću mašinu, i da je kojim slučajem pošta pogriješila, nikada je ne bi mogao ponovo napisati. Prošlo je dosta godina prije nego što je Zubac otkrio javnosti da Svetlana zapravo nije ni postojala, već da predstavlja kompilaciju četiri mladalačke ljubavi, četiri žene...
Ni danas Zubac ne zna ni kako ni zašto se sjetio baš imena Svetlana. Valjda zbog svjetlosti Mostara, te stalne slike još koju je pamtio preko Andrića, Zuke Džumhura i svih koji su govorili na čudesan način o svjetlosti Mostara. U "Kišama" su zapravo prisutne Mirjana Živić iz Mostara, Vera Štajner iz Osijeka, Ljiljana Njanja Canić iz Beograda i Dragana iz Novog Sada, njegova kasnija supruga (umrla prije nekoliko godina).
Od svake je po nešto "ukrao", neko sjećanje ili razgovor:
u Mostaru, pod pećinom, Njanja je listala jednu knjigu Stefana Cvajga. Njanjina je i rečenica: "Ko je to, recimo, Zubac Pera, da baš on a ne neko drugi...". Inače, djevojka na fotografiji, na početku ovog teksta, je upravo ta Nanja. Rukopis sa fotografije je original od Pere Zupca.
Mirjana, Mostarska, prva pjesnikova gimnazijska ljubav "…volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou…". Mnoge joj je pjesme napisao. Išli su u lištičkoj (širokobriješkoj) gimnaziji u isti razred.
Vesna, iz Osijeka, pitala je u Trpnju, "šta studiram, imam li brata, jesam li Hrvat, volim li Rilkea..."
Dragana, iz Novog Sada, govorila mu je "... o filmovima, o Džemsu Dinu, sve je govorila, malo tužno, malo plačljivo o Karenjini…" i "... volela je ruže, one jesenje, … kad svenu stavljala ih je u neku kutiju…"
Dugo vremena su neki mladi i ljubavlju zaneseni iz Varaždina, Prilepa, Herceg-Novog … odnekud, dolazili u Mostar da prošetaju tamo gdje je i on Svetlanu vodio, stihovima. Događalo se, vjenčavali su se ovdje, a padale su nad Mostarom neke modre kiše...
Rale Damjanović, sjajni recitator je godinama s "Kišama" punio dvorane Jugoslavije a snimio je i ovu ploču koja se nekada rasprodavala isti dan:
Mostarske kiše
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.
Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zrelo šta se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho me pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kažem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea — sve me je pitala,
a na oknu su k'o božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.
Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su oci bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.
Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.
Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda je vodio.
Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela, ili nije smela,
vrag bi joj znao.
Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zabolet' kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...
Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se — ti si glupa, on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.
Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.
Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikada pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.
Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što su skakali
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču — baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...
Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistrit' Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otić' daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...
Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila — mogao sam pobeći
u samu reku — našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.
Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja — hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, ni za zivu glavu, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.
Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...
... Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao s kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.
Ovo je priča o Džafer-bega kaduni i pjesmi "Otkako je Banja Luka postala".
Niko ne zna kada je nastala ova pjesma, ali ko je duže boravio na ovim prostorima, sevdalinku je sigurno čuo. I zapamtio.
Za manje upućene: ova predivna pjesma govori kako se (navodno početkom 18. vijeka) udovica banjalučkog Džafer-bega Kapetanovića, još za njegova života, zaljubila u banjalučkog bekriju (Europljani bi rekli – boema) Enesa Ismailovića, za kojeg se i udala poslije smrti muža. Tako je zapisao Naim Kulenović u beogradskom listu "Vreme" uoči Drugog svjetskog rata.
O Džafer-begovicinoj ljubavi književnik Rasim Filipović napisao je dramu "Otkako je Banjaluka postala" (sa pjevanjem i pucanjem) koja je doživjela praizvedbu u banjalučkom teatru 14. februara 1940. godine (redatelj Dragan Јovanović, autor muzike Јarko Pleciti, dirigent Ivan Dominis).
Zapis o ovome ostavio nam je i banjalučki publicista Aleksander-Aco Ravlić, koji u svojim "Banjalučkim povijesnim listićima 1" navodi i verziju banjalučkog glumca, legendarnog Muhameda Ćejvana, pjevača sevdalinki urezanih (druge decenije 20. vijeka) na gramofonske ploče recentne ton- kuće "Polydor").
Prema kazivanju Muhameda Ćejvana, DŽafer-begovica se (sredinom 19. vijeka), zapravo, zaljubila u stanovitog, naočitog, ali uvijek bespraricom pritisnutog momka imenom Pilale s nadomkom "kokuz " (siromašak).
U novije vrijeme se pojavila još jedna verzija nastanke pjesme, koju je je objavila Safeta Biševac iz Bosanske Gradiške. Po ovoj verziji se u pjesmi govori o Džafer-begu Malkoč. Istorijski izvori kažu da je Džafer-beg bio prvi poznati kapetan Gradiške kapetanije, a i tvrđave na obali Save, koja je dobila turski naziv Berbir. Zbog fizičke sigurnosti, a da bi bili udaljeni od graničnog pojasa na Savi, gdje se često ratovalo, neke familije, pa i Malkoči, živjele su južnije u unutrašnjosti Pašaluka, pa i u nedalekoj Banjaluci.
Malkoči su bili nadaleko poznati kao neustrašivi ratnici i vojskovođe, uspešno su u ratnim pohodima osvajali nove teritorije. Za vreme jednog takvog pohoda 1560. godine, poginuo je gradiški kapetan Džafer-beg. Džafer-beg i otac mu Malkoč-beg su bili ukopani u haremu Hiseta, kod Halil-pašinog turbeta u Banjaluci.
Iza Džafer-bega je ostala mlada kaduna-begovica. Džafer-beg je bio oženjen ćerkom velikog vezira Rustem-paše, a unukom Sultana Sulejmana. Smatra se da je tada ispevana i pomenuta sevdalinka, koja je i danas rado slušana.
Tako je Sultanova unuka, Džafer-bega kaduna, ostala u pamćenju mnogih generacija kroz stihove ove pjesme:
Otkako je Banja Luka postala Haj otkako je Banja Luka postala aman, aman, postala haj nije ljepša udovica ostala aman, aman, ostala haj nije ljepša udovica ostala aman, aman, ostala. Haj kao što je Džafer-bega kaduna aman, aman, kaduna haj nju zaprosi sarajevski kadija aman, aman, kadija haj on je prosi a ona se ponosi aman, aman, ponosi.
Haj ona nešće sarajevskog kadiju aman, aman, kadiju haj ona hoće banjalučkog deliju aman, aman, deliju haj ona hoće banjalučkog deliju aman, aman, deliju.
Priča o nesrećnoj djevojci Safikadi, koja se prema predanju ubila zbog neostvarene ljubavi, spada među legende koje su specifične za Banjaluku.
Safikadina priča, kao svaka legenda, ima mnogo različitih verzija. Jedna od njih govori da je Safikada unuka Ferhat Paše Sokolovića, dok se u drugoj ističe da je ona kćerka Hadži-Kejzo Kahrimanovića, no suština nesretne ljubavne priče je u svim tumačenjima ista. Safikada je bila prelijepa Banjalučanka koja je zbog neostvarene ljubavi prema vojniku koji je služio u banjalučkoj tvrđavi Kastel oduzela sebi život.
Kao prelijepoj kćerki iz begovske porodice, Safikadi je od malena bilo zabranjeno hodanje po čaršiji bez nadzora i samo je povremeno smjela izviriti iz dvorišta oko kojeg je bio podignut visok zid. No, bez obzira na te zabrane, Safikada je uspjela upoznati vojnika u kojeg se na prvi pogled zaljubila, što se nije smjelo desiti, jer je u to vrijeme djevojkama porodica birala muža.
Prema nekim izvorima, Safikada je bila djevojka zaljubljena u vojnika vezirske vojske, što ovu legendu stavlja u kasni 16., 17. ili 18. vijek, dok je prema drugim ona bila kći časne banjalučke familije, a njen ljubavnik je bio okupatorski, austro-ugarski vojnik, koji je po mišljenju njene porodice bio nedostojan njene ljubavi. Prema ovoj drugoj priči, legenda o Safikadi je relativno novijeg datuma i smiješta se negdje na kraj 19. vijeka.
Ljubav između prelijepe Banjalučanke i vojnika bila je uzajamna, bajkovita i tajna, ali jednog dana došla je obavijest da vojnik kojeg je Safikada voljela da odlazi na daleki front. Safikada je teško podnijela odlazak svog voljenog, a ubrzo nakon njegovog odlaska dobila je vijest da je izabranik njenog srca izgubio život na Dalekom istoku. Ne mogavši podnijeti preveliku bol, mlada djevojka je odlučila da obuče vjenčanicu i da se ubije tako što je stala ispred topa koji je svaki dan pucnjem označavao podne, izgovarajući posljednje riječi: "Biću ti vjerna".
U ovoj verziji priče o Safikadi sporan je jedino top, jer sa banjalučke tvrđave Kastel, koliko je poznato, nikada nije pucnjem iz topa oglašavano podne. Topovi su se oglašavali za vrijeme turske okupacije u svečanim prilikama, ali ni tada tane nije ispaljivano, jer je postojalo samo punjenje barutom!
Prema drugim izvorima, Safikada je stradala jer se oglušila na zapovjed austro-ugarskog vojnika o zabrani ulaska u tvrđavu Kastel, te je zbog tog svog prkosa ubijena, dok treća varijanta ove priče govori o djevojci koja se ubila utapanjem u rijeci Vrbas. Iako postoje nedoumice oko Safikadine smrti, njeno ime je ušlo u legendu postajući simbol bezgranične ljubavi i vjernosti.
Safikadin grob
Kao ni legende o Safikadi, tako ni mjesto njenog vječnog prebivališta nije usaglašeno. Safikadino turbe, koje je bilo dijelom kompleksa Ferhadije, navodno je bilo mjesto gdje je ona sahranjena. Po drugoj priči, koja je više prihvaćena među Banjalučanima, Safikadin grob, jednostavni sarkofag, nalazi se nedaleko od Ferhadije u ulici koja vodi prema Kastelu. Pri rekonstrukciji Safikadinog groba 1987. godine, utvrđeno je da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen groba, postoji ljudski kostur položen u smijeru zapad-istok. "Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj 16. vijeka", pisalo je u izvještaju arheologa Borisa Graljuka. Mjesto Safikadinog groba postalo je kultno mjesto gdje generacije Banjalučana pale svijeće, sa željom da budu srećni u ljubavi. Zaljubljene duše, najčešće na Valentinovo, 14. februara, dolaze na grob da zapale svijeću, ostave ružu i ceduljicu sa napisanom željom.
i Martin Luter King III je hodočastio njen grob
Zadivljujuće je da se priča o Safikadi prelila i preko Okeana. Naime, tokom posjete jedne američke privredne organizacije, tu je bio i Martin Luter King III. Tražio je nekog ko mu može pričati o Safikadi i pokazati njen grob. Čuo je o tome i želio je vidjeti.
Opera Safikada
22. decembra 2007.godine u Narodnom pozorištu u Banjaluci je održana premijera opere "Safikada". Kompozitor opere je Muharem Insanić, libreto je napisao banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec. Orkestraciju opere Safikada napravio je Svetozar - Saša Kovačević, profesor muzike iz Novog Sada, a dirigent je bio Ognjen Bomoštar.
U blizini Muzeja Hercegovine, u Mostaru, kod Lučkog mosta stoji statua Emine Sefić-Koluder, žene čija ljepota i danas živi u jednoj od najljepših ljubavnih pjesama napisanih na ovim prostorima. Emina je zaista postojala i živjela u Mostaru, a stariji Mostarci su je viđali sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovo je priča o tome kako je nastala pjesma "Emina":
Kratak, kaldrmisan sokak što s Glavne ulice zadihano
sopće uz Bjelušine, Sefića je sokak. Posljednja kuća na dnu sokaka, kuća je
imama i hafiza, Saliha Sefića. Mostar veoma uvažava pamet, ljudskost i
komšiluk, pa je imam Sefić jednako poštovan kod sva tri naroda i sve tri
konfesije. Kad mu se, nakon dva sina, rodi kćer, srce mu puno rahatluka, a kuća
musafira. Rodbina i ahbabi ušuškavaju zlatnu medžediju pod dječiji jastučić,
poznanici po čaršiji čestitaju:
- Nek ti je s hairom šćer, moj Salih.
Djevojčici dadoše ime Emina, a u kući Sefića mevlud se
učio čitavu godinu...
Od rođenja Salih plaho pazi šćer. Mlađi sin je u mektebu,
stariji pošao u ruždiju. Mati je povazdan u kući za bakračima i demirlijama, a
čuje iz bašte:
- Elif, be, te, se, džim, ha, hi...
Posjeo Salih šćer na šćemliju, hoda oko nje i govori joj
arapsku abecedu, a ona ponavlja... Kako je rasla, nauk se mjenjao:
- Muhamed pejgamber alejhiselam, Kasim ibn Abdulah
pripadao je redu Hassim iz plemena Kurejss...
Nauk za naukom, godina za godinom. Zerdelije i djeca na
jugu brzo zarude i dozrijevaju. S 13 Emina je djevojčurak, s 14 ćusta djevojka.
Jednog petka, nakon džume, ču je Salih kako uz basamake pjevuši:
"Đul miriše, mila moja majko, Čini mi se Omerova duša..."
Obrati se ženi:
- Jel ovo ova naša o Omeru i Mejremi?
- Biće da jest.
- Zacurila nam šćer?
- I meni se čini.
A Emina Sefićeva baš zacurila. Kad silazi na česmu, uz
Glavnu ulicu, nema muška, a da se ne okrene. Okretati se za ženskom u Mostaru
ni prije ni tad nije adet, al' muško je vazda bilo i ostalo muško... Po
sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna
kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od
žežene kadife, usne - zrele trešnje, alice; dva reda zuba - dvi niske bisera;
kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom
zakopčanom sedef - pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra
jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu.
"Nije žensko", uzdiše muslimanska mlađarija.
"Emina Sefićeva je dženetska hurija."
Pravoslavci i katolici ćućore:
- Anđeo na zemlji, pa to ti je!
- Emina, šćeri - savjetuje je otac Salih - kad si na
izvana, oči preda se. Kliska je kaldrma, a nanule se lako taliznu.
Ona obara pogled pred babom, a svaka joj njegova - k’o iz
musafa...
Pedesetak metara uniže od Sefića sokaka, na Glavnoj
ulici, kuća je Svetozara Ćorovića, za kojeg je udata Persa, sestra Alekse
Šantića. Sestru Aleksa neobično voli, njoj se ispovijeda, dijeli s njom rijetke
sreće i česte nesreće. Sveto mu je srodnik po lirskoj duši i pobratim, te ih
rado i često posjećuje. Silazeći s Brankovca, Aleksa susreće imamovu kćer. Za
djevojčetom se pjesnik ne okreće. A rano dozrelu, omamljujuću ljepotu, zapaža.
U jednoj od besanih, vrelih noći 1903. što mirišu na behar i čežnju, grli
djevojče, stihom. I njen ibrik i baštu s đulom i s jasminom, i pletenice teške,
razigrane i miris te kose "k'o zumbul plavi". Pjesmu objavljuju u
Beogradu, a hor "Gusala" premijerno izvodi "Eminu" u
prostorijima na Suhodolini, pod dirigentskom palicom pjesnika i kompozitora,
Alekse. Pjesmu čaršija hvali:
- Plaho je pjevna; ubila se za sevdaha... E, beli je sva
naša, mostarska... Golemo! ... Aferim, Aleksa, care!
Samo Pero, koji je postao glava i kasa Šantića kuće, osu
po njemu:
- Ti, brate, vazda istu pjesmu k'o Švabo traj-la-la.
Nikad se dozvati pameti. Prvo ona šokica, Tomlinovićka, a sad Emina Sefićeva.
Tomlinovićku nekako da ti i oprostimo, mladost - ludost, a i kuferaši su, nije
domaća. Došla - prošla. Al' ovo sa Salihovom šćeri, prekardašio si debelo!
- Pokazaću ti pismo iz Beograda, mole da nešto lijepo
napišem iz muslimanskog života, pa sam...
Pero podiže ruku, znak da zaćuti.
"Nije ovo više onaj moj bracuka, Pero, u svemu se na
u Adžu izmetnuo. Nema mi druge nego saslušati litaniju!" - pomiri se, a
Pero nastavi :
- Pa si zabrlj'o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji
sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti
moram po duši reći šta i kako ja, a bogami i čaršija, sve to vidi. Imade li ti
išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat', nego kako imama Sefića šćer
vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali
preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama - ne ide. I to ti malo,
okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je
briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kad je djed Petar, bog da mu duši
prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s Muslimanima lijepo pazili i
još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... A ti baš
zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad
u Bogodol, il' u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se
kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i
sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš'o, nije se vratio. Ako nije šta
stek'o ko da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek'o opet se vrati
u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam
ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti
dozvati!
- Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima
ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san... Ne gledaš
očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći.
- E, sad me vučeš za jezik, pa da ti kazem. Te ublehe o
vizijama ostavi onim dangalacima što ti štampaju pjesmuljke od kojih živ rob
haira nema. Vidim ti po očima, nije ti pravo što ja ovako, iskreno, a kome ću,
ako neću bratu. Ljutio se, ne ljutio, još ti jednom ponavljam i molim te: okani
se ćorava posla. Lijepo je što držiš do Muslimana, a i oni do tebe. Poštuju te
kao ni jedno kršteno čeljade u čaršiji k'o da si, bože me 'prosti, rođen
njihov. I za rađu je dobro. Al' se okani pjevanija o Muslimankama. Ja se sad
sklanjam na ulici ispred imama Sefića, nemam obraza čovjeku u oči pogledati...
Ne valja! Nikako ne valja! Ovo će, velim ti, na veliku bruku izaći.
Nije izašlo. Salih Sefić je i dalje ostao mušterija u
Šanitića magazi, muslimanski Mostar nije zamjerio, Emina se sa 16 udala za
Avdagu Koludera, trgovca, a niz mostarske sokake, uz Stefanijino šetalište, po
sijelima - prvo tiho, a onda sve glasnije, poteče pjesma:
"Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama, Prođoh pokraj bašte staroga imama; Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, S ibrikom u ruci stajaše Emina..."
A ovako je Emina o Aleksi i pjesmi govorila:
- Svi su u Mostaru znali ko je Aleksa Šantić. Sretala sam
ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, jal' na česmu. Rijeci razmijenili
nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao.
Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantale,
porezati bi se mogao kako su opeglane... Jednom sam čula kako neko pjeva u
Ćorovića avliji. Pjevao je "Kara majka sina Ahmeta" uz violinu,
tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je
to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u
prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek...
Kad sam se udala i došla na Carinu, u ovu kuću, prolazio
je ov'da; tu su im na broju četeres' bile "Gusle". Vazda je bio u
muškom društvu, a govorilo se kako mu prijatelji odsvukud dolaze. Ima jedna
priča, pričala mi kóna s Luke, Almasa, rasle smo zajedno, nije od onih koja bi
izmislila. Priča: kad se od Ćorovića trebao preseliti u Ćirića sokak, malo
uniže od Lučkog mosta, prozori su gledali u avliju nekog od naših, znala sam i
koga... Elenejse, vele da je Aleksa prije useljenja naredio zazidati prozore;
ženska su djeca bila u komšiluku. Znao je šta je haram i to mu čaršija nikad
nije zaboravila.
Lijepa Emina je posljednja "podigla" svog pjesnika sa
samrtne postelje, februara 1924.godine. Čuo je, iz bašte, pjesmu. Sestra Persa
i služavka Đurda su mu pomogle do prozora. Dolje, u bašti nad Neretvom, horovi
"Gusala", "Hrvoja" i sarajevske "Sloge", pjevali
su "Eminu"
"Nisu me
zaboravili, nisu me zaboravili" - jecao je teško, kroz suze, sjećala se
Persa.
Emina je "otišla" u zimu 1960.godine. Niko ni
od Eminine djece više nije živ. Aleksa se nije ženio, izrodio je samo pjesme.
Eminino prapotomstvo živi rasuto svijetom. Aleksino skupljeno u knjigama. A
pjesmi je ostalo da se pjeva... I nikad posijedi.
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh pokraj bašte staroga imama. Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, S ibrikom u ruci stajaše Emina. Ja, kakva je, pusta! Tako mi imana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana! Pa još kada šeće i plećima kreće... - Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!... Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina, Ne šće ni da čuje lijepa Emina, No u srebren ibrik zahitila vode, Pa po bašti đule zalivati ode. S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste Rasplete joj one pletenice guste; Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi, A meni se 'krenu bururet u glavi. Zamal' ne posrnuh, mojega mi dina, Al' meni ne dođe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko, Niti haje, alčak, što za njome crko'... (Aleksa Šantić, 1903.godine)
Nakon drugog svjetskog rata, Mostarka iz Donje Mahale,
Sevda Katica je dopjevala, a Mostarac Himzo Polovina otpjevao:
Umro stari pjesnik, umrla Emina, ostala je pusta bašta od jasmina. Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, pjesma o Emini nikad umrijet neće.
